Nisi sama: Istinite priče zlostavljanih žena u BiH

UN Women u Bosni i Hercegovini će do 10. prosinca u sklopu kampanje #NisiSama na web stranici www.16dana.ba objavljivati priče osoba koje su preživjele nasilje u obitelji te radnika/ca koji se svakodnevno susreću sa žrtvama nasilja.
Elmir Ibralić terapeut je u Sigurnoj kući u Tuzli kaže da je njegovo najveće postignuće kada vidi žrtvu nasilja toliko osnaženu da uspije preuzeti kormilo života u vlastite ruke, odnosno, kada postane svjesna vlastitih kapaciteta u nošenju sa trenutnom situacijom i uspije reći NE nasilju.
Evo njegove priče: 
Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
ELMIR: Moje radno vrijeme je podijeljeno na djelovanje u organizaciji, kroz Sigurnu kuću, ambulantu, i na rad u zajednici. Radim na poslu terapeuta, pa su tako moje aktivnosti vezane uglavnom za psihoterapijski, odnosno, psihosocijalni tretman skupno i individualno sa žrtvama obiteljskog nasilja, žrtvama torture, raseljenim osobama i ostalim koji nam se obrate radi psihosocijalne podrške ili psihoterapije. Kada sam u organizaciji, onda se najprije informiram o tome što je novo, ima li novih klijentica i koja je njihova problematika. Svaka osoba koja bude primljena prođe kroz psihološku procjenu što nam daje uvid u trenutno psihičko stanje i nivo funkcionalnosti. Procjena nam dalje omogućava da odredimo koju vrstu pomoći osoba treba. Pored skupnih terapija, ponekad je potrebno raditi i individualnu terapiju, što ovisi o stanju žrtve i njenim kapacitetima u nošenju sa trenutnom situacijom. O problematici u našem poslu svakodnevno razgovaramo na supervizijskim sastancima, stručnim timovima a nerijetko i na pauzama.
Koja su Vaša najveća dostignuća u poslu kojim se bavite?
ELMIR: Drago mi je što imam mogućnost da radim posao koji volim i za koji se permanentno educiram. Vrlo sam svjestan trenutne situacije u našem društvu ne misleći pritom samo na nezaposlenost, nego i na probleme u smislu narušenog mentalnog zdravlja kod stanovništva. Svakodnevno svjedočimo čestoj pojavi nasilja svih oblika i vrsta. Sebe i svoj angažman pokušavam gledati upravo kroz prizmu nekoga tko pomaže da nasilje koje se događa iza zatvorenih vrata (pri tome mislim na obiteljsko nasilje) postane vidljivo cijelom društvu. Moje najveće postignuće je kada vidim žrtvu nasilja toliko osnaženu da uspije preuzeti kormilo života u vlastite ruke, odnosno, kada postane svjesna vlastitih kapaciteta u nošenju sa trenutnom situacijom i uspije reći NE nasilju. Raduje me i to što imamo razvijenu suradnju s državnim institucijama i što nas drugi prepoznaju kao jednu od najvažnijih organizacija kada je u pitanju rad na posljedicama i prevenciji obiteljskog nasilja.
Koje su to najveće prepreke sa kojima se suočavate?
ELMIR: Posao koji sam izabrao i kojim se bavim može da bude iscrpljujući i stresan. Ponekad, kada se čini da sve ide dobro i po planu, može se dogoditi niz nepredvidivih situacija koje mogu unazaditi proces oporavka žrtve. Mnogo je faktora koji doprinose oslabljivanju žrtava ali sada bih volio spomenuti jedan, a to je izricanje zaštitnih mjera predviđenih Zakonom o zaštiti nasilja u obitelji. Smatram da bi tretman za žrtve bio učinkovitiji kada bi sudovi češće izricali zaštitnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana za počinitelje nasilja. Ova mjera podrazumijeva da počinitelji nasilja pohađaju skupni tretman kojem je za cilj steći na uvid i prihvatiti odgovornost za svoje nasilno ponašanje. Kroz skupni tretman počinitelji mogu naučiti kontrolirati svoje ponašanje, naučiti nove socijalne vještine i ujedno povećati sigurnost članova svoje obitelji. Rezultati ovih tretmana u drugim zemljama ukazuju na smanjenje nasilja kao i na smanjenje pojave recidiva. Ohrabruje i činjenica što u našoj županiji postoji dvanaest stručnjaka specijalno educiranih za ovakav vid provođenja tretmana.
Je li Vam je potrebna neka dodatna pomoć u poslu koji radite?
ELMIR: Zadovoljan sam što radim u jednom podržavajućem timu u kojem svako na svoj način doprinosi rehabilitaciji žrtava nasilja. Ono što bi meni, a siguran sam i drugima bilo potrebno, jeste, da svi ljudi na ovom svijetu ne zatvaraju oči pred nasiljem bilo koje vrste, jer nikada ne možemo biti sigurni da se nasilje neće desiti upravo nekome od nas. Stoga je potrebno da svi aktivno radimo na prevenciji nasilja tako što ćemo govoriti o nasilju otvoreno, odupirući se stereotipima koji kažu da je nasilje privatna stvar. Nasilje je problem cijelog društva.
M.Š. ima 41 godinu. Bila je žrtva nasilja i odlučila je to promijeniti. Pročitajte njenu priču.
Zbog čega si shvatila da se nešto mora promijeniti kako bi izašla iz situacije u kojoj si se nalazila?
M.Š.: Onoga trenutka kada sam i tijekom trudnoće bila izložena nasilju i iz straha da bi mogla izgubiti dijete, potražila sam pomoć.
Kakvu podršku i od koga si dobila?
M.Š.: U Sigurnoj kući sam bila zaštićena- i od uposlenica zajedno sa menadžericom dobila sam svu potrebnu pomoć kako bi se oporavila od posljedica nasilja – pružena mi je i pomoć tijekom poroda i sa svojim djetetom sam mogla nastaviti boravak u Sigurnoj kući do okončanja mojih statusnih pitanja kako bi samostalno nastavila živjeti i skrbiti o svome djetetu. Ni nakon odlaska iz Sigurne kuće nisam zaboravljena i dalje mi se pruža podrška ukoliko naiđem na neke nejasnoće i nedoumice.
Koja vrsta podrške je za tebe bila najkorisnija?
M.Š.: Razgovori – individualni – skupni rad i konstantna podrška meni i mome djetetu – naučili su me da poštujem sebe.
Koji bi tvoj savjet bio ljudima u sličnoj situaciji?
M.Š. Reći ne nasilju – reći: ja mogu, ja hoću i ja želim i to sam naučila za čitav život i to je moja vodilja.
pogled.ba