Život u rezervatu: Ni u BiH, ni u EU, ni tamo, ni ‘vamo

Stanovnici na desetine sela smještenih u gornjem toku rijeke Une i Butižnice, na potezu od nekih osamdesetak kilometara od Martin Broda u Bosni i Hercegovini do Strmice u Europskoj uniji – Republici Hrvatskoj za sebe kažu kako žive u – rezervatu.
Takav epitet žitelji sebi ne “priskrbljuju” samo zbog prirodnih ljepota: nacionalnih i parkova prirode, bistrih i čistih rijeka, šume, biljne i životinjske raznolikosti kojim obiluje taj kraj već zbog međudržavne granice koja prolazi tim područjem: granica im je uvelike iskomplicirala život.
Pogled preko granice
Ono što je specifično jeste da ona toliko puta vijuga i presijeca područje da svega par stotina metara odlučuje nalazite li se u BiH ili Republici Hrvatskoj, odnosno od 1. srpnja prošle godine u Europskoj uniji.
Mnoštvo je na tom području sela i zaselaka koji pripadaju Republici Hrvatskoj kao što su Begluci, a do kojih se može doći jedino preko Bosne i Hercegovine, odnosno obratno kao u Bosanskim Osredcima. Brojna su i sela istoimenog naziva poput Tiškovca, Drenovca, Šovine poljane, Torbićevog jadra koja se nalaze i s jedne i druge strane granice: smještena su i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.  Tako da bi se došlo do Donjeg Tiškovca i Drenovca mora se preći granica čak četiri puta.
Tako međudržavna granica razdvaja sela, imanja, rodbinu, ali i ljude. Iako se međusobno vide, jedni drugim dolaze – preko granice. Njima se pak, u posjetu, kao obitlj ili putnik namjernik stiže još teže: samo uz prethodne najave i odobrenja Granične policije Hrvatske, odnosno BiH. Oni koji imaju pogranične propusnice i malogranične prelaze smatraju se još i sretnicima. Jer, bar međusobno jedni drugima mogu prići, ili otići na svoja imanja, obrađivati ih, ali i osigurati djeci školovanje, te stvoriti mogućnost da u takvim okolnostima ako imaju sreće i imaju radno mjesto mogu otići na posao. No, ima i onih koji ni takvo što ne mogu.

Ipak, i do pogranične propusnice nije lako doći. Po nju treba putovati stotinjak kilometara ako je vade građani Hrvatske u Bosanskom Grahovu, odnosno isto toliko i više, ovisno o županiji u Hrvatskoj gdje se ona izdaje za bh. građane: Kninu, Gospiću ili pak Zadru.
Najteže je, stanovnicima Martin Broda, koji je u sastavu Grada Bihaća, u Bosni i Hercegovini. Žitelji ovog mjesta nemaju pograničnih propusnica, jer i da ih posjeduju ne znaju što bi sa njima: nemaju nikakvog graničnog prijelaza – ni robnog, ni malograničnog.
Do imanja, rodbine na području mjesne zajednice Srb, u Republici Hrvatskoj do čijeg središta iz Martin Broda ima dvadesetak kilometara zbog nepostojanja graničnog prijelaza moraju zaobilaziti šest puta toliko: 120, pa čak i do 150 kilometara i to u jednom pravcu u zavisnosti odluče li se putovati preko Izačića ili Strmice, dva međudržavna granična prijelaza između BiH i Hrvatske.
Kako od Martin Broda, u BiH do Srba, u Hrvatskoj treba preći čak 150 kilometara u jednom pravcu uvjerila se i ekipa Anadolije. Put vodi preko Drvara u BiH (udaljen 120 kilometara od Srba), Bosanskog Grahova u BiH (udaljen oko 90 kilometara od Srba) i Knina u Hrvatskoj (udaljen šezdesetak kilometara od Srba).
Betonske zapreke na putu za Hrvatsku
Zato imanja žitelja iz Martin Broda u Hrvatskoj propadaju: neobrađena su, a u najboljem slučaju data na korištenje stanovnicima sa one strane, Hrvatske kako ne bi bila potpuno neiskorištena.
Predsjednik mjesne zajednice Martin Brod Aleksandar Drobac boravio je s ekipom Anadolije na brdu iznad mjesta, udaljenom svega nekoliko kilometara koje je “posljednja” teritorija Bosne i Hercegovine. Dalje se ne može. Tabla da se radi o državnoj granici Hrvatske i betonske prepreke jasno su upozorenje da onaj ko se dalje zaputi: riskira da bude uhvaćen u ilegalnom prelasku međudržavne granice i da novčano i kazneno odgovara.

“Problemi su veliki i s jedne i s druge strane. Sve su to ljudi –  rodbina i obitelj, veliki je broj brakova tu zaključeno. Ja imam familiju u Srbu: da bi do njih došao moram ići na granični prijelaz Izačić, u Bihać i da bi došao trebam napraviti 120 kilometara. A, da postoji granični prijelaz do Srba ima dvadesetak kilometara. Uspostava prijelaza bi toliko značila jer bi nakon dva kilometra makadama izašli direktno na asfalt. To bi bilo dobro i za turizam i za sve, jer Martin Brod više ne bi bio slijepi krak”, pojašnjava Drobac.
Naime, u Martin Brodu nalazi se na daleko čuveni slapovi u sastavu nacionalnog parka Una, kao i manastir Rmanj koji su iznimno posjećeni.
“Veliki broj i stranaca koji dolazi pita za granični prijelaz. Jer, i na navigaciji ima ovaj granični prijelaz, ali ljudi dolaze i vraćaju se. Jer, ne može se: tu su betonske zapreke, a graničnog prijelaza nema”, ističe, Drobac.
On pojašnjava kako jako veliki broj mještana ima svoja imanja u Republici Hrvatskoj, ali da ih ne obrađuju. Ima kaže ljudi, koji vide svoju njivu, ali ne smiju joj prići.
Zbog toga su mještani Martin Broda posredstvom mjesne zajednice slali dopise da im se pomogne kako bi se otvorio granični prijelaz, koji bi značio njihov prolaz u svijet.
Bh. poštu raznose hrvatski poštari
Prije rata u BiH nije bilo problema za stanovnike Martin Broda, jer su mogli nesmetano prelaziti rijeku Unu, odnosno odlaziti u Hrvatsku. To se nakon rata međutim, promijenilo. Više se nije moglo preći. Stanje se nije poboljšalo ni kada su došla prelazna mjesta, jer ono je zaobišlo Martin Brod.
“Od tada je naš najbliži granični prijelaz Izačić ili Kaldrma, kojeg mi opet ne možemo preći jer treba imati pograničnu propusnicu. Po nju se mora ići u Hrvatsku i navesti da se ima rodbina da bi je dobili, ali se i sa njom može ići u dubinu granice samo pet kilometara. Malogranični prijelaz bi bio djelomično rješenje jer bi to značilo samo nešto za one stanovnike koji imaju imanja uz Unu, dok mi i dalje ne bi mogli ići na more ili neki drugi grad”, navodi Drobac.

Mjesna zajednica Martin Brod ima 11 sela, a čak sedam prelaznih mjesta s Hrvatskom okrenuto je prema Zadarskoj županiji u Hrvatskoj. Ono, kojem se nadaju stanovnici Martin Broda pak, pripada drugoj – Ličko – senjskoj županiji čije je administrativno sjedište u Gospiću.
Mjesto Bosnski Osredci, koje pripada mjesnoj zajednici Martin Brod još je specifičnije – iako pripada BiH u njega poštu donosi poštar iz Republike Hrvatske.
Žiteljka Martin Broda Mirjana Medić iz dvorišta svoje bašte gleda u brdo iza kojeg se nalazi njezina obiteljska kuća u Hrvatskoj koja joj je ostala nakon roditelja. No, do nje preko brda ne može – mora 120 do 150 kilometara preko Bihaća ili Strmice.
“Na svega petnaestak minuta sam udaljena od svoje kuće u Hrvatskoj koja se nalazi sa one strane brda u regiji Dobrog sela. Ne smijemo se usuditi da idemo preko jer bi mogli biti kažnjeni. Toliko bi nam značilo otvaranje graničnog prijelaza u Martin Brodu”, navodi Medić.
Nedavno su je navodi, susjedi iz Hrvatske zvale da dođe kako bi popravila oštećenja nastala na krovu – zbog par crjepova morala, je veli, preći 120 kilometara u jednom pravcu.
Velike probleme stanovnici imaju i kada su u pitanju dokumenti: i po njih se mora zaobilaznim putem, šest puta dužim od stvarne fizičke udaljenosti.
Slično stanje sa i s druge strane granice, u Srbu, u Republici Hrvatskoj do kojeg je ekipa Anadolije došla zaobilaznim putem. Objasnio je zašto: “Ako ste došli iz Drvara, a budući da vam je Strmica prvi granični prijelaz morali ste preći oko 140 kilometara do nas. Iako, poprijeko nema više od četrdesetak kilometara”.
Lijevo BiH, desno Hrvatska
Predsjednik Mjesne zajednice Srb Dušan Rastović odveo je novinare na obližnji brežuljak iznad samog Srba gdje se nalazi park i spomenik, a gdje često dolaze mještani. Pokazuje nam kako se na oko 800 metara zračne linije s njegove lijeve strane nalazi teritorij BiH, a s desne Hrvatske. I međudržavna granica tako navodi Rastović ide cik – cak više puta prelazeći rijeku Butižnicu, ali i Unsku prugu, koja između ostalog i iz toga razloga nije nikada poslije rata zvanično puštena u promet. A, nekada je njome, sjeća se Rasović dnevno prometovalo 60 vlakova što putničkih što teretnih.
“Granični pojas, baš Srb je čitavom svojom dužinom i sela koja pripadaju mjesnoj zajednici su prislonjena uz BiH. Malogranični prijelaz ima jedino u mjestu Dugo Polje prema Ličkoj Kaldrmi. Ta granica ide rijekom Butižnicom i prelazi pet – šest puta. Ako želite da dođete do Donjeg Tiškovca i Drenovca morate preći granicu najmanje četiri puta. Ljudi domaći koji tu žive i sa jedne i sa druge strane, koji imaju zemlju, koji idu na posao oni su uglavnom bili vezani za Srb jer je bio industrijsko mjesto, a tu su išli i u školu, oni su to regulirali s malograničnim propusnicama koje se redovno izdaju u Bosanskom Grahovu. Za druge: koji su posjetitelji, rodom odavde pa dođu obići kuće oni imaju malo više problema – moraju se javiti u policiju da digne privremenu malograničnu propusnicu. Ima ljudi koji i zbog neznanja prođu i onda imaju problema s policijom”, navodi Rasović.

Kao najkritičnije na prostoru između Hrvatske i BiH predsjednik mjesne zajednice Srb navodi selo Begluke – Begluci, Krčko brdo i Biljeg od kojeg se sastoji.
“Do Krčkog brda jedini put vodi kroz bh. teritorij. Ljudima je najveći problem, iako imaju malogranične propusnice i sve, putovi. Njih ne održava ni BiH ni Hrvatska. Tako oni ne mogu do kuće doći drugačije nego traktorom ili terenskim vozilom – džipom. To ljudima stvara najveći problem posebno zimi, jer je stanovništvo uglavnom staro. To osim njima stvara problem i zdravstvenoj službi”, naglašava Rasović.
Na potezu od Ličke Kaldrme do Drenovca, niz rijeku Butižnicu kao prirodnu granicu, rječicu koja puno puta prelazi sa jedne na drugi stranu stanovnici također, imaju dosta problema.
“To posebno za one koji dolaze obići obitelji, ognjišta. Turisti nemaju šanse proći nikako, iako bi trebali. Njima je to najveći problem. Isto je problem put koji je dole. To nije put nego katastrofa”, navodi predsjednik mjesne zajednice Srb.
Stanovnici cijene kako bi najbolje rješenje bilo da se ili granica izravna ili da se cijelo područje iseli. Ostane li ovako i s jedne i s druge strane sela će svakako odumirati.