S obzirom na traljavost hrvatske diplomacije, posebno one iz Bosne i Hercegovine, zaziv međunarodne konferencije čini se kao konačni početak mogućeg rješavanja zapetljanog čvora u propalom pokušaju od države koja odgovara na ime „Bosna i Hercegovina“. Traljavost se odnosi na hrvatsku diplomaciju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koji od početka svoje poslijeratne agonije, majorizacije i drugih fenomena, nije u stanju organizirati financiranje npr. slanja jednom mjesečno časopisa na engleskom jeziku u institucijama Europske unije ili snimanja dokumentarca na engleskom jeziku, a da ne govorimo o regularnim lobističkim grupacijama koje bi djelovale svakodnevno na važnim adresama, kako u Europskoj komisiji tako i u Europskom parlamentu. A stvaranje vizualnog identiteta koje bi služilo kao prepoznavanje tih problema je također neiskorišteno.
_________piše: Ivan Pepić l poskok.info
Stroži bi Hrvati rekli kako nismo bolje ni zaslužili i, zbog toga, bolje da nestanemo. Netko bi rekao da nam je vlast onakva kakvu zaslužujemo, parafrazirajući tako američkog predsjednika Jeffersona. Bez obzira na takve ocjene koje se često pretvaraju u izliku za nedjelovanje, važno je spomenuti kako privlačno zvuči proklamirana inicijativa Hrvatskog narodnog sabora o sazivanju međunarodne konferencije za rješavanje ili, ako stručnjaci procjene, razrješavanje državnosti Bosne i Hercegovine, države u kojoj se narodi i političari nisu složili ni oko odabira osnovnih simbola državnosti nužnih za obilježavanje i egzistenciju jednog naroda, kao što su zastava, izgled tablica, himna, zajednička valuta i slično. No, zar je potrebno uopće to spominjati? Dovoljno je samo reći kako je u razdoblju 1997.-2012. u Bosni i Hercegovini doneseno 899 (osamsto devedeset devet, osamsto devedeset devet, осамсто деведесет и девет!) zakona, suspenzija i drugih pravnih akata zahvaljujući omraženim bonskim ovlastima! Kako onda ne sazvati međunarodnu konferenciju i zamoliti svjetske policajce da rastroje i uspostave ustav u kojemu će konačno biti onemogućen protektorat i, posljedično, lešinarski mentalitet pojedinih stranaka? Otkud šačici političkih manijaka (čitaj: DF i/ili SDP BiH), pravo da ostavljaju gotovo jednaku duševnu traumu, bol, pustoš i ljudsku materijalnu jad kao i ratni zlostavljači 90-ih, otkud im obraz da podižu tenzije prilikom formiranja vlasti? Taj će podatak ostati misterij.
Da stvar bude još gora, SDA Bakira Izetbegovića zajedno s FTV trlja ruke i radi samo na skupljanju političkih bodova kritizirajući, eto, DF i socijaldemokratske unitarističke strukture. Umjesto da se uhvati u koštac i stane na stranu pobjednika iz druga dva naroda (a to je nakon Tihićeve smrti nemoguće očekivati), SDA blagonaklono gleda na slabljenje dijaloga među strankama s različitim nacionalnim predznakom. Isto tako, SDA se sve više tovari radikalnom ideologijom i uopće ne čini ništa da se udalji od nje. Dapače, ta stranka nastoji konstantno poentirati, ako je vjerovati Mirsadu Kebu i višednevnoj šutnji FTV-a na tu temu, na radikalizmu i totalitarnim islamskim pokretima. A da ne spominjemo političko drugovanje i ozbiljnu suradnju SDA s Erdoganovim AKP-om koji je s europskom demokracijom davno raskrstio. Vjerojatno će se o tom pitanju Europska pučka stranka (EPP) izjasniti oštro, u korist europskih političkih vrijednosti.
Čini mi se da je stvarno nemoguće takvim barabama govoriti o jednakopravnosti, konsocijacijskoj demokraciji, pravima građana, pravima naroda, a kamoli o ekonomskoj politici zapadnog tipa. Postalo je očigledno kako će ponovo međunarodna zajednica, nadajmo se s jednom zdravom hrvatskom politikom iz Zagreba koja će stati uz svoje sunarodnjake, morati intervenirati i Bosnu i Hercegovinu izvući iz blata. A dobro je da tu konferenciju konačno i ozbiljnije nego ikad zaziva Hrvatski narodni sabor, jer bi to moglo značiti i uvod u prvi važniji diplomatski korak koji će svijetu pokazati: „evo, mi smo čisti“. Na taj bi način HNS mogao postati najznačajniji partner iz BiH zapadnim institucijama. Međutim, nužno je držati pod kontrolom više faktora i imati u vidu da „međunarodna konferencija“ nije samo jedna višednevna sjednica, nego proces koji je potrebno ažurirati i modernizirati, u kojemu većinom brojniji i moćniji pobjeđuju. U ovom slučaju su Hrvati u BiH, nažalost, u nezavidnoj situaciji. Jer, kao što sam i napomenuo na početku teksta, hrvatsko pitanje nije se nikad internacionaliziralo, gotovo nitko da za njega zna u Europi, a interesno i financijski apsolutno je nemoguće usporediti se s Bošnjacima i Srbima po pitanju ulaganja te po broju i moći institucija u Europi i u SAD-u. Hrvatski narodni sabor bi konačno trebao to uzeti u obzir. Zašto ne formirati ogranke HNS-a diljem Europe, koji bi služili kao interesne organizacije u kojima bi lobisti imali za cilj donijeti što veće pogodnosti i upoznati svjetsku javnost s hrvatskim pitanjem u BiH? Nažalost, hrvatski mentalitet odmah ismijava ovakve ili slične prijedloge. Dok se ovdje ljudi smiju jedni drugima, a prijedlozi zaključavaju u prašnjavim arhivima, katalonski je slučaj sve poznatiji upravo zahvaljujući jakoj mašineriji i institucijama izvan domovine.