„Ameriku su otkrili muslimanski pomorci 1178. godine“. Tako se predsjednik Republike Turske Erdogan obratio predstavnicima muslimana Latinske Amerike na službenom političkom summitu u Istanbulu. Zašto ne, Erdogana se uz sve ostale karakteristike može definirati i kao conquistadora, ni manje ni više poput proslavljenog Francisca Pizarra. Doznati kako su muslimanski konkvistadori, Erdoganovi šukundjedovi, već u 12. stoljeću imali žudnju za otkrivanjem novog svijeta prvoklasna je vijest! Ona još više jača tezu onih koji tvrde da gdje god je bizantska i, kasnije, osmanska čizma kročila, tamo je razina korupcije makar duplo veća nego u drugim zemljama. I Južna Amerika muku muči s nepodnošljivom razinom korupcije, možda upravo zbog „muslimanskih pomoraca iz 1178. godine“?
________ piše: Ivan Pepić / poskok.info
Ne bi nas trebala čuditi Erdoganova izjava. Turska je već početkom devedesetih godina s predsjednikom Ozalom odlučila primijeniti politiku neoosmanizma. Raspad SSSR-a i slabljenje ruskog teritorijalnog utjecaja nad Kavkazom i nad južnim dijelom bivšeg komunističkog diva, sukobi s Kurdima iz devedesetih te ratna zbivanja na području bivše Jugoslavije bili su plodno tlo za neoosmansku retoriku. Predsjednik Ozal, u dobrim odnosima s Nur Vergin, jednom od glavnih tvoraca teorije neoosmanizma, okrenuo je leđa Mustafi Kemalu i definitivno Tursku obilježio kao nasljednicu Osmanskog Carstva. Erdogan je odlučio nastaviti ono što je Ozal započeo, iako ne odmah u prvim godinama vladavine na čelu turske vlade. Tek se u drugoj sredini 2000-ih turska vanjska politika radikalno promijenila, na što je utjecao tadašnji glavni kreator vanjske politike Ahmet Davatoglu, današnji turski predsjednik vlade. Osim političkog i ekonomskog utjecaja, Erdoganova Turska koristi se i kulturnim faktorima kako bi utjecala na vlastito regionalno okruženje. Turska želi postati najutjecajniji faktor u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom. Ako uzmemo u obzir kako su 2013. godine turska izravna ulaganja u BiH iznosila 283 milijuna eura, a u Hrvatskoj 36 milijuna eura onda je ta, posve legitimna, strategija i jasna. Takvu politiku možemo definirati kao neoosmanizam odnosno kao politički pristup Turske koji preuzima pojedine identitetske, kulturne i religijske smjernice iz Osmanskog Carstva kako bi se postigli suvremeni ekonomski i politički ciljevi u državama koje dijele istu ili sličnu prošlost, koristeći se uglavnom demokratskim metodama.
Tako možemo objasniti i ljubav SDA i predsjednika stranke Bakira Izetbegovića prema Erdoganu. Umjesto da svoj stranački program formira po uzoru na Europsku pučku stranku (EPP), najvećoj europskoj političkoj grupaciji kojoj i SDA pripada, Izetbegović svoju stranku gura turskom AKP-u. Dobro, Bakir Izetbegović je pragmatičan pa će se vezati i s rogatim ako zatreba. Međutim, kako on uspijeva dokazati Josephu Daulu i vodstvu EPP-a da on i AKP, stranka čiji je nedavno mladi lider Selim Yagmur javno na svom Facebook profilu napisao „ISIL-u hvala ti što postojiš. Dao Allah da vam se multipliciraju municije.”, nemaju ništa zajedničkog i da se SDA, kao pučka stranka, udaljava od AKP-ove retorike, čiji je program sve manje u skladu s programima europskih stranaka? Osim toga, AKP pripada Europskim konzervativcima i reformistima (ECR), pa je zanimljivo kako jedna pučka stranka kao SDA podržava jednu konzervativnu stranku, i to otvoreno na svim izborima. Daul je nakon Općih izbora čestitao svim pučkim strankama u Bosni i Hercegovini na izbornim rezultatima, što je SDA prenijela na svojoj službenoj web stranici. Kako čelnici te stranke uspijevaju sebi objasniti s jedne strane pripadanje najjačoj europskoj pučkoj stranačkoj organizaciji, a s druge strane otvoreno šurovanje s AKP-om i Erdoganom, koji s Europom ima zajedničko samo početno slovo „E“ (a i ono se čita na dva različita načina)? S kojim je obrazom Bakir Izetbegović prije mjesec dana sjedio zajedno s Daulom i liderima EPP-a, koji su ujedno priredili minutu šutnje za pokojnog Tihića, znajući kako je nekoliko tjedana prije taj isti Izetbegović izjavio kako „Erdoganova pobjeda predstavlja pobjedu milijardu muslimana, od Kaira do Bosne i Hercegovine“?
Ponašanje te stranke reflektira se i na formiranje izvršnih vlasti, kako na državnoj tako i na entitetskoj razini. Bez obzira na programske smjernice koje se usuglašavaju prilikom formiranja vlasti, za „pobjedničku stranku u BiH“ – paradoksalno je da u državi s tri konstitutivna naroda mediji forsiraju pojam pobjedničke stranke – SDA je odlučila od prvog dana pokazati zube. Glavnom partneru HDZ-u BiH odmah je dala do znanja kako program neće zaživjeti, osobito što se tiče formiranja izborne jedinice s hrvatskom većinom, koja bi definitivno prekinula političke tenzije između dva naroda. Što bi tek bilo da je HDZ BiH zatražio političku, federalnu jedinicu? SDA je to učinila neizravno, ne želeći „kompromisni“ SBB u koaliciji, a kamoli SNSD, ali i izravno, riječima kako ne priznaje koncept „dvije škole pod jednim krovom“, dajući do znanja svim Hrvatima kako se sa ovakvom SDA neće doći tako lako do kompromisa.
Takva SDA, koja nije spremna za kompromise i koja će postojećim načinom rada kočiti političke reforme kojima se svi nadaju, ozbiljnije se približava Erdoganovom AKP-u. Osim toga, SDA ne prihvaća moderne temelje europskog pučanstva, jer se ne drži ni dogovora s političkim partnerima, ni ozbiljnih međunarodnih prigovora koje stižu na adrese vlasti u Sarajevo zadnje dvije godine, poput konačne federalizacije zemlje na svim razinama. Tako će Erdogan i dalje raspredati Markove konake o muslimanskim otkrićima Amerike, a SDA će slušati svog šefa, Erdogana. Europa, reforme, Ostali i ekonomija… Nek’ čekaju.
wpDiscuz