Umrijet ćemo od hladnoće. Ne, zapravo ćemo umrijeti od vrućine. Još gore, umrijet ćemo od žeđi. Ili ne, sve će nas preplaviti voda i opći potop priobalnih gradova će biti prava apokalipsa.
Kao što je rekao Antonio Gramsci, “povijest je učiteljica, samo što nema učenika”.
Ne treba puno provjere na internetu da zaključite kako najmanje proteklih pola stoljeća znanstvenici i političari “predviđaju kraj svega zbog prirodnih klimatskih katastrofa uzrokovanih ljudskim aktivnostima”, ali su se sva predviđanja do sada pokazala pretjerana, ako ne u potpunosti neutemeljena.
Unatoč tome, mediji i dalje objavljuju katastrofalne prognoze, promiču inicijative poput američkog Green New Deala i bez skrupula u tu svrhu koriste djecu s Aspergerovim sindromom, bolje rečeno dijete, koje bez napisanog teksta pred kamerama ne zna o čemu govori.
Svi ostali glasovi su heretički i dolaze od onih kojima je važan samo profit. No, nije važno. Spomenimo ovdje spektakularno istraživanje koje su za Washington Examiner proveli Myron Ebell i Steven Milloy.
“Nema razloga za vjerovati da su najnovije prognoze na bilo koji način vjerodostojnije od prethodnih”, pipe u članku kojeg su potpisala dva autora.
Dvojica istraživača zahvaljuju Tonyju Helleru, koji je da svoj doprinos s povijesnim istraživanjem “lažnih vijesti” koje su desetljećima širili mediji, a te je vijesti objavljivao Real Climate Science.
“Moderni propovjednici propasti predviđaju klimatsku i ekološku katastrofu još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kao što znamo, to čine i danas. Problem je što se niti jedna predviđena apokalipsa, a koja se trebala dogoditi, do sada nije pokazala istinom”, pišu Myron Ebell i Steven Milloy.
Ono što dvojica istraživača predstavljaju je impresivna zbirka izrazito ekstremnih predviđanja, izražena u brojkama koje su potvrđene iz znanstvenih krugova i od stane vlade.
Osim što su kronološkim redom naveli pogrešne prognoze, Ebell i Milloy su dokazali da su tvorci apokaliptičnih predviđanja često ljudi koji zauzimaju visoke položaje u vladi i znanosti.
Premda su ta predviđanja bila s oduševljenjem objavljivana u medijima, gladnih senzacionalnih naslova, njihov sustavni neuspjeh se naknadno uopće nije objavljivao. 1967. je Salt Lake Tribune najavio “tešku glad na globalnoj razini do 1975. godine “.
“Sad je već prekasno i nema načina da se izbjegne dugo razdoblje gladi”, pisao je tada Salt Lake Tribune. Citirani izvor je bio biolog sa Sveučilišta Stanford, Paul Ebrlichm, prema kojem je tada “sezona gladi već na vratima i njen vrhunac, uz opće uništenje, dogodit će se 1975. godine”.
Još jednu apokalipsu je samo dvije godine kasnije najavio The New York Times.
“Stanovništvo Sjedinjenih Država već je prekomjerno, a kontrola rađanja mogla bi se provesti ubacivanjem tvari za sterilizaciju u osnovne namirnice i pitku vodu”, dvije godine kasnije piše The New York Times, a 10. kolovoza 1969. objavljuje: “Do 1989. ćemo svi nestati u oblaku plave pare.”
Prema biologu Paulu Ehrlichu, “dok čekamo da dobijemo dovoljno dokaza da ljude u to uvjerimo, umrijet ćemo”.
“Svi ćemo nestati u oblaku plave pare u roku od 20 godina”, rekao je Paul Ehrlich. Dakle, imamo sve, od zagađenja do klimatske histerije, ali suprotnog predznaka od onog kojeg propagiraju sljedbenici „Gretenizma“.
16. travnja 1970. Boston Globe je “do 2000. najavio ledeno doba”.
„U dvadeset i prvom stoljeću znanstvenici predviđaju novo ledeno doba. Naime, utvrdili su da zagađenje zraka može zasjeniti sunce i uzrokovati novo ledeno doba u prvih 30 godina sljedećeg stoljeća”, piše Boston Globe i svom predviđanju utemeljenom na „znanstvenim istraživanjima“.
Nakon toga slijedi novi horor.
“Potražnja za vodom za hlađenjem iscrpit će cjelokupan tok rijeka i potoka u Sjedinjenim Državama”, dodaje publikacija.
Također u ’70-im, Redlands Daily Facts upozorava: “Amerika će racionalizaciji vode biti podvrgnuta do 1974. i obrocima hrane do 1980”. Zastrašujući scenarij koji se prodaje kao neizbježna budućnost. “Oceani će biti mrtvi poput jezera Erie za manje od deset godina”. 1971. godine, govoreći o “novom ledenom dobu”, Washington Post 9. srpnja navodi stručnjaka za zrakoplovstvo i istraživanja Sveučilišta Columbia.
“U sljedećih 50 godina sitne čestice koje ljudi neprestano ispuštaju u atmosferu bi zbog fosilnih goriva mogli zatamniti tako važan dio sunčeve svjetlosti da bi se prosječne temperature mogle spustiti za šest stupnjeva”, piše američki list pozivajući se na zrakoplovne stručnjake i znanstvenike sa Sveučilišta Columbia.
„Ako se trend nastavi nekoliko godina, od pet do deset, najmanje, takav pad temperature mogao bi biti dovoljan da pokrene ledeno doba”, tvrdio je Washington Post.
Američka vladina Nacionalna agencija za istraživanje (NOAA) 1972.
početak “novog ledenog doba” pomjera u 2020. I za to je ledeno doba trebao biti kriv čovjek. To su izjavili znanstvenici koji su se s posebnim upozorenjem požalili predsjedniku Sjedinjenih Država.
Prolaze dvije godine i za ponovno davanje prognoze polarne hladnoće je bio zadužen engleski The Guardian, prema kojem “svemirski sateliti pokazuju da se brzo približava novo ledeno doba”.
Časopis Time također predviđa ledeni pakao i pije servira ga čitateljima 24. lipnja 1974 .
“Znakovi su posvuda, od neočekivane postojanosti i debljine leda u vodama oko Islanda do migracije bića koja vole toplinu prema jugu, kao i životinje na Srednjem zapadu”, piše Time.
Iste 1974. godine se pojavio novi medijski strah od ozonske rupe. „Potrošnja ozona predstavlja ozbiljnu opasnost za život“, pila je mantra svih medija. Myron Ebell i Steven Milloy podsjećaju da se od 1974. takozvana “ozonska rupa” enormno povećala, da bi se stabilizirala 2000-ih, “ali bez ikakvih katastrofalnih posljedica”.
Bolje je inzistirati na priči o ledenom dobu i zahlađenju. To je The New York Times Book Review učinio to 1976. godine, kada Stephen Schneider, mladi klimatolog iz Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja u gradu Boulder, Colorado, objašnjava Bijeloj kući zašto će temperature alarmantno pasti. Od 1980. godine otvara se još jedno poglavlje, ono s kiselim kišama.
“Kisele kiše ubijaju život jezera”, ponavlja se teza. Deset godina kasnije, američka vlada to negira. “Kisela kiša ne predstavlja krizu za okoliš“, piše Associated Press. Potom, 1978. se opet inzistira na brzom dolasku ledenog doba.
“Ne možemo vidjeti kraj tridesetogodišnjeg trenda hlađenja Sjeverne hemisfere”, piše The New York Times, pozivajući se na “međunarodni tim stručnjaka”.
Prema podacima koje je sa svojih satelita dobila NASA, umjesto toga, napominju Ebell i Milloy, počevši od 1979. godine primjećujemo suprotno, odnosno mali trend zatopljenja.
Krajem osamdesetih još jedna crna prognoza o nedostatku vode. U časopisu Miami News 1988. James Hansen predviđa porast regionalne suše u devedesetima na Srednjem zapadu. Umjesto toga, on poriče Real Climate Science prema kojem je posljednja zaista sušna godina na Srednjem zapadu bila je 1988., dok su posljednje godine bile među najvlažnijim ikada zabilježenim.
Isti Hansen, usprkos onom što je tvrdila NASA, na stranicama časopisa Lansing State Journal upozorava građane Washingtona: “Pripremite se za duga i vruća ljeta.” Znanstvenici to negiraju: “Broj vrućih dana u Washingtonu dosegnuo je vrhunac 1911. i od tada su oni u padu.”
Tu su i posebno spektakularne prognoze poput one da će “Maldivi u potpunosti biti potopljeni u roku od 30 godina”. To je 1988. izjavila agencija France Presse.
“Razina mora prijeti da u potpunosti zahvati ovu oceansku državu. Kraj Maldiva i njihovih 200 000 stanovnika mogao bi se dogoditi i prije, ako raspoloživa voda za piće presuši do 1992. godine, kako je i predviđeno”, stajalo je u tom upozorenju. Srećom, ocean nije potopio Maldive i pitka voda uopće nije presušila.
Associated Press također je otkrio točne datume 1989. godine. “Rast razine mora potopit će narode do 2000. godine“, stajalo je u tom apokaliptičnom upozorenju.
„Od otoka do cesta“, bio je alarm kojeg je Salon objavio 1989. “Zapadna njujorška autocesta bit će potopljena vodom do 2019. godine”, rekao je uvijek isti izvor, Jim Hansen, “prorok” koji je samo godinu prije predviđao dolazak suše.
Netko je u međuvremenu počeo ozbiljno sumnjati u ova istraživanja. Competitive Enterprise Institute je bio svjestan neuspjeha klimatskih modela usvojenih od 1995. do danas.
U posljednjih 40 godina Zemlja se „pregrijala“ za samo 0,3 stupnja Celzija. Ali alarmizam ne želi umrijeti. 20. ožujka 2000. godine The Independent piše: “Snježne padaline su sada samo stvar prošlosti. Djeca jednostavno neće znati što je snijeg.” Dvije godine kasnije, 2002. godine, The Guardian je objavio „kako će u roku deset godina zavladati velika glad“. Dvije godine kasnije, dakle 2004., isti The Guardian daje sljedeću prognozu: “Engleska će do 2020. godine imati klimu kao Sibir”. List daje grozne izvjesnosti: “Klimatske promjene će nas uništiti. Engleska će potonuti u sibirsku klimu za manje od 20 godina. Nuklearni sukobi, velike suše, glad i raširene pobune buknut će diljem svijeta“.
Ako je za engleski list problem hladnoća, za Associated Press je to izvanredna vrućina. 2008. godine agencija “objašnjava” da će “Arktik do 2018. biti bez leda”. To je bilo prošle godine i tijekom zime Rusi još uvijek koriste teške ledolomce za prolazak Sjevernim pomorskim putem, a američke podmornice, ako izrone, bivaju okovane ledom za samo nekoliko minuta i razlog su za smijeh u cijelom svijet, pogotovo kada u pomoć zovu Ruse.
Oh da, tu je i Al Gore, koji je dodatno pogoršao istu prognozu: “Arktik do 2013. godine više neće imati leda”. Umjesto toga, ledeni pokrivač je još uvijek tamo. Možda malo tanji, ali govoriti o tropskoj klimi na Arktiku, možda ne sada, ali uskoro, mogu samo Al Gore i sljednici „Gretenizma“.
Onda je 2009. engleski princ Charles izjavio: “Imamo samo osam godina da spasimo planet”. Nakon toga, 9. srpnja iste godine, The Independent objavljuje članak naslova: “Ostalo nam je samo 96 mjeseci da spasimo Zemlju”. Tadašnji premijer Gordon Brown je zaurlao nešto slično, prema kojem je, međutim, kraj svijeta bilo pitanje vremena, samo nekoliko minuta.
“Imamo manje od 50 dana da spasimo planet od katastrofe”, rekao je Gordon Brown. Al Gore, sa svoje strane, revidira svoje proročanstvo i arktički led više neće nestati 2013., već sljedeće godine, piše USA Today. Za optimističniji The Guardian kraj polarnog leda odložen je za 2015.
14. svibnja 2014. francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius gubi takt i uznemireno poručuje: “Imamo samo 500 dana prije klimatskog kaosa”.
Ali kraj svijeta je, kako se čini, odgođen. Impresivni podaci? Lakoća kojom su mediji, uvijek u krivu, proteklih pola stoljeća najavljivali katastrofu, koja je svaki put bila neposredna, pripisujući ti tezama i istraživanjima znanstvenika i vladinim entitetima.
Što je ovdje problem? Novine, televizijske stanice i novinske agencije gotovo u pravilu se ne trude provjeriti točnost predviđanja koja su se, na sreću po nas, komično izjalovila.
Sada je znanstvena zajednica, navodno 97% svih znanstvenika svijeta, suglasno da dolazi zatopljenje koje će nas sve spržiti. Razine mora će opet narasti, gradovi će nestati, a plodna polja će se pretvoriti u pustinje. No, ono što pišu mediji, a kao što vidite, to rade desetljećima, ne odgovara stvarnosti, jer se prosječna temperatura zraka od početka XX stoljeća povećala za 0,74°C. Ista ta akademska zajednica tvrdi da je zbog inercije klimatskog sustava, čak i ako ne bude utjecaja čovjeka, neizbježno zagrijavanje za još 0,6°C.
Kako autor uopće nije kompetentan da raspravlja o ovoj temi, a „znanstvenih studija“ ima svih vrsta, završit ćemo ovdje. No, logično bi bilo reći da 0,74°C, čak uz neizbježnih 0,6°C prosječno veće temperature nije apokalipsa biblijskih razmjera. No, kao što rekoh, da se ne upuštam u temu, ono što je sigurno, to je da naslovi koji desetljećima govore kako ćemo umrijeti od hladnoće ili od vrućine da ćemo pomrijeti od žeđi ili ćemo se podaviti u općem potopu dižu čitanost i gledanost medija, ali donose i ogromnu korist onima koji strah uspiju pretvoriti u financijske naknade nužne za spas planete.
wpDiscuz