24. travnja 1915. Turska – Kako su ‘sekularisti’ na čelu s masonom Ataturkom dovršili genocid nad Armenicma?

Datum 24. travnja 1915. godine Armenci obilježavaju kao početak genocida.

Početkom XX. stoljeća Otomansko Carstvo još je uvijek bilo velika država koja se pružala na tri kontinenta – europskom, sjeverno-afričkom i azijskom. No, ona je istovremeno bila gospodarski zaostala feudalna država, u kojoj je neograničeno vladao sultan s najužim krugom moćnih činovnika.

Ipak su početkom dvadesetog stoljeća ideje prosvetiteljstva, a prije svega liberalne ideje, počele prodirati među mlade, obrazovane ljude koji su smatrali da je modernizacija države nužna kako bi se ona otrgla diktatu gospodarskih razvijenih zemalja zapadne Europe što su stavljale Tursku u polukolonijalni status.

Opirući se inozemnom miješanju u unutarnje poslove Turske, godine 1889. osnovano je tajno političko društvo mladoturaka pod nazivom Osmansko jedinstvo. Progresivni službenik Ahmed Rizabej, jedan od osnivača pokreta, došao je u Pariz 1889. na obilježavanje stogodišnjice Francuske buržoaske revolucije, te je tu promijenjen naziv društva u Jedinstvo i napredak. Krajem iste godine u listu Meshveret, koji je započeo izlaziti u Parizu, objavljen je program grupe u kojem je centralno mjesto bio zahtjev za reformama.

Tog su se programa pridržavale brojne tajne ćelije mladoturaka, sastavljene često od pripadnika slavenskih naroda, koje su djelovale na širokom prostoru Osmanskog Carstva: u Bugarskoj (Ruščuk, Šumen, Plovdiv, Sofija, Vidin, Kazanlk), Albaniji (Skadar i Tirana), Rumunjskoj (Konstanca i Medžidija), Makedoniji (Resen, na Prespanskom jezeru).

Kemal Mustafa Ataturk – mason koji je bio na čelu revolucije

Pod utjecajem ruske revolucije 1905. godine i u Turskoj raste revolucionarno raspoloženje ne samo u vojnim garnizonima na rubu Carstva, već i među civilnim stanovništvom. Centar tih zbivanja je Solun, najeuropskiji među osmanskim gradovima, s najbrojnijom građanskom klasom. U tom su gradu mladoturci prije revolucije najbolje mogli djelovati prikrivajući svoje postojanje i organizaciju radeći, uglavnom, unutar masonskih loža ovog grada.

U Solun se iz Damaska preselio Mustafa Kemal, kasnije nazvan Ataturk, koji je takođe pripadao dvjema ložama, talijanskoj Macedonia resorta, francuskoj loži Veritas, te je iz tog grada krenula liberalna revolucija vojnog krila mladoturaka isticanjem zahtjeva za povrat ustava.

Tek tada su o ulozi masonerije u revoluciji mladoturaka započeli pisati i mediji.

Tako je La Voce del popolo o tome pisao 1911. godine, dok je o neformalnom aspektu politike vrha mladoturskog režima i masonerije katolički list Il Risveglio pisao u više navrata tijekom 1912. godine.

La voce del popolo  ali ističe da je talijanski Veliki Orijent u Solunu, gradu koji je bio kozmopolitsko središte dodira Meditarana, Bliskog Istoka i Europe, imao ove lože –Macedonia risorta i Labor et lux, francuski Veliki Orijent ložu Veritas, španjolsku ložu Perseveranza, a grčki Filippos, te naglašava da je iz tih loža ujedinjenjem nastao Veliki Orijent Turske.

Nisu samo listovi isticali organizacijsku vezu mladoturaka i masonerije Velikog Orijenta, bila ona francuska, talijanska ili turska, već se o tome do danas pišu znanstvene publikacije i to, kako je to već karakteristično kada se piše o masoneriji, na način da se njezin utjecan hiperbolizira ili minorizira.

Spomenut ćemo samo neke: Hainogu, M. Sükrü, Preparation for a revolution: the Young Turcs, 1902-1908. New York, 2001. Seemayr Stephen, Young Turcs, Los Angeles, 1981. Haniogu, M. Sükrü, The Young Turcs in opposition, 1995.

Od autora koji pišu na našem jeziku najbolju interpretaciju odnosa između režima mladoturaka i Austro-Ugarske napisao je Đorđe Mikić, Austro-Ugarska i mladoturci 1908.-1912., Banja Luka, 1983., koristeći se ne samo arhivskom građom već i brojnom literaturom na ruskom jeziku.

Prvi genocid počinila je Ataturkova i osmanska Turska na izdisaju,  još prije Staljina i Hitlera  – što je pozadina?

Datum 24. travnja 1915. godine Armenci obilježavaju kao početak genocida. Na taj dan turska (mladoturska) vlada uhitila je 200 armenskih intelektualaca i članova njihovog odbora koji su bili pogubljeni. Armenci u otomanskoj vojsci bili su razoružani te ubijeni, a armensko vlasništvo bilo je zaplijenjeno. Ubojstva i progoni trajali su čak do 1923. godine.

Time je zapravo započeo genocid nad Armencima, u kojem ih je bilo ubijeno više od 1.5 milijuna, a u tu svrhu bio je i formiran specijalni ured (Teskilati Mahsusa), kojem su se na čelu nalazili mladoturski vojni zapovjednici, a kojem je glavna zadaća bila organizacija i istrebljenje Armenaca. Tijekom deportacija, Armenci su bili izloženi nezamislivim mukama; veliki ih je broj umro od gladi i žeđi, a onima koji su uspjeli preživjeti na tom putu samo je produljena agonija, jer ih je u konclogorima čekala sigurna smrt. “Originalnost” ovog zločina i mladoturskog plana genocida bila je upravo sadržana u ideji deportacije, kojoj je cilj nije bio samo etničko preseljenje, nego etničko uništenje Armenaca.

Time je ovaj zločin genocida postao paradigmom svih nacističkih i staljinističkih zločina, koji su uslijed tehnološkog i “civilizacijskog” napretka postali još krvaviji i učinkovitiji.

Pokolj se događao u dvije faze. Prva faza je započela masovnim ubojstvima radno sposobnih odraslih Armenaca, a ubojstva su se vršila prisilnim radom i sveopćim masakrima. Nakon toga u drugoj fazi Turci su počeli deportirati žene, djecu, starije i nemoćne, a odradili su to tako što su ih poslali na marševe smrti u Sirijsku pustinju.

Većinom su to bili Armenci, ali Turci su također ubijali brojne sirijske kršćane, Grke i ostale nacionalne manjine.

Ubojstva su se odvijala pred očima međunarodne javnosti, uključujući i misionare – dramatična svjedočanstva o tome da je stotine ljudi ubijeno, neki i živi zapaljeni, pojavila su se u zapadnom tisku. Fotografije su prikazivale i cijele doline pune ljudskih lubanja. Armenski povjesničari danas tvrde da je smrtno stradalo 1,5 milijuna ljudi, bilo da su ubijeni ili da su umrli od gladi u sirijskim pustinjama.

Kad su kasnije upitali guvernera pokrajine Diyarbakir Mehmeda Reshida, koji je bio među dužnosnicima koji su obećali napadačima na Armence da ih neće kažnjavati, kako kao liječnik može opravdati svoje postupke, rekao je: “Moj turski identitet pobijedio je moju profesiju. Mislio sam da ih treba uništiti prije nego oni unište nas. Ako me pitate kako sam kao liječnik mogao počiniti ubojstvo, moj odgovor je jednostavan: Armenci su postali opasni mikrobi u tijelu ove zemlje. A liječnikova je dužnost da istrijebi bakterije”.

Mladi Turci i Mlada Bosna Gavrila Prinicipa – produkt masonske lože iz Soluna?

O ulozi mladoturaka u ovom genocidu napisane su brojne knjige. Ta organizacija osnovana je 1889. kao tajno političko društvo pod nazivom Osmansko jedinstvo i često je se spominjalo da je povezana sa masonima (kao i ostale „mlade“ nacionalne revolucionarne organizacije diljem Europe). Zanimljivo, osnovana je to točno 100 godina nakon francuske revolucije, a jedna od osnivača pokreta Ahmed Riza-bej došao je u Pariz na proslavu istog događaja i tu je promijenjeno ime organizacije u Jedinstvo i napredak. Mladoturci su razvili brojne tajne ćelije diljem Osmanskog carstva: u Bugarskoj, Albaniji, Rumunjskoj, Makedoniji. Došli su na vlast u Turskoj 1908. tzv. mladoturskom revolucijom, a nadahnuće su imali u sličnim prevratničkim i revolucionarnim organizacijama u Europi u Italiji, Španjolskoj, Mađarskoj, Bosni, Bugarskoj i dr.

Sve ih je odlikovao ih žestoki antiklerikalizam bilo kojeg tipa i mržnja prema religiji. Osobitu mržnju gajili su prema kršćanstvu pa je to bio još jedan od motiva ovog strašnog genocida nad kršćanskim Armencima i Asircima.

Jedan od vodećih masona u Srbiji Zoran Nenezić, svojedobno prvi veliki meštar novouspostavljene Velike lože Jugoslavije nakon njezina “samouspavljivanja”, tvrdi da su solunski masoni  bili umješani u rad Mlade Bosne i imali presudan utjecaj na Sarajevski atentat, te početak I. svjetskog rata. Grčki masoni su bili, tvrdi Nenezić, u tijesnoj vezi sa revolucionarnom organizacijom Mlada Bosna, pa i sa sarajevskim atentatom, gotovo na sličan način kao i u rad Mlade Turske.

Tijekom 1919. godine formirana je Velika loža Jugoslavije (što je važno jer je Hrvatska tada bila dio te države), koja je postala stožer okupljanja masonerije i narednih desetljeća. Slobodni zidar je bio srbijanski kralj Petar Prvi Karađorđević, tvrdi Nenezić, koji je bio iniciran tijekom svog boravka u Francuskoj. A potom i njegov sin, kralj Aleksandar, kao i unuk, kralj Petar Drugi Karađorđević.