Turbofolk je fenomen s kojim Hrvati već više od dva desetljeća imaju problem i protiv kojeg vode križarsku bitku. Divlje bujanje njihove popularnosti, koju pronose sve generacije, u urbanim i ruralnim krajevima, proporcionalno prati nabujala kritika, usmjerena protiv glazbe na koju se gleda s intelektualnim prezirom.
S jedne strane, »cajke« zakrčuju memoriju pametnih telefona osnovnoškolaca, s druge strane njihovi roditelji očajavaju. A ipak, uobičajeni dio folklora velikih svadbenih proslava obuhvaća sviranje narodnjaka – naravno u terminu iza ponoći, nakon rezanja torte.
Zašto turbo folk tako uporno opstaje u Hrvatskoj, u kojoj je u jednakoj mjeri obožavan i progonjen? Ovim se pitanjem bavi obimna knjiga »Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj«, svježe objavljena u Nakladi Ljevak. Autor je Aleksej Gotthardi Pavlovsky , rođeni Riječanin, doktor etnologije i kulturne antropologije koji radi na HTV-u kao novinar i urednik.
Radeći na knjizi, Pavlovsky je primjenjivao znanja i metode iz istraživanja etnološke građe, ali se ona na koncu zapravo čita kao dinamična novinska reportaža.
Na temi »Narodnjaci ili turbofolk u Hrvatskoj: trendovi i razlozi popularnosti«, Pavlovsky je i doktorirao 2012. godine na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Što je ishodište ove fascinacije?
– Turbofolk kao novi izdanak takozvane novokomponovane narodne muzike BiH i Srbije, zahvatio je hrvatsku mladež sredinom devedesetih, neposredno nakon završetka Domovinskog rata. S vremenom se pokazalo da nije riječ o prolaznom hiru; popularnost mu je sve više rasla, ulazila je u sve veći broj diskoklubova i kafića, na sve više mladenačkih tuluma i, naposljetku, eto ga još uvijek ovdje i nakon dva desetljeća, piše Pavlovsky koji je opsesivno i studiozno sakupljao građu za knjigu putujući Hrvatskom od Slavonije do Prevlake i bilježio iskaze onih koji su imali nekakav odnos prema turbofolku – bilo da ga preziru, bilo da bez njega ne mogu živjeti.
Najčudnije je – čuditi se
Intervjuirao je vlasnike narodnjačkih klubova, zabrinute političare, oduševljene konzumente, lokalne zvijezde turbofolka koje su se neočekivano bogatile na turnejama otocima i priobaljem.
Dobar dio knjige otpada na transkripte tih živopisnih izjava, prikupljenih u Podravini, Slavoniji, Istri, Hrvatskom primorju, u Dalmaciji, u Zagrebu i njegovoj okolici, u Beogradu i Munchenu. Tu su i komentari stručnjaka s područja humanističkih i društvenih znanosti.
– Ono što je u vezi turbofolka izazivalo najveće čuđenje, bila je činjenica da je u Hrvatskoj popularna glazba koja dolazi upravo iz one zemlje – Srbije – iz kojih su došle i paravojne formacije protiv kojih se u Hrvatskoj ratovalo i koja je, u trenutku raspada Jugoslavije, politički, logistički i vojno podržavala oružanu pobunu jednog dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. I kako sad Hrvatska mladež može slušati tu »njihovu« glazbu, pogotovo još tako »bezvrijednu«?, govori Pavlovsky, koji primjećuje kako su se odgovori na to pitanje redovito tražili u »padu društvenih vrijednosti«, »padu estetskih kriterija« i, tobože, nedovoljnoj glazbenoj obrazovanosti mladih.
Odgovori za podbačaj glazbenog ukusa Hrvata devedesetih tražili su se i od obrazovnog sustava i od domaće estrade, koja je prozivana za nesposobnost da ponudi išta »jače« i »kvalitetnije« od turbo folka, pa se mladež ni ne može kvalitetno glazbeno odrasti.
Pavlovsky ovoj temi ne pristupa hladno, izvana, nego ogoljuje i svoje predrasude prema turbofolku, s kojima je i krenuo u ovaj projekt.
– U ranoj fazi shvatio sam da ne smijem imati negativno emotivan odnos prema predmetu svog istraživanja i morao sam pokušati anulirati kulturne predrasude, pristupiti toj glazbi kao i svakoj drugoj, ističe Pavlovsky koji je od vlastitog početnog čuđenja održivosti tog fenomena u Hrvatskoj došao do faze u kojoj tvrdi da je najčudnije – čuditi se.
Političko-društveni antagonitzam
Mediji su često i s voajerskim veseljem izvještavali o divljim provodima nogometaša i estradnjaka u narodnjačkim klubovima koji su, prikladno, porazbacani po predgrađima gradova i u kojima nasilni ispadi nisu rijetkost.
Svoga demoniziranog, korumpiranog junaka – ginekologa ovisnika koji na crno radi pobačaje – autor hit romana »Ljudožder vegetarijanac« Alen Bović smješta za šank narodnjačkog kluba, gdje obavlja mutne primopredaje i gdje se sklapaju poslovi za koje je izvjesno da će nekoga unesrećiti, unakaziti ili ga financijski bespoštedno oštetiti. U istoimenom filmu Branka Schmidta tog obrazovanog seljačinu, ljubitelja narodnjaka, tumači Rene Bitorajac čiji je poslovni suradnik šef narko mafije i vlasnik narodnjačkog kluba.
Veza između turbo-folka, estrade i kriminala nije samo puki stereotip; ona ima svoju podlogu u stvarnosti. No, Aleksej Pavlovsky, nakon provedene obimne »analize konzumenata«, tvrdi da je publika narodnjaka i turbo-folka socijalno, dobno i rodno vrlo heterogena. Drugim riječima, nasilnici i mutni tipovi čine samo manji dio obožavatelja ove glazbe-fenomena.
– Nitko, primjerice, ne pita koliko je društveno problematičnih ljudi na koncertu neke domaće ili strane pop ili rock zvijezde, ili koliko je takvih ljudi među publikom nekog kino hita ili televizijske sapunice. Pretpostavljam da to ovisi o tome što društvo (odnosno javnost i mediji) smatraju društveno nepoželjnim u vlastitoj zajednici. Oni koji narodnjake i turbo folk smatraju nepoželjnima, tražit će i prebrojavati u njihovoj publici pripadnike džet seta, kao i podzemlja, budući da se te dvije skupine u hrvatskom javnom mnijenju donekle poistovjećuju, kaže Aleksej Pavlovsky.
Razgrćući antagonizme koji obavijaju turbo-folk, Pavlovsky je otkrio jednu zanimljivu i važnu stvar – više je mržnje odaslano protiv konzumenata i okolnosti konzumiranja turbo-folka nego protiv same glazbe.
– Zbog čega je u Hrvatskoj javna kritika narodnjaka usmjerena na prototip publike, na okolnosti konzumiranja, na politiku – a ne na glazbu samu? Iz toga se da zaključiti da se, zapravo, radi o političko-društvenom, a ne estetskom antagonizmu. Korijen problema nije u sadržaju i »izgledu« tih pjesama, nego u nečemu drugom. Mislim da se u javnoj raspravi o narodnjacima odražava pitanje političko-društvene identifikacije, odnosno kontraidentifikacije, određivanja Sebe naspram Drugog, zaključuje Pavlovsky.
Naravno, u tom binarnom paru, »Drugi« su oni koje pravovjerni utjerivači hrvatstva nasušno trebaju da bi u relaciji prema njihovom »barbarstvu« odredili vlastitu nacionalnu vertikalu.
Osjećaj nadmoći
Tu je, onda, i osjećaj kulturne nadmoći koji gorljivi kritičari turbo-folka crpe iz zgražanja nad »njihovom glazbom«.
– Ideja o superiornosti utkana je u sve zajednice: postoji ideja o superiornosti kršćana nad nekršćanima, katolika nad nekatolicima, Austro-Ugarske nad balkanskim državama… »Naša« kultura uvijek je finija, senzibilnija, suptilnija, mislimo da manje psujemo, da se znamo bolje ponašati, da slušamo finiju, složeniju i zahtjevniju glazbu od pripadnika nekog drugog kulturnog obrasca – ili, obrnuto, da smo prirodniji, spontaniji, »ljudskiji« od uštogljenih, štreberskih pripadnika neke druge, susjedne kulture, kaže Pavlovsky, koji je akademsku karijeru gradio kao etnolog i u ovoj se knjizi pomagao literaturom iz tog područja.
Problem je s idejom superiornosti nad susjedima u tome što je uvijek podloga za antagonizme i, time, pokriće za političko djelovanje. Ovisno o političkim okolnostima, ideja superiornosti dolazi do izražaja; tako je izraženija u ratnim okolnostima jer funkcionira kao obrambeni i motivirajući faktor, pogotovo ako nam zajednica koju doživljavamo kao inferiornu nanosi i konkretnu i realnu štetu. Zato se, primjećuje Pavlovsky, i čudimo što Hrvati vole istu glazbu koju vole Bosanci, Srbi i Turci, a ne čudimo se što su hrvatski pop i rock pjevači popularni u Srbiji.
–- A realno je da smo puno sličniji nego što mislimo, nego što smo odgojeni da nismo – zaključuje Pavlovsky.
Aleksej Pavlovsky je nakon višegodišnjeg istraživanja turbo-folka odbacio pitanje od kojeg je to istraživanje započeo i koje se nalazi u podnaslovu ove monografije o turbo-folku: Zašto ih (ne) volimo?
– Pitanje zbog čega su narodnjaci i turbofolk popularni u Hrvatskoj zapravo je promašeno. Popularni su, kao i u drugim postjugoslavenskim krajevima, jer u toj glazbi ima nešto što se ljudima sviđa. Zbog čega bi onda Hrvatska trebala biti iznimka? Pravo je pitanje zašto se čudimo turbo-folku. Razlozi su u kulturnim predrasudama, u ideju kulturne nadmoći koja je također tradicijsko nasljeđe i zbog koje dolazi do estetske ojađenosti, zaključuje Pavlovsky.
U jednoj priči u zbirci »Žena u muškim cipelama«, beogradski pisac Mihajlo Pantić piše o sredovječnom piscu koji se nasmrt zaljubljuje u popularnu »pevaljku«, balkanski glamuroznu izvođačicu »novokomponovane muzike« čije televizijske nastupe opsesivno prati, a onda je počne i maltretirati preko telefona, sve dok je ne uspije privoliti da izađe s njime. Ta je njegova zaljubljenost u pevaljku bolećiva, pubertetska – nad njom se čak i piščeva supruga donekle sažali. No, valjda baš zato što dolaze iz tako udaljenih svjetova, sredovječni pisac i mlada pjevačica postaju zbilja dobar par… Ono što je za potrebe ovog teksta bitno spomenuti o toj priči jest da u njoj, kao i u istraživanju Alekseja Pavlovskog, turbo-folk postaje nekako toplo razobličen, human i donekle prisan. Pantićeva estradna zvijezda je sve ono što njezin medijski imidž negira ili ignorira: ispod sve te teške šminke, ona je draga, inteligentna žena koja, k tome, ima i diplomu, a ovom se glazbom bavi zato što su je na to nagnale ekonomske okolnosti – na Balkanu dvijetisućitih, jednostavno se više isplati pjevati cajke nakon rezanja torte nego raditi kao pravnica.
Ironijsko obrtanje kritike
Doslovno shvaćeni, Balaševićevi stihovi »Narodnjak ante portas / njihov dolazi čas« mogli bi poslužiti kao zgodna ilustracija žilave održivosti ovog fenomena. A o sposobnosti turbo folka da asimilira i u svoju korist ironijski obrne kritiku koja mu je upućena (o kojoj nadahnuto piše Aleksej Pavlovsky), oprimjerit ću stihovima Siniše Vuce koji je u duetu s Mitrom Mirićem, »legendom« narodne glazbe, 2005. iskoristio melodiju rock himne »We Will Rock You« grupe The Queen, da uz nju izvede ove stihove: »Krenuo sam ja iz rodnog Splita grada / preko Rijeke, Ljubljane do Zagreba / gdje god da sam stao, sjeo, večerao / svuda tuče ista muzika / Volim, volim narodno / Dalje do Osijeka i Novog Sada / odveo me put do Beograda / trgnem dvi-tri ljute, ne skrećem sa rute / Banja Luka, Tuzla, eto Sarajeva / Šibam preko Livna i Mostara / u Dubrovnik na kavu, potom Podgorica / Niš, Skoplje, svuda isti ritam / svima nam je ista sudbina /sve nas veže ista stvar / to je pjesma narodna / iskrena i od srca / ples, veselje do jutra / Mogu da nam pjevat’ brane / da zatvore sve kafane / ali jedno to ne mogu / ubit pjesmu narodnu…