Rijetko je za veleposlanika predložena osoba za koju znamo. Znaju je oni koji je podržavaju (bezrezervno) i oni koji bi je ugušili u čaši vode. Pri tom jedni vide osobu koja bi im (možda) politički mogla koristiti, drugi u njoj vide političku štetočinu. Željko Komšić, drugi bošnjački član Predsjedništva (o njemu ne bih ozbiljno razgovarao, šteta prostora u kolumni), predlaže je za veleposlanicu u Češkoj.
Ne znam mislite li da će Martina Mlinarević – Sopta tamo napraviti neku štetu? Ja ne vjerujem. Možda, ali samo usljed urođene joj naivnosti i dobrodušnosti. Naspravit će nešto dobro za svoj narod i BiH? Mislim da hoće. Za razliku od onih koje će Želja K. smijeniti (a za njih uglavnom nikad nismo čuli), predstavljat će svoj narod. Usput i ostala dva, ali ne znam kakva je to smetnja. Hoće li ostati Hrvatica i Hercegovka iako ju je predložio bošnjački član predsjedništva? Hoće. Martina je ono što jeste i nije joj teško reći odakle je.
Slažem li se ja sa stavovima MMS? Ne. Ali, nije ona jedina s kojom se ne slažem, mogli bi osnovati stranku i dobiti sve izbore, samo da se takvi slože. Govori li Martina MS ono što misli? Da. To joj je najgora i najbolja osobina. Zato nikad neće biti dobar političar. Slaže li ikad MMS? Slaže. Kad prijateljima kaže da je dobro, kad pohvali nečije loše kuhanje, kad hoće nekoga da zaštiti… Eto, i slagati zna. Ali, nikad da bi se okoristila lažima. Kaže ono što misli i radi ono u što vjeruje. U meritume neću ulaziti. Kako god, teško da bi je mogli upotrijebiti protiv vlastitog naroda. Teško da bi se mogla iskoristiti ikad i protiv ikoga, samo to neki neće da vide ni da čuju. Hoće li Martina M. Sopta otpustiti čistačicu, samohranu majku dvoje djece radi države? Neće. Prije će umrijeti. Hoće li potkradati novac poreznih obveznika kao izvjesna veleposlanica – kćer poznatog bosanskog poluakademika? E, ako to uradi, slobodno me stavite pred streljački stroj i upucajte me na Musali, tradicionalnom mjestu smaknuća onih koji vjeruju u ono što govore.
Vidjeh je zadnji put na Bijelom Brijegu, u špitalu, van vremena posjeta. Znaju me ljudi, pa prođem i do najtežih odjela. Zima, prsti otpadaju napolju. Ni unutra, na sedmom, nije baš toplo. Ona u pidžami, crvenoj, s medvjedićima. Koji dan prije nego što će joj otkinuti dojku (možda i dana kad će umrijeti), ona uveseljava neku gerijatriju. Starci se smiju kao da nisu grobaru na lopati, kao da ih čeka još sto godina zdravlja i mladosti. Jeste, meni se, rođenoj kukavici, bilo malo stisnulo, išao sam polako i dugo stajao pred dizalom. Očekivao sam ogorčenu ženu u tridesetim. Ali eto, takvu nisam našao. Tu sam, po vrag bi ga znao koji put, osjetio koliko sam mali i slab.
Nešto za dodati povodom imenovanja MMS za veleposlanicu u Češkoj? Ništa. Želim da što prije ode tamo i što prije počne raditi. Želim da maligne stanice nikad više ne nađu mjesta u njenim organima. Zamolit ću moje prijatelja i poznanike u Češkoj da joj se nađu pri ruci. A ima ih puno meni dragih, sličnih njoj, onih koji ne moraju da se slože s vama da bi vam pomogli ili vas voljeli.
I, da, neka se tamo, nigdje i nikad više ne nađe u bitci kojoj se unaprijed zna ishod. U bitci kakve je MMS vodila tu odakle je otišla; naivna, bolesna, izranjavana, slaba i uplakana, sama protiv stostruko jačih.
wpDiscuz