Published On: Tue, Dec 17th, 2013

20 godina poslije: Različite verzije posljednjeg rata u bh. školama

Unatoč ratnim dešavanjima koja su bila prije više od 15 godina,učenici u školskim klupama na području Sarajeva o tome ne uče iz udžbenika, već informacije dobivaju od profesora, roditelja, medija ili putem interneta.

Zbog različitih izvora informacija, učenici imaju i različite stavove. Neki smatraju da su pripadnici jedne etničke skupine žrtve, dok su iz druge počinitelji zločina. Također se pitaju i tko je počeo rat. Neki krive “velike sile” kojima je smetalo bratstvo u bivšoj Jugoslaviji, dok su drugi ubijeđeni da je kriva Srbija.

Osim učenika, različit odnos prema ratnim dešavanjima imaju i profesori historije koji predaju đacima u tri škole što rade po različitim planovima i programima. Iako se ratni događaji ne obrađuju u knjigama, profesori na časovima ipak o tome razgovaraju s učenicima. Dok jedna profesorica za rat krivi ekonomiju, čije je narušavanje bilo temelj za manipulaciju narodom, druga zastupa stav da je vojska dolazila iz Srbije te da je izvršena agresija na BiH.

Različita su mišljenja io procesuiranju ratnih zločina u Haškom tribunalu i pred sudovima u BiH. Neki profesori tvrde da je to politizacija, dok drugi smatraju da će ispitivanje biti od velike koristi jednog dana kada se bude pisala povijest. Historičari pak smatraju da je za objektivno sagledavanje prošlosti potrebno proći najmanje 30 godina. Za generacije koje dolaze historičari kažu da lakše mogu naći zajednički jezik nego one generacije koje su rođene prije rata, jer ih smatraju subjektivnim.

BIRN – Justice Report je posjetio tri škole: Prvu gimnaziju i Katolički školski centar u Sarajevu te gimnaziju u Istočnom Sarajevu.Iako međusobno udaljene svega deset kilometara ili čak manje, u ovim školama učenici iste starosne dobi, od 17 i 18 godina, ipak imaju različite poglede na našu blisku prošlost.

U udžbenicima historije po kojima se radi u te tri škole nema opisanih ratnih dešavanja. Ono što je zajedničko jest datum potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, za koji se svi slažu da je zaustavio ratna dejstva. Ipak, učenici ponekad na časovima historije pričaju s profesorima o ratnim dešavanjima. Iako ih nerijetko upućuju koristiti različite izvore informacija o događajima u ratu, ponekad s njima podijele i svoja mišljenja.

“Djeca su dovoljno zrela da znaju odgonetnuti što je laž, a što istina.Ona imaju informacije koje potječu od dužnosnika, pa i samog Haškog tribunala, gdje se točno zna da je to bila agresija na BiH.Utvrdio se dolazak vojske iz Srbije u BiH i utvrđen je cilj te agresije, a to je stvaranje ‘Velike Srbije’ “, kaže Jasminka Filipović, profesorica povijesti u Prvoj gimnaziji u Sarajevu.

Profesorica iz Istočnog Sarajeva Sena Marković svojim učenicima pojašnjava da je osnov započinjanja rata u BiH ekonomija. “Početkom 1990. i 1991. ovdje su plaće postale neredovne, životni standard je padao i ljudi su se osjećali nesigurnije. A strah je odličan za manipulaciju, dok su mediji bili samo instrument. ”

Profesor historije u Katoličkom školskom centru u Sarajevu, Dejan Garić kaže da se u Federaciji kao uzrok rata doživljava napad agresorskih snaga, tako u Republici Srpskoj (RS) krivnja pada na druga dva naroda.

“Kod djece postoji znatiželja, a kao profesor dužan sam da im punude razne izvore, na temelju kojih mogu spoznati i saznati da se iste stvari ne tumače na isti način. Imamo tri istine “, napominje Garić, dodajući da dosta djece vuče predrasude iz obitelji.

Zerina Tomić, učenica četvrtog razreda u Katoličkom školskom centru, kaže da vrlo rijetko roditelji pred njom govore o ratu, ali kada se u medijima prikazuju neke sudske presude, to ih ipak ponuka na razgovor: “Sjećam se kada je bila presuda Batku. Mislim da su strašni zločini koje je on počinio na Grbavici i da je dobio zasluženu kaznu. ”

Veselin Vlahović zvani Batko je prvostupanjskom presudom Suda BiH u ožujku ove godine osuđen na 45 godina zatvora zbog zločina počinjenih u sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići.

Veselin Vlahović Batko

Zorana Mandić, učenica iz Istočnog Sarajeva, govori da kada je nešto zanima, pita roditelje, jer informacije s interneta smatra netočnim. “Nekada kada odem na srpske stranice, nađem informacije koje odgovaraju meni kao Srpkinji. Ali ako odem na neki drugi site, vidim kako smo mi ti koji su krivi, i ne mogu da povjerujem u nešto što nije objektivno “, kaže Mandić.

Amina Kujundžić iz Prve gimnazije kaže da kada s roditeljima razgovara o presudama, uvijek zaključe da kazne nisu dovoljno visoke. “Ako se nekom srpskom pripadniku sudi za zločine nad bošnjačkim stanovništvom, stičem dojam da koliko god da je visoka presuda, nije dovoljno”, govori Kujundžić iznoseći svoje mišljenje općenito o završetku rata.

Također, dok jedni smatraju da je jasno ko je Ratko Mladić, drugi tvrde da je to osoba koja je stala na čelo Vojske Republike Srpske (VRS) i da je to velika stvar s obzirom da je on preuzeo na sebe nešto što mnogi nisu htjeli. “Svi su znali preko sredstava informiranja tko je Mladić i stalno su se ponavljale njegove naredbe i njegovi govori, gdje je jasno govorio šta hoće, uključujući i prijetnje”, navodi Filipović, ističući da se ne ustručava o tome govoriti pred učenicima, jer smatra da “samo konstatira ono što je bilo”.

Filipović pojašnjava da su “obitelji učenika previše toga iskusile u proteklom ratu da bi mogle prihvatiti bilo kakvu neistinu”.

U gimnaziji u Istočnom Sarajevu učenici kažu da se nadaju da će Haški tribunal objektivno ocijeniti dokaze prilikom izricanja presude Mladiću, ističući da je on jedini stao na čelo VRS-a i time na sebe preuzeo odgovornost. “Borio se na strani svog naroda, što poštujem.Uradio je velike stvari za Republiku Srpsku. Vođenjem VRS-a uradio je nešto što mnogi nisu bili u stanju. Mislim da je to bila velika stvar u tom razdoblju “, kaže Mandić.

Tomić napominje da je upoznata s razlozima osnivanja Haaškog tribunala, i smatra da mu je cilj da osudi ratne zločince. Za Mladića kaže da je “ratni zločinac”.

Unatoč različitim shvaćanjima, profesori se u ove tri srednje škole slažu da treba proći 30 godina da bi se objektivno sagledala i napisala historija. Istog mišljenja je i historičar Izet Šabotić, koji smatra da je potrebna doza znanstvene opreznosti da se prezentira istina, kako ništa ne bi ostalo “pod tepihom”.

“U toj istini treba ispoštovati metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i voditi računa o učinkovitosti toga što je predstavljeno. Treba ispitati kako će djelovati, u smislu da li će potaknuti neke nove mržnje među ljudima na ovim prostorima ili će pomiriti te neke strasti koje su dovele do onoga što se dogodilo “, kaže Šabotić.

Prema njegovim riječima, još uvijek nismo u cjelini sazreli da objektivno prihvatimo sve ono što je prošlo, iu vremenu rata i danas.Dok još nije vrijeme, učenici se trude da o ratnoj prošlosti što manje govore između sebe, kako ne bi nekoga povrijedili.

Tomić naglašava da, zbog toga što su različite etničke pripadnosti, učenici nikada o ratnim dešavanjima ne govore na način da nekoga osuđuju. Rijetko, kaže Tomić, i da općenito pričaju, s razlogom da nekoga od svojih vršnjaka ne povrijede.

Mandić kaže da je očekivano “da svako na svoju stranu vuče i da ima svoju priču”.

“Mislim da je važno da se sve to sagleda objektivno i da mi mladi na kraju znamo o čemu je riječ i da drugi ljudi znaju što se ovdje dogodilo. Treba da se krene dalje u neki napredak i zato je najbolje da se činjenice – kakve god da su – jednog dana prihvate “, dodaje Mandić.

Radiosarajevo.ba