Na početku prijedloga deklaracije pod naslovom Bosna i Hercegovina naša domovina stoji: “Mi, legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda, odlučni smo braniti pravo na našu domovinu BiH svim legitimnim sredstvima.” Odmah iza toga stoji “Hrvatski narod, kao jedan od tri ustavna konstituenta BiH, odlučan je izgrađivati državu BiH kao demokratsku i sekularnu državu tri ravnopravna naroda i svih njenih građana”
DANI: Možemo li početi sa deklaracijom pripremljenom za 6. sabor HNS-a: kako je u njoj ocijenjen položaj Hrvata danas u BiH?
LJUBIĆ: Položaj Hrvata u BiH nije moguće ocjenjivati bez ocjena ustrojstva, funkcionalnosti i prihvatljivosti države za sve koji u njoj žive. Ovako ustrojena država je neprihvatljiva sa stajališta hrvatskog naroda jer nije zadovoljila težnje hrvatskog naroda s kojima smo dali glas za njeno osamostaljenje, a kako ne uspijeva zadovoljiti niti težnje svojih građana, bez obzira na naciju, za dostojanstvenim životom na razini Europe s početka 21. stoljeća, ona, ovako ustrojena, ne može biti prihvatljiva ni za koga. Poznato je da su Hrvati u najvećem procentu izišli na referendum i glasali za samostalnost Bosne i Hercegovine, prvi se organizirano suprotstavili agresiji putem oružane sile, Hrvatskog vijeća obrane, hrvatski politički predstavnici su prvi prihvatili sve mirovne prijedloge, konačno HVO je u suradnji s Armijom BiH i Hrvatskom vojskom, temeljem sporazuma Tuđman – Izetbegović stvorio uvjete za postizanje Mirovnog sporazuma u Daytonu. Što smo dobili? Da nam se negira pravo da nas predstavljaju legitimni predstavnici u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Da nam se negira pravo da slobodno raspolažemo rezultatima svoga rada prelijevanjem financijskih sredstava koja stvaraju ljudi i poduzeća u većinskim hrvatskim područjima. Da nam se pokušava oduzeti pravo slobodnog raspolaganja prirodnim resursima na područjima gdje stoljećima živimo preko nametnutih i neustavnih zakona vezanih za prostorno planiranje. Da nam se onemogućuje razvoj u svom narodnom i kulturnom identitetu uskraćivanjem osnivanja javnih elektroničkih medija. Da smo nerazmjerno i selektivno izloženi riziku od politički i etnički motivirane pravosudne represije, što su pokazali procesi hrvatskim političkim predstavnicima i vojnim zapovjednicima. Sve to je razlogom da, iako su relativni ratni gubici Hrvata bili otprilike razmjerni broju stanovništva, demografski poslijeratni gubici su katastrofalno nerazmjerni u odnosu na druga dva naroda. Međutim, nećemo dopustiti da Hrvati nestanu iz BiH niti kao građani niti kao politički subjekt. Konačno to ne može biti korisno ni za održivost BiH. Evo zato Hrvatski narodni sabor. Na samom početku prijedloga deklaracije pod naslovom Bosna i Hercegovina naša domovina stoji: “Mi, legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda, odlučni smo braniti pravo na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu svim legitimnim sredstvima.” Odmah iza toga stoji “Hrvatski narod, kao jedan od tri ustavna konstituenta Bosne i Hercegovine, odlučan je izgrađivati državu Bosnu i Hercegovinu kao demokratsku i sekularnu državu tri ravnopravna naroda i svih njenih građana”.
DANI: Kako taj položaj mijenjati? Je li to predviđeno u dijelu deklaracije u kojem se, prema najavama, govori o tome kakva bi BiH trebala biti da bi preživjela kao država? I kakva bi, šta kaže HNS, ona trebala biti?
LJUBIĆ: Sve dalje u deklaraciji je zapravo razrada, u mjeri koliko to dozvoljava ovaj tip političkog dokumenta, kako ispuniti taj cilj, tj. kako kao narod ostati politički subjekt i državu učiniti prihvatljivom i poželjnom kako za hrvatski narod, tako i za ostala dva naroda i sve građane. Inače ona kao država nema smisla.
DANI: Dio deklaracije odnosi se i na reorganizaciju BiH? Šta to tačno znači?
LJUBIĆ: Problem Ustava iz Daytona je u tome što temeljna načela iz preambule nisu dosljedno operacionalizirana u Ustavu, te što su ona dodatno derogirana nametnutim revizijama istoga. Bosna i Hercegovina treba biti reorganizirana kao simetrična federacija u odnosu na njena tri naroda (što ona danas nije), što podrazumijeva donošenje novog ustava, novu racionalniju teritorijalnu organizaciju, koja će na isti način standardizirati prava njena tri nacionalna entiteta dosljednom operacionalizacijom načela iz preambule Dejtonskoga ustava o konstitutivnosti naroda, za pripadnika svakog naroda, za svakog građanina bez obzira na to gdje živi. Konkretno, ukoliko bismo se odlučili za tri multietničke federalne jedinice s etničkom većinom jednog od konstitutivnih naroda u svakoj, tu bi bila, po meni, još dva distrikta. Već postojeći distrikt Brčko, koji se pokazao kao dobro rješenje, te glavni grad kao distrikt. Dakle, pet federalnih jedinica. Naravno, moguća su kao prihvatljiva i druga rješenja gdje bi bilo i više federalnih jedinica s etničkim većinama tri konstitutivna naroda, ali uvijek simetrično, dakle jednak broj s etničkom većinom svakog od tri konstitutivna naroda. Svjestan sam da se niti nacionalna ravnopravnost, a niti osobna građanska prava ne mogu zajamčiti niti ostvariti samo na konceptu teritorijalizacije. Primjere ne treba tražiti daleko, imamo ih u našoj bivšoj državi gdje su čitave republike bivše Jugoslavije sa svim njenim građanima i narodima bile zapostavljane ili pljačkane od centrale u Beogradu. Stoga je uz teritorijalni preustroj nužno uključiti institucionalnu ravnopravnost, odnosno nešto što politički teoretičari, što ja naravno nisam, nazivaju kao “neteritorijalna autonomija”, što je posebno važno za one građane koji će se naći kao manjina u federalnim jedinicama heteroetničke većine.
DANI: Preferira se, kaže Martin Raguž, federalizacija. Kakva? Koliko je ta ideja na tragu starog dokumenta Biskupske konferencije BiH?
LJUBIĆ: Mislim da sam na to već odgovorio. Inače nemam običaj da se referiram na tuđe prijedloge, pogotovu ako nisu originalni. Naime, mi Hrvati se još od prije referenduma o neovisnosti zalažemo za dosljednu federalizaciju Bosne i Hercegovine. Rezolucija Europskog parlamenta o napretku Bosne i Hercegovine iz veljače prošle godine također preporučuje federalizam, a osuđuje separatističke i centralističke tendencije. Ja osobno takav koncept sam zastupao i mnogo prije nego sam formalno ušao u politiku. Sjećam se da sam negdje 1990. ili 1991., kada je meni bilo sasvim jasno da se Jugoslavija raspada i da bi Bosna i Hercegovina trebala postati samostalna država, na jednoj “proširenoj kavi” na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, gdje sam tada radio kao specijalist ortoped, rekao otprilike ovo: Bosna i Hercegovina bi trebala biti federacija, jer ne poznam niti jednu multietničku funkcionalnu državu u Europi koja nije federacija, a postoje mnoge monoetničke koje su federalizirane. Tada mi je jedan moj stariji kolega, otac jednog danas poznatijeg sina, koji je rodom iz crnogorskog dijela Sandžaka, rekao otprilike: Idite vi, kolega Ljubiću, u Hrvatsku pa je federalizirajte kako hoćete, a nas pustite da našu državu uredimo kako mi hoćemo. By the way, Ljetopis makarskog samostana iz 1730. god. spominje prezime Ljubić u selu Uzarići u Hercegovini, gdje i danas živim, kada je makarski biskup pohodio župu Blato, odsjeo je u kući Mate Ljubića u selu Uzarići. Ta epizoda ponešto govori i o današnjem odnosu dijela političkog Sarajeva prema hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini. Eto zato ja hoću, zato smo mi u Hrvatskom narodnom saboru odlučni obraniti naše pravo na Bosnu i Hercegovinu i urediti je da kao i država bude prihvatljiva i poželjna za sve njene narode i građane i poželjna kao partner Europi i suvremenom demokratskom svijetu.
DANI: Priča o reorganizaciji BiH uvijek je različito tumačena. Može li se ovaj put izbjeći njeno svođenje na treći entitet i može li se BiH reorganizovati bez dubljih zahvata u cijeloj državi, odnosno da li je reorganizacija moguća ako se ponove stavovi iz RS-a koji se svode na Dodikovo “RS je neupitan, a oni neka se igraju u Federaciji”?
LJUBIĆ: Bosna i Hercegovina ne može postati niti funkcionalna niti samoodrživa bez korjenite ustavne reforme. A sve dotle dok ona ne bude takva, nema sreće ni za njene građane ni za narode ni za entitete. Održivost i privid funkcioniranja Bosne i Hercegovine od Daytona do danas ima se samo zahvaliti permanentnim intervencijama međunarodne zajednice u vojnoj, političkoj, financijskoj i tehničkoj asistenciji. Ovako ustrojena, a bez unutarnjeg konsenzusa o njenoj budućnosti ona ne može postati samoodrživa. Ono što svima nama, ali i našim susjedima u regiji i Europi treba biti upozorenje je da bez korjenite ustavne reforme, koja će kreirati unutarnju stabilnost, Bosna i Hercegovina ostaje ranjiva i izložena riziku, posebice u slučaju širih gospodarskih i sigurnosnih turbulencija kojih smo svjedoci evo i ovih dana nedaleko odavde. Ne treba se nitko zavaravati, u tom slučaju je upitno sve, pa i entiteti, koliko god se oni smatrali “neupitnim”, i ne samo to takva Bosna i Hercegovina potencijalno ugrožava i širu regiju i Europu. Evo to, ako ništa drugo, treba biti imperativ i za nas unutar Bosne i Hercegovine, Europe i naših partnera i prijatelja da se konačno pristupi korjenitoj ustavnoj reformi.
DANI: Za bilo kakve ozbiljne promjene u organizaciji države moraju se obezbijediti dvije trećine glasova u Parlamentarnoj skupštini BiH. Ima li HNS snage da ubijedi ostale partnere na političkoj sceni BiH da to urade? Na HNS-ovoj ili nekoj drugoj platformi? Ponovo Raguž: on spominje spremnost za neku međunarodnu konferenciju tipa Dejton II ili po tom principu. Koliko je to realno? Ili, da drugačije postavim ovo pitanje: Kod Vas sam našao konstrukciju “autohtoni ustavni dogovor” koja mi se vrlo sviđa. Samo… Koliko smo blizu ili daleko od toga da bilo kakav nama potreban dogovor domaći političari zaista postignu sami, bez pritisaka ili poticaja međunarodne zajednice?
LJUBIĆ: Kao liječnik znadem da je za uspješnu kauzalnu terapiju neophodna točna dijagnoza i na vrijeme započeto liječenje. Empirijski je dokazano za ovih dvadeset godina da “daytonski ustrojena” Bosna i Hercegovina nije profunkcionirala i ne može jer sadrži ozbiljnu konstrukcijsku grešku i otuda je opravdano ustvrditi da je ovako ustrojena ne samo neostvarena nego i nemoguća kao država. Iskustveno je također dokazano da nismo bili u stanju postići unutarnji konsenzus čak niti za male promjene, čak niti uz sudjelovanje predstavnika međunarodne zajednice, o čemu svjedoče tzv. travanjski paket i butmirski proces te implementacija odluke Europskog suda za ljudska prava, poznate kao Sejdić – Finci. Razloga su najmanje dva zašto nije bilo i zašto nema unutarnjeg konsenzusa. Prvi je zato što je Ustav iz Daytona doveo tri naroda u sasvim nejednaku neravnopravnu poziciju i što jedni smatraju da su time zadovoljili svoje strateške interese, pa i ratne ciljeve, drugi se boje da bi u ovom trenutku reorganizacijom mogli više izgubiti, a da vrijeme radi za njih. A vrijeme radi protiv svih jer je to jedini gubitak koji ne možemo nadoknaditi. Drugi i osnovni razlog je ne uviđanje da ovako ustrojena država nije moguća, nepostojanje vizije i hrabrosti da se pristupi korjenitim promjenama. Kada bi toga bilo i ako bi do toga došlo, onda bi se stekli uvjeti za, kao što rekoh, novi “autohtoni ustavni dogovor”. Nisam, međutim, optimist da smo sami sposobni uskoro dotle evoluirati. Suočeni sa zaostajanjem ne samo za razvijenim Zapadom već i za susjedima, suočeni s katastrofalnim siromaštvom, ideološkim zastranjivanjima, sigurnosnim rizicima i demografskim izumiranjem jer nam odlazi najvitalnija fertilna populacija, mi nemamo vremena za gubljenje. Ovako ostavljena Bosna i Hercegovina ne bi ostala samo na statusu “crne rupe” na jugoistoku Europe već bi njena unutarnja destabilizacija mogla opasno ugrožavati stabilnost regije, pa i šire Europe zbog interesa i onih van regije za sve što se događa ovdje. Zato ja smatram, ako unutarnjeg konsenzusa nema, da bi logično bilo da se rješenje traži na novoj međunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini, naravno uz sudjelovanje legitimnih predstavnika naroda i građana iz Bosne i Hercegovine, koristeći pozitivna iskustva funkcionalnih multietničkih država Europe kao što su Belgija i Švicarska, naprimjer, u dolasku do autentičnog bosanskohercegovačkog modela federalizma.
DANI: Kako Vi lično vidite izjavu Predsjedništva BiH, odnosno sad već i političkih stranaka i Parlamenta o evropskom putu BiH? Hoće li ona moći domaće političare inspirisati da konačno pomjere državu sa mrtve tačke, ali i da više urade na normalizaciji života kroz njen dio koji se odnosi na razvoj i zapošljavanje? Evropska inicijativa podrazumijeva da se teške stvari tipa presude Sejdić – Finci ostave za kraj. Međutim, Dragan Čović najavljuje da se neće čekati, da će se već ove godine poraditi, između ostalog, na Izbornom zakonu. Znamo da nama i to treba, ali da li je mudro sad otvarati i pitanja na kojima se već gubilo puno vremena i snage bez rezultata?
LJUBIĆ: Europska inicijativa, izjava Predsjedništva i očitovanje političkih stranaka su, iako taktički, istina pozitivni manevri, da bi se Bosna i Hercegovina pomakla s mrtve točke na putu ka EU integracijama. Ja, međutim, ovu inicijativu ocjenjujem, liječničkim jezikom rečeno, samo kao palijativnu mjeru, jer mi se kad-tad moramo suočiti s osnovnim problemima koji Bosni i Hercegovini ne dopuštaju da funkcionira kao suverena država, provodi reforme, uključujući i one neophodne za europske integracije kao što je to odavno uradila Hrvatska te kako to danas rade Srbija i Crna Gora. Da je Bosna i Hercegovina samoodrživa i funkcionalna država, onda nama ne bi trebao nikakav specijalni tretman. Iz svakodnevnog života znademo za koju djecu se organiziraju specijalne škole. Mi kao građani, mi kao narodi ne trebamo specijalni tretman.
Trebamo drugačije uređenu državu. Ispričat ću vam jednu epizodu iz mog nedavnog mandata predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Razgovarajući s predstavnicima međunarodne zajednice, uporno su moji sugovornici sugerirali kao da nama nije dovoljno stalo do europskog puta itd. Ja sam uporno argumentirao da nama postojeća ustavna arhitektura ne dozvoljava mnogo bolje, pa da su na našem mjestu “europejci kakvi su upravo naši gosti” jer bi se u našem okviru nakon nekog vremena slično ponašali kao predstavnici Srba, Hrvata ili Bošnjaci. Dodao sam i nešto osobno, naime Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora, i ja smo rođeni u istoj općini, pohađali kao generacija istu gimnaziju u Širokom Brijegu. Gospodin Leko, je danas predsjednik parlamenta države koja je već dvije godine u EU i već pet godina u NATO-u, a mi smo možda desetljeće i više daleko, a ja se nimalo manje ne osjećam europejcem od mog prijatelja Josipa Leke. Razlika je u tome da Josip Leko živi u državi koja ima institucije sposobne za ispuniti reforme.
DANI: Kako mijenjati Izborni zakon da bi se izbjegla situacija da, kako to najčešće Čović ponavlja, “neko nekome bira predstavnike”? Hrvati su do sada najčešće bili u situaciji da im “drugi biraju”. Ovaj put se to okrenulo: glasovima HDZ-a BiH Srbima je u Federaciji “izabran potpredsjednik”, a na nivou države član kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Kako to komentarišete?
LJUBIĆ: Činjenica je da su temeljem ovog Ustava i Izbornog zakona, koji je uz to još neustavan, što će, nadam se, potvrditi Ustavni sud kada bude rješavao po mojoj apelaciji koju sam podnio kao predsjedatelj Zastupničkog doma, Hrvati u neravnopravnom položaju. Činjenica je, međutim, da su u smislu mogućnosti da biraju i budu izabrani diskriminirani i veliki dijelovi i srpskog i bošnjačkog naroda, zavisno u kojem entitetu žive, te svi pripadnici manjina i tzv. Ostali. Zato su ustavne promjene i promjena Izbornog zakona nužne da bismo mogli imati legitimne predstavnike naroda i građana u organima zakonodavne i izvršne vlasti. Ono što je neophodno odmah mijenjati i to smo naglasili i u deklaraciji je izmijeniti Ustav i Izborni zakon kada je izbor članova Predsjedništva u pitanju, da bi se omogućilo da sva tri konstitutivna naroda imaju jednak utjecaj na izbor legitimnih predstavnika u Predsjedništvo, a da se i pripadnicima manjina, kao i ostalima koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih naroda, omogući kandidiranje. Potrebno je žurno izmijeniti Izborni zakon koji se odnosi na izbor izaslanika u Dom naroda Federacije i Vijeće naroda RS-a da bi se omogućio potpuni nacionalni legitimitet, te onemogućile manipulacije s ciljem osobnih probitaka ili etničke majorizacije. Naravno, mi smatramo da odmah moraju izmijeniti zakoni o vladama entiteta i uvesti isti princip da je za svaku odluku Vlade neophodna najmanje jedna trećina članova Vlade pripadnika konstitutivnih naroda slično kako sada vrijedi za Vijeće ministara.
DANI: Kako uopšte Vi lično vidite cijeli ovaj proces formiranja vlasti? Dogovor o Vijeću ministara je postignut. Šta je sa Vladom FBiH? Zašto koalicija okupljena oko HNS-a, odnosno HDZBiH, insistira na tom jednom ministarskom mjestu namijenjenom Srbima? Odnosno, da li je zaista toliko važno uvesti SNSD u federalnu vlast ili se radi o golom vraćanju duga za mjesto Davora Čordaša u Vladi RS-a?
LJUBIĆ: Nisam uključen u razgovore o formiranju vlasti niti sudjelujem u zakonodavnoj, a nemam aspiracija niti za izvršnu vlast, pa vjerojatno nisam najpozvaniji da dajem odgovore na ta pitanja. Koliko ja znam, Čović je tražio šest ministarstava, što znači uz pet hrvatskih šesto može iz srpske ili bošnjačke kvote. Zar je to mnogo, šest od 17. Međutim, ponavljam, to je pitanje za pregovarače.
DANI: Za kraj ću Vas zamoliti da mi prokomentarišete sedam dana prije Sabora HNS-a održan Sabor Hrvatskog narodnog vijeća. Novi predsjednik HNV-a Marinko Pejić spomenuo je borbu i za jednakopravnost Hrvata unutar hrvatskog korpusa. Kako Vi to vidite? Postoje li zaista “manje” i “više” vrijedni Hrvati danas u BiH?
LJUBIĆ: Ravnopravnost hrvatskog naroda i svakog hrvatskog čovjeka bez obzira gdje živi u Bosni i Hercegovini, za što se zalaže HNS, podrazumijeva solidarnost i ravnopravnost i unutar hrvatskog korpusa, o čemu se također govori u deklaraciji.
wpDiscuz