Kooča Popović u Parizu početkom tridesetih godina. Foto: Istorijski arhiv Beograda
Rođen 14. ožujka 1908. godine, u beogradskoj obitelji Popović, jednoj od najbogatijih u Srbiji, sin krupnog kapitaliste, Konstantin “Koča” Popović trebao je imati pomno isplaniranu budućnost, ne previše ispunjenu ludim zapletima i obratima.
Pa ipak, u 84 godine svoga života prošao je put od švicarskog katoličkog samostana u kojemu se školovao na francuskome jeziku, da bi na srpskohrvatskome progovorio tek po povratku u Beograd, do sarajevske oficirske škole koju završava kao oficir artiljerije da bi odmah stekao i čin potporučnika, pariške Sorbone na kojoj diplomira filozofiju, revolucionarnih kružoka pariških umjetnika u čijem društvu u potpunosti prihvaća marksizam i postaje jedan od važnijih teoretičara srpskog nadrealizma (i sam je pisao poeziju), učlanjenja u KPJ 1933., pješačenja preko Pirineja u zaraćenu Španjolsku gdje se pridružuje republikanskim snagama kao instruktor artiljeraca, francuskog logora St Cyprien iz kojeg se izvlači tajnim kanalima Komunističke partije, zatvora u Sremskoj Mitrovici, Jugoslavenske kraljevske vojske, pozicije komandanta Kosmajskog i Posavskog partizanskog odreda te Prve proleterske brigade, a poslije rata gotovo deset godina obnaša dužnost šefa jugoslavenske diplomacije.
U svim ovim okruženjima, od bojnog polja i ćelija do studentskih klupa, Koča se snalazio kao riba u vodi. Sir William Deakin, britanski povjesničar i Churchillov savjetnik koji je s njim proveo ratne dane u Crnoj Gori i BiH opisao ga je kao čovjeka kojime ravnaju osjetljiv i discipliniran um i snaga volje.
Bio je intelektualac i vojnik izuzetne nadarenosti. Imao je dašak vojne genijalnosti i mržnju prema ratu. Bilingvalan, govorio je sarkastičnim uglađenim francuskim jezikom i u njegova mentalna utvrđenja nije se moglo prodrijeti.
Njegove sarkastične primjedbe bile su kao udarac mačem. Respektirajući protivnika, uvijek je bio na oprezu.
Iznimno je interesantno da Koča tokom cijeloga života, u kojemu god sistemu se nalazio, bilo kao dio vladajuće političke elite, bilo od nje progonjen, nije odstupao od svojih antifašističkih i antinacionalističkih ideja i stavova.
Od Hitlerovog dolaska na vlast, sve se više okretao politici. U tom kontekstu, sredinom 1930-ih piše da narodi ne mogu biti indiferentni prema istorijskoj dilemi fašizam-demokratija, koja ima svoj najoštriji izraz „u sudbonosnoj alternativi: rat ili mir”.
Ranije, početkom tridesetih godina pomagao je Krleži u uređivanju beogradskog časopisa “Danas”.
Velikom književniku se kasnije suprotstavlja u sukobu na književnoj ljevici, ali za razliku od nekih dogmatičnih struja unutar KPJ-a, ne nastoji obezvrijediti značaj Krležinih djela, nego ih, naprotiv, konstantno ističe.
Nakon povratka iz Moskve u Jugoslaviju, Tito 1940. staje na kraj sukobu i izgovara svoju poznatu rečenicu: “Najvažnije što treba u ovoj situaciji vidjeti i razumjeti jest da nam je pred vratima, pred nosom rat. Sada treba misliti o zbijanju partijskih redova i jačanju antifašističke fronte, o spremanju za borbu.”
Popović je 1940. uhićen i potom mučen u zatvoru na Adi Ciganliji. Stari partijski oponenti, predvođeni Đilasom, tvrde da je Koča u zatvoru odao imena Aleksandra Rankovića i drugova. Nakon kraćeg postupka, Popović je isključen iz partije, rat ga zatiče u kraljevskoj vojsci, te ubrzo nakon aprilskog sloma pada u zarobljeništvo u centralnoj Srbiji, ali uspijeva iz njega pobjeći.
Partizanima se priključuje odmah po izbijanju ustanka u lipnju 1941. Povjerenje Generalnog štaba zadobio je osiguravajući im odstupnicu iz Užičke republike k Sandžaku u ljeto 1941. Nakon toga, njegov je uzlet u NOVJ strelovit. U samo šest mjeseci od partijskog izopćenika došao je do čina komandanta Prve proleterske brigade.
Formirana je 21. prosinca godine u Rudom (istočna Bosna). Na dan formiranja imala je šest bataljona ukupne jačine 1200 boraca.
Prva proleterska udarna brigada je u 1 240 ratnih dana imala 530 većih i manjih borbi, tj. gotovo svaki je drugi dan provela u borbi.
Ostali dani su uglavnom provedeni u iscrpljujućim marševima. Prva proleterska brigada je na svom ratnom putu prešla više od 20 000 kilometara. U njezinim borbama borilo se više od 22 000 ljudi iz cijele Jugoslavije. Imala je više od 7 500 poginulih, ranjenih i nestalih boraca, a izbacila je iz stroja više hiljada neprijateljskih vojnika.
Dala je više od 3 000 rukovodilaca i 83 narodna heroja među kojima je i sam njezin komandant. Između Koče i boraca razvila se velika količina uzajamnog poštivanja i divljenja, te će Miloš Vukasinović zapisati: “Koča neće da napada kada ne očekuje uspeh.
To je njegovo osnovno opredeljenje… Borci su to znali i cenili”, a sam Koča je, u ratnom dnevniku koji je kasnije objavljen kao knjiga “Ratni put Prve proleterske brigade”, ostavio svoje viđenje napora koje su poduzimali njezini borci: “Neprekidno sam se divio spokojnoj hrabrosti proletera.
Efikasnost bez nemira i užurbanosti, samouverenje bez hvalisavosti, odlučnost i upornost u izvršavanju zadataka, bez vike, jedna stalna pribranost i u najtežim situacijama.
Sve se to ispoljavalo i izbijalo u neprekidnim borbama sa neprijateljem. Manje smo se odmarali — bili tvrđi i svežiji; slabije se hranili —- bili žilaviji; slabije naoružani — ubojitiji; bez motorizacije — brži.
Skuplja je bila svaka naša smrt, naše je disanje imalo drukčiju, posebnu vrednost. Kao da su se sve naše muke, napori i teškoće zgušnjavali u ubojit prkos, kao da su se preokretali u našu prednost”.
Povjerena mu je i uloga pregovarača s nacistima prilikom razmjena zarobljenika u Bosanskoj krajini, i zanimljivo je da se prilikom pregovora Koča predstavljao punim imenom, dok se Milovan Đilas, koji ga je optuživao za kukavičkuk za vrijeme dana provedenih u zatvoru, koristio lažnim imenom.
Mnoge izvojevane pobjede kod partizana i naroda priskrbile su mu legendaran status još za vrijeme trajanja rata. Kada je sa svojim snagama probio Sremski front i umarširao u Zagreb 8. maja 1945. u narodu se pjevalo: “Kočini su proleteri zauzeli Zagreb beli”. Prilikom obilježavanja desetogodišnjice formiranja Prve proleterske brigade, 23. prosinca 1951. imenovana su 282 nositelja ordena Narodnog heroja, no Koče među njima nije bilo.
Preživjeli suborci dočekali su Vrhovnog komandanta ispred Doma Garde na Topčideru povicima: „Koču za heroja! Koču za heroja!“. Tada je Tito, opominjući okupljene, rekao: “Ako drug Koča nije proglašen za narodnog heroja, to ne znači da neće”.
Kako je Tito kazao – tako je i učinjeno, te je Koča dvije godine kasnije primio najviše jugoslavensko odlikovanje za ratne zasluge. Od 1953. do 1965. obnaša dužnost Saveznog sekretara inostranih poslova SFRJ, i na toj se funkciji, zahvaljujući svojoj elokvenciji i poznavanju stranih jezika, odlično snalazio.
Za vrijeme njegovog vršenja dužnosti Jugoslavija je jasno odredila svoju diplomatsku politiku i učvrstila se na poziciji vodilje nesvrstanih zemalja svijeta.
Nakon afere s prisluškivanjem vrhuške KPJ, za koje je optužen Ranković, Koča 1966. zauzima njegovo mjesto potpredsjednika SFRJ, no ubrzo uviđa da ta pozicija nema apsolutno nikakve važnosti te da ne ostavlja mnogo manevarskog prostora, pa se s nje i povlači već sljedeće godine.
Nakon toga vrši raznorazne dužnosti, a ostaje aktivnim članom demokratske struje u Jugoslaviji, tzv. Liberala, koje predvode njegovi istomišljenici Latinka Perović, Marko Nikezić i Mirko Tepavac. Nakon njihove smjene 1972. godine, Koča se definitivno povlači iz politike te se razilazi s Titom.
Sljedeće godine nije pozvan na Tjentište, gdje se obilježavala trideseta godišnjica bitke na Sutjesci, no on ipak dolazi svojim spačekom i smješta se u šator sa svojim borcima.
Zanimljivo je da 1980., nakon Titove smrti, biva izabran za jednog od nosača lijesa pokojnog predsjednika. Raspad Jugoslavije zatječe ga u Beogradu u već poodmakloj dobi. U nekoliko javnih istupa izrazio je oštro protivljenje bujanju nacionalizma u Srbiji i Hrvatskoj, te nagovještavao da će Bosna, koju je nazivao strateški važnom točkom za budućnost Jugoslavije, biti raščerečena.
“Nacionalne stranke nisu moj izbor. Ne mislim da se neće, na nesreću, održati na vlasti, ali za sebe pouzdano znam da svoju ideologiju neću graditi ni na opanku ni na šajkači.”
“Paralele između Miloševića i Tuđmana se prepoznaju po tome što veruju u silu i propagandu, a neistomišljenike teško podnose.”
“HDZ je pobjedio dobrim djelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu.”
Ovo su samo neki od njegovih antiratnih istupa. Za nešto više nije mu, naime, ostalo vremena, umro je u Beogradu 20. listopada 1992. godine, a njegov ratni drug William Deakin tad će u engleskom Independentu zapisati kako je njegova smrt “prošla bez previše pažnje domaće javnosti, što je tužan pokazatelj ludila koje je zahvatilo njegovu zemlju”.
Koča Popović je sa svojim jedinicama oslobodio Zagreb nakon pređenih 20 000 kilometara ili pola duljine ekvatora. Danas grad Zagreb nema nijednu ulicu, nijedno obilježje u spomen ovom heroju. Koča je samo uspomena za baštinike antifašizma i protumrzilačkih načela.
Mnogi gradovi imaju svoje osloboditelje, mnogi trgovi, škole i ulice nose njihovo ime. Bečlije imaju Jana Sobieskog, Francuzi imaju Ivanu Orleansku, a koga ima Zagreb? Zagreb ima Konstantina Popovića ili, jednostavnije rečeno – Koču.
wpDiscuz