Je li tupan ili faca onaj koji ostane?

Jeste li možda primijetili, u zadnje vrijeme kao da je moda da novine i internetski portali pišu o mladima koji su otišli odavde i snašli se u nekoj stranoj zemlji? Nije to samo slučaj s Bosnom i Hercegovinom, nego i s Hrvatskom i Srbijom, gdje se, stječemo dojam, mladi poput bujice iseljavaju. Ne znam je li slučajno ili se iza svega toga krije neka velika namjera, ali većina tih članaka na naslovnim je stranama. Kao da nam se, eto, treba dodatno nacrtati da je tamo negdje ljepše, sređenije, uređenije. Pa se pitam, dobro to vani, ali zar ćemo i zbog čega (na)pustiti ovo ovdje?
Danska, Švicarska, Njemačka, Novi Zeland, Irska…samo se zemlje mijenjaju, a likovi su uvijek ovdašnji studenti ili diplomci koji su prije pola godine, godinu ili njih ciglih deset otišli vani i tamo našli posao, imaju solidna primanja, žive u stanu, u slobodno vrijeme bicikliraju – i uglavnom svi poručuju kako im je super, kako su im tamo svi živi dali, od države preko fakulteta do firme – i kao zaključak napominju kako se ni u kom slučaju ne misle vraćati ovamo!
___________piše: VK l bljesak.info
Otkrivanje tople vode
Sasvim okej, ljudi otišli, snašli se, uređene zemlje su uređene zemlje, ma koliko mi šutjeli o tome. Takve uređene zemlje obično vape za stranim radnicima, jer su par generacija unatrag proživjele ovo što nama sada prijeti – bijelu kugu, odnosno demografski minus. Tim zemljama radnika je uvijek trebalo, a kako neće sad kad ih nema kao prije. Usput, nisu oni upropastili svoju industriju poput nas. I nije nikakva novost da su te zemlje uvijek spremne primiti normalnog, školovanog i učtivog stranca. I da poštuju naše, jer su, vjerovali ili ne, naši veoma dobri radnici! Sve je to okej, sve to manje ili više znamo i vi i ja.
No, otkud sad tolika moda pisanja o tome? Nije ovdje bilo puno bolje ni prije deset godina, pa nitko nije javno pisao i slao poruku – Gibajte odavde, eno vam vani posla! Ne, tada su još po medijima obećavali vile i gradove, svaka novoformirana vlast bila je zlatousta. Pa tako i prateći mediji. A ljudi su svejedno išli. Nije vam se jednom dogodilo da se načas sjetite nekog lika kojeg ste često viđali u gradu ili u vašem omiljenom kafiću, pa skužite da ga nema već dugo. Pitate nekoga od raje, a epilog je uglavnom isti – ako nije netko koji je negdje u komuni na odvikavanju ili ako nije zagnojio livadu zbog tih istih loših navika, pokupio se davno preko granice. Poveo i ženu, sestru, a i mlađi brat otišao za njim.
Otkud sad toliki defetizam?
I tradicionalno zlatouste novine, one koje blisko stoje uz određene političke strukture i koje su uvijek spremne uljepšati našu stvarnost, mašu zastavom defetizma. Podale su se u zadnje vrijeme tekstovima u kojima predstavljaju naše mlade koji su uspjeli vani. I cijelo vrijeme se, zapravo pitam, je li u pitanju klasična novinarska pojava gdje u nedostatku ideja „žaba kad vidi konja da potkivaju i ona digne nogu“ ili je na djelu nešto obimnije?
Pod obimnijim mislim na sljedeće – je li nekome možda odgovara da većina s nekim znanjem i sposobnostima na kraju to pokažu nekom drugom, u nekom drugom društvu i u nekoj dalekoj zemlji? Tekstovi su tako tonirani da vas mame napolje. U njima sasvim obična raja, s nekom diplomom u džepu i nekim znanjem stranog jezika, poput mene ili vas, sasvim obično otišli – i sasvim rutinski uspjeli! I to bilo gdje da su se uputili. Bilo gdje da odeš odavde, kao da poručuju ti tekstovi, – ti si osuđen na uspjeh! Jeste da se malo više radi, ali se više i naplati. Bilo gdje na kugli zemaljskoj je, tako ispada, bolje nego ovdje! Odjednom je i taj daleki Novi Zeland, otočje na kraju svijeta, u kojeg su nekoć bježale, recimo, emigrantske obitelji pred dugom rukom UDBE, tražeći mjesto gdje će biti donekle sigurni, postao okej i preporučljiva destinacija za ovdašnju mladost. Maltene raj na zemlji (što on i jest u neku ruku, ali je ipak jako daleko, i ova je zemlja nekome raj na zemlji, a još je jako blizu).
Što to znači uspjeti, reci mi?
Ono što me najviše buni u svemu što pišu je sljedeće – najednom se sasvim prosječan, uobičajen život napolju, koji podrazumijeva stan, posao i relativno solidna primanja dovoljna za život naziva uspjehom! Pročitajte takve tekstove, stvarno ih ima dosta u zadnje vrijeme. I dok su prije pet ili deset godina u novinama izvlačili neke naše koji su tamo daleko stvarno uspjeli, postali prvi u svom zvanju, otkrili nešto epohalno ili zgrnuli idejom gomile novca, danas je ama baš sve što rade oni koji su napolju predstavljeno kao uspjeh!
Otišao i unajmljuje stan – uspjeh! Ima posao u struci – uspjeh! Ide na tečaj grnčarstva – uspjeh! Platila mu država školovanje – uspjeh! Ima plaću dovoljnu za režije, hranu i hobi – uspjeh! I nitko se više zbog toga ne želi vraćati ovamo!
Da mi oproste mnogi, ali ovo nije uspjeh, ovo je ono što je i kod nas veoma uobičajeno i zove se normalan život. Naravno, naš normalan život odavno je ugrožen, ali je li rješenje pobjeći napolje ili je rješenje podići glavu i glas? Ne, ne mislim na revolucije i te isfurane špice, nego na jednostavan prestanak gluparenja na osobnoj bazi. Na prestanak gledanja na stvari zdravo za gotovo i na ponovno uzimanje mjere kako sebi tako i društvu oko sebe i preuzimanje odgovornosti za svoju budućnost i budućnost ljudi do kojih ti je stalo.
Ovo je zemlja za nas ili za nekoga drugog?
Čitajući tekstove o našima vani, pitam se je li najednom postalo politički sasvim korektno pozivati mlade i školovane da idu odavde? Je li bačen šareni mamac s udicom, za one koji do sad nisu željeli gristi nigdje drugdje nego ovdje? Je li se svjesno ide na to da se svima koji imaju iole veće ambicije, ne samo u smislu poslovne karijere, nego i svake druge, pokaže gdje je Bijača, Gorica, Kamensko, Gradiška ili Šamac?
Nameće se i pitanje tko najviše može profitirati od toga? Je li nam i ovako poseljačena i poglupljena zemlja osuđena da u njoj ostanu oni najneškolovaniji i najprimitivniji, pod uzdama elite koja će ih lako kontrolirati, pogotovo kada svi ti mogući reakcionari odu odavde?
Zato ne volim ovakve kuražne tekstove o tome kako je napolju trava zelenija. I kako je svuda tamo zemlja Dembelija. Najlakše je podviti rep – i bris preko grane. Postoji li u nama još uvijek ono – ostani i izbori se, tu na svome tlu i umri muški? Budi faca i ovdje se pokreni! Ne cmolji, nego pogledaj kako i ovdje ima onih koji su u ruke uzeli uzde vlastitog života. I izborili se i za stan i za posao i za pristojnu plaću. E, ovdje, ovdje ćemo to nazvati uspjehom!