Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u javnom prostoru ozbiljno je optužen za sumnjive poslove. Dovodi ga se u vezi s nekadašnjim članom Uprave INA-e i MOL-ovim ‘lobistom’ Jozom Petrovićem, a u sve je upletena i Karamarkova supruga Ana Šarić Karamarko. Kad su informacije puštene u javnost preko tjednika ‘Nacional’ Karamarko se isprva pravdao prijateljstvom s Petrovićem, tvrdeći kako „zna razlikovati između privatnog života i javnih poslova“. Takvim opravdanjima nije uvjerio javnost, a još manje je uspio objasniti zašto je točno tvrtka njegove supruge primila 60.000 eura od Joze Petrovića. Čak je priznao postojanje sklopljenih ugovora. Ipak, pozvao je Povjerenstvo za sukobe interesa da istraži slučaj. Odluka će biti donesena u srijedu 15. lipnja.
_______Piše: Ivan Pepić l poskok.info l blog.vecernji.hr
Kako bi razbio mat poziciju predsjednik Vlade Tihomir Orešković pozvao je obojicu potpredsjednika da ponude ostavke. Karamarko je to odbio jer je vjerovao kako će HDZ-ovi članovi biti vjerni sljedbenici. Ipak vrlo utjecajni Miroslav Tuđman, Željko Dilber, Damir Krstičević, Željko Glasnović, Milijan Brkić, Ivan Anušić i Milan Kovač odlučili su okrenuti leđa vlastitom predsjedniku. Tako je učinila i ‘Briselska skupina’ koja je preko svog izaslanika Andreja Plenkovića pokušala infiltracijom uzurpirati čvrstu stegu unutar sustava – kao nekoć proslavljena Bugojanska skupina.
Je li Karamarko svjestan krize koju je izazvao? Zašto smatra da je toliko važan njegov ostanak? Čemu razbijanje vrlo dobre suradnje između Oreškovića i ministra financija Zdravka Marića? Takva suradnja itekako je potrebna Hrvatskoj nakon katastrofalnog svađalačkog tandema Milanović-Linić.
Zanimljivo je primijetiti kako je Karamarku Orešković postao nelegitiman premijer. Isti je argument koristila Socijaldemokratska partija neposredno nakon izbora. Osporavanje Oreškovićevog legitimiteta populistički je argument, jer je on svoj legitimitet dobio u Saboru. Zašto bi Karamarko bio legitiman premijer koji se na izborima borio samo u IX. izbornoj jedinici? Ili Milanović, koji je glasove skupljao u I. izbornoj jedinici? Tko je 2008. legitimirao nestranačkog Tomislava Karamarka kad je preuzeo MUP ili, recimo, ministra financija Borisa Lalovca? Naravno Hrvatski sabor, kao nositelj zakonodavne vlasti.
Ako izostavimo ove političke zavrzlame, primjećujemo da je ova načeta spirala i dalje plodna za mutne ‘interesne’ naslage. Međutim, kako to riješiti?
Prije svega, u ozbiljnim državama se zna da ozbiljna politika ne postoji bez interesnih skupina. Interesne skupine žele maksimizirati svoj utjecaj na poluge vlasti. Konzultiranje i lobiranje su legalna i legitimna svakodnevnica, i u praksi i u teoriji. Sabine Saurugger u svom utjecajnom članku iz 2003. suprotstavlja ”reprezentativnu demokraciju” (predstavlja odnos izemđu teritorijalnih jedinica i naroda) te ”asocijativnu demokraciju” (ovisi o interesima određenih skupina, civilnih ili ekonomskih). Sredinom 1990-ih Robert Dahl postavlja dilemu između efikasnosti i građanskog predstavništva: treba li sustavu više ovog prvog ili drugog? Interesi tvrtki, korporacija, uvoznika, izvoznika i bankarskih organizacija zbog financijske superiornosti imaju veći utjecaj od civilnih udruženja, ali ne znači da štete reprezentativnoj demokraciji. Politički teoretičar Paul Hirst u svojim je radovima dokazao kako interesne grupe nadopunjuju reprezentativnu demokraciju.
Odmah je moguće primijetiti da ogroman dio hrvatske javnosti ovu drugu, asocijativnu demokraciju, shvaća kao mističnu, egoističnu i nekorisnu. Jer „ne predstavlja“ narod. „Zavladat će banke, vladavina kapitala i sve će otići strancima“. Koliko smo puta čuli slične argumente? Opravdano! Osim što je to razlikovanje nepoznato širim masama one ga se boje jer ponašanje političke i ekonomske elite već desetljećima strašno uznemiruje javnost. Korupcija, primanje mita, razne afere te loša pretvorba i privatizacija samo su neki od pojmova koji zagađuju našu svakodnevnicu.
Međutim, kako bi interesne skupine postale široko korisne potrebna je čvrsta pravna država u kojoj postoje jasni zakonski okviri. Primjerice, u Europskoj uniji postoji Registar transparentnosti: sve udruge, poslovne, sindikalne i lobističke organizacije koje nisu u registru nisu dobrodošle ni u Europskom parlamentu ni u Europskoj komisiji. Trenutno je registrirano preko 9.300 subjekata. U SAD-u postoje registri u kojima se točno zna tko, koliko daje ili dobiva od koga kad je u pitanju lobiranje ili ‘konzultiranje’. U desecima država je posve normalno da udruge poslodavaca ulaze i izlaze svakodnevno iz parlamenta i vlade, ali pod striktnim i posve transparentnim uvjetima. Transparentnost je na prvom mjestu, a građani su informirani o odnosima vlasti i poslovnih organizacija. Lobiranje je zakonski regulirano i u nekim nama po mnogo čemu sličnim državama: Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji, i Ukrajini.
Zato se hrvatske poslovne organizacije s pravom ljute kad se lobiranje poistovjećuje s korupcijom. Ili kad se Jozu Petrovića naziva ‘lobistom’. Zato frapantno zvuči da je Jozo Petrović u Vladi od 2007. do 2009. bio na sastanku čak 38 puta. S kim? Tko mu je to dozvolio? Čemu tolika tajnovitost? Upravo tako nastaju mutni poslovi, razne igre, tenzije i korupcija. Zato je u Hrvatskoj normalno da zastupnik Goran Marić prešućuje Karamarkovu muljažu s MOL-om, a istovremeno u političke svrhe napada premijera Oreškovića zbog zadnjeg posla s Končarom.
Iz tih razloga Hrvatskoj je nužan zakonski okvir koji bi legitimirao odnos između vlasti i interesnih skupina. Važno je otkloniti bauk od asocijativne demokracije. Sve dok ne bude tako čitat će se papagajske priče o ‘pljačkama stoljeća’ i ‘200 bogatih obitelji’ i druge teorije o kojima ovise neki dobro plaćeni tekstopisci.
Zašto u Hrvatskoj ne postoje takvi okviri? Najčešće se stvari pripisuju političkoj kulturi, što znači sve i ništa. Ali, ako pod političkom kulturom mislimo na odmak od pravne države zbog osmanlijske prakse vođenja poslova i autoritarnog partitokratskog duha, onda treba reći – da! To je hrvatska politička kultura.