a) Uvod
Objavljenim prvim i preliminarnim podacima završenog popisa stanovništva u BiH 2013. godine, najvažniji podatak, onaj o broju stanovnika, pokazao se kao očekivano poražavajući. U Bosni i Hercegovini je 585.411 stanovnika manje nego što je to bilo 1991. godine. Nakon detaljno analiziranih podataka, uočava se nekoliko fenomena:
– Velika većina općina, bez obzira na prijeratnu veličinu, doživjela je pad stanovnika.
– Neke općine nesrazmjerno su povećale broj stanovnika
– Sve općine zapadne Hercegovine zabilježele su rast od 3 – 10%
– Rat nije nužno uvjetovao najveće smanjenje broja stanovnika
– Dominantna većina općina nije uspjela nadomjestiti gubitak protjeranog/iseljenog stanovništva
Prije obrazloženja navedenih zaključak, treba napomenuti da je analiza podataka rađena na osnovu prijeratnih općina kao osnovne mjerne jedinice. Naime, poslije rata su formirane mnoge nove općine, a s obzirom na to da su u ovom trenutku podaci s popisa stanovništva nepotpuni, nakratko su „oživljene“ prijeratne granice općina kako bi usporedba bila što adekvatnija. Iz tog razloga nema nikakvih komparacija za novoformirane općine.
Podatak da je u BiH manje 585.411 stanovnika ne treba dovoditi u pitanje, ali postoji mogućnost da će u konačnici biti određenih promjena podataka nakon što se podaci analiziraju. Naime, ovi brojevi stanovnika su izvedeni na osnovu broja popisnih listića, ali određeni broj stanovnika (vjerovatno ne veliki) popisan je izvan mjesta življenja. Na primjer, neki su se građani ciljano popisali u mjestima prijavljenog prebivališta, ali su popisničarima ispravno rekli da većinu godine provode na drugom mjestu. U ovom trenutku oni su zbrojeni kao da žive u mjestu gdje ih je popisničar zatekao, ali će naknadnom analizom oni biti „prebačeni“ u mjesto u kojem su naveli da zaista žive. Također, dio građana je popisao članove obitelji koji žive u inozemstvu kao da su tu, ali su popisničarima naveli da oni žive vani. U kasnijoj fazi pribrojavanja oni će biti zbrojeni u dijasporu, pod uvjetom da je u popisnom listiću navedeno da većinu godine provode izvan BiH.
Naravno, ovo neće značajnije utjecati na konačan broj popisanih stanovnika.
b) Rezultati po gradovima
Nekoliko je podataka iznenađujuće. Veliki gradovi nisu imali porast broja stanovnika kao što se mislilo, ili kao što su sugerirali CIPS-ovi podaci, a neki su gradovi, poput Sarajeva, imali i značajan pad broja stanovnika. Gledajući po općinama Banja Luka ostala je najmnogoljudnija općina sa 199.191 stanovnikom, a općina Novi Grad Sarajevo druga sa 124.471. Za razliku od Banja Luke, koja je imala porast broja od 3.499, Novi Grad Sarajevo zabilježio je pad od 12.145 stanovnika. Naravno, ovo se može donekle objasniti promjenom općinskih granica i činjenicom da je dio ove općine sada dio općine Istočno Novo Sarajevo. Prije rata druga najmnogoljudnija općina bila je Zenica sa 145.517 stanovnika, a sada je Zenica tek četvrta najbrojnija sa 30.383 stanovnika manje! Općina Zenica je u apsolutnom broju imala i najveći pad broja stanovnika u cijeloj BiH. Sa smanjenjem broja stanovnika od 30.383 Zenica drži neslavni rekord, što je dovoljno za zaključak kako intenzitet ratnih dejstava nije najdominantniji faktor smanjenja broja stanovnika! Dapače, Zenicu se često spominje kao grad koja je s obzirom na veličinu imala najmanji utjecaj rata. Pa ipak, ovakvo smanjenje broja stanovnika pokazuje da je ekonomski faktor bio snažan; ako ne i najsnažniji. Ovakvim padom broja stanovnika, općina Zenica pala je na četvrto mjesto po brojnosti prepustivši drugo mjesto Novom Gradu Sarajevo, a treće Tuzli.
I Tuzla je zabilježila pad broja stanovnika. Izgubila je 11.177 stanovnika. S druge strane entitetske linije, Bijeljina je doživjela značajan porast broja stanovnika i dijeli je manje od 6.000 stanovnika razlike od Tuzle! Prije rata razlika između ova dva grada bila je gotovo 40.000 stanovnika! Interesantno, Bijeljina je po veličini prestigla Mostar, koji je ostao na sedmom mjestu po veličini u BiH.
Od ostalih većih gradova, broj stanovnika smanjio se u Prijedoru, Doboju, Novom Sarajevu, Zvorniku, Centru Sarajevo, Travniku, Tesliću, Velikoj Kladuši, Visokom, Kaknju, Zavidovićima, Gračanici, Starom Gradu Sarajevo, Prnjavoru, Bugojnu, Jajcu, Derventi, Modriči, Konjicu, Maglaju, Foči, Bratuncu, Brodu i drugim.
Za razliku od smanjenja broja stanovnika, povećanje broja stanovnika zabilježile su tek 22 (prijeratne) općine. Najveći rast u apsolutnom broju dogodio se na Ilidži (povećanje za 19.188 stanovnika) što donekle objašnjava pad broja u četiri gradske sarajevske općine. Ipak, glavni razlog povećanja broja jeste doseljavanje izbjeglica i Bošnjaka iz Sandžaka na prostor ove općine. Novi stanovnici po svemu sudeći uspjeli su nadomjestiti broj Srba koji su napustili federalni dio ove općine, i još povećati broj stanovnika. Što se tiče općine Istočna Ilidža koja je zbrojena podacima za jedinstvenu općina Ilidža, ona je također imala povećanje broja stanovnika u odnosu na 1991. ali je zbog nepotpunih podataka u ovom trenutku teško izračunati koji dio povećanja od 19.188 se odnosi na Srbe naseljene u Istočnu Ilidžu, a koji dio na Bošnjake doseljene u općinu Ilidža.
Nakon Ilidže, drugi najveći rast imala je spomenuta Bijeljina (17.675 stnovnika) koje se također može objasniti naseljavanjem raseljenih Srba iz FBiH (prije svega iz Tuzlanskog i Sarajevskog kantona). Treći najveći rast bilježi općina Žepče (8.616 stanovnika) ali se ono prije svega objašnjava promjenama općinskih granica nakon završetka rata. Ovo povećanje išlo je na štetu općina Maglaj i Zavidovići.
Iako se očekavao značajan porast općine Banja Luke, ono ostalo skromno. Ali su zato Laktaši u broju stanovnika imali povećanje skoro dvostruko od Banja Luke – 7.016. Peti najveći rast u apsolutnom broju, i ubjedljivo najveći rast broja stanovnika u postotku imale su Pale! Ova općina povećala se sa 16.355 (1991. g) na 23.325 (2013. g) što iznosi nevjerovatnih 42,61% porasta broja!
Od ostalih općina, značajnije su povećale broj stanovnika još Živinice (6.418), Cazin (6.002), Brčko (5.401), Trebinje (3.765), Posušje (3.564), Banja Luka (3.499), Čitluk (3.469), Vogošća (3.169) i Tomislavgrad (3.023). Porast broja su još imali Široki Brijeg, Srebrenik, Grude, Ljubuški, Kalesija, Hadžići, Neum i Čapljina.
Tek nekoliko općina je imalo simboličan pad broja stanovnika: Busovača, Ljubinje, Nevesinje i Vitez, dok svi ostali bilježe smanjenje broja stanovnika veće od 1000 ljudi.
U apsolutnom broju, osim spomenute Zenice, najveći pad zabilježila je Derventa (-26.312), Srebrenica (-21.424) i Centar Sarajevo (-20.048).
Gledajući procentualno, ubjedljivo najgoru demografsku kataklizmu imala je općina Glamoč u kojoj danas živi svega 32,06% prijeranog broja stanovnika! Slijedi Bosansko Grahovo sa 37,19%, Srebrenica sa 41,56%, Vareš 43,03% i Drvar 44,46% prijeratnog broja stanovnika! Neke su se općine gotovo (ili doslovno prepolovile) u broju stanovnika: Derventa, Foča, Brod, Rogatica, Višegrad, Bosanski Petrovac, Trnovo i Kalinovik.
Da su ostale prijeratne općine, onda bi najmanja općina danas bila Kalinovik sa svega 2.240 stanovnika. Slijedilo bi Bosansko Grahovo sa 3.091, Ljubinje 3.756, Han Pijesak 3.844, Trnovo 4.022 i Glamoč sa 4.038 stanovnika. Manje od 10.000 imaju i Neum, Čajniče, Kreševo, Kupres, Drvar, Šekovići, Bosanski Petrovac, Rudo, Vareš i Gacko.
c) Razmještaj gradova
Gledajući teritorijalni razmještaj povećanja broja stanovnika može se utvrditi da je u regionalnom smislu samo Zapadna Hercegovina zabilježila rast (općine Tomislavgrad, Posušje, Grude, Široki Brijeg, Ljubuški, Čitluk i Čapljina) kao i Neum, naslonjen na njih. Pored ovih osam općina, porast su zabilježile i tri općine direktno naslonjene na grad Sarajevo (Ilidža, Pale, Vogošća i Hadžići) što je rezultat etničkog mikropomjeranja srpskog stanovništva i naseljavanje Bošnjaka iz BiH i Sandžaka. Evidentno je porast zabilježen i u banjalučkkoj regiji s obzirom da Laktaši pripadaju istom geobrafsko-urbanom području. Općina Žepče povećala je broj stanovnika administrativnim mijenjanjem granica, a ne nekim posebnim priljevom stanovnika. Izolirano su povećaje broj stanovnika općine Živinice, Kalesija, Bijeljina, Brčko, Trebinje, Srebrenik i Cazin. Za sve ove općine evidentnan je porast na osnovu etničkog pomjeranja stanovnika sa izuzetkom Cazina koji nije imao značajniji priljev izbjeglih i raseljenih lica, te se dio njegovog rasta može opravdati nešto povoljnijom ekonomskom slikom i dugotrajnim pozitivnim prirastom stanovništva.
Gledajući deset najvećih općina iz 1991. i 2013. ne može se primjetiti izraženiji proces urbanizacije. Gradovi Sarajevo, Zenica, Tuzla, Mostar, Prijedor, Brčko, Doboj i Zvornik su imali značajan pad stanovnika a povećali su se tek Banja Luka, Bijeljina i Brčko!
Još jedan od primjetnih trendova jeste da je povećanje broja stanovnika, sa izuzetkom zapadne Hercegovine, zabilježeno u ravničarskim dijelovima BiH gdje je gradnja olakšana i infrastruktura pristupačnija.
Nasuprot 22 općine koje su zabilježile rast je 87 općina kojima se broj stanovnika smanjio. Držeći da je postotak smanjenja relevantniji podatak, zaključak je da su, regionalno gledajući, najviše stradale općine Istočne i zapadne Bosne i Posavina. Deset općina istočne Bosne (Foča, Goražde, Rudo, Čajniče, Višegrad, Rogatica, Srebrenica, Vlasenica, Bratunac i Han Pijesak) imale su pad od 40,45% stanovnika.
Šest općina zapadne Bosne (Bosansko Grahovo, Glamoč, Šipovo, Mrkonjić Grad, Drvar i Bosanski Petrovac) imale su još izraženiji pad od 49,58% stanovnika. Ukoliko bi se gledale samo općine Drvar, Glamoč i Bosansko Grahovo onda bi pad dosegao i 60% manje stanovnika. Na ionako malobrojno stanovništvo Zapadne Bosne, Bosna i Hercegovina dobila je gotovo potpuno nenaseljeno područje države.
Iako je geografsko područje Posavine mnogo šire, naseljavanjem i preseljavanjem stanovništva, prije svega srpskog, razmjeri depopulacije Posavine dijelom su ublaženi u Modriči i Šamcu, a naseljavanjem posavskih Hrvata ublažene su i posljedice smanjenja broja stanvonika u Orašju i Odžaku. Ipak, općine Brod i Derventa nisu ni od kuda nadomjestile prognane Hrvate ovih općina pa su tako ove dvije općine zajedno izgubile 47,01% stanovnika. Iako manje u postotku od Istočne i zapadne Bosne, u apsolutnom broju Posavina je izgubila daleko više stanovnika od zapadne Bosne.
Iako u postotku manje izraženo, smanjenje broja stanovnika zabilježile su skoro sve regije BiH. Izuzev Žepča, u zeničkodobojskom kantonu pad broja stanvonika zabilježile su sve općine, a neke, poput Vareša, Zenice i Kaknja – dramatičan pad. Pad je značajan i u Istočnoj Hercegovini, Krajini (izuzev Cazina), Sjevernoj Bosni (Gradiška, Srbac, Prnjavor), Dolini Vrbasa (sve općine do Banja Luke) i Neretve (osim Čapljine) kao i većini općina Tuzlanskog kantona (osim Srebrenika, Kalesije i Živinica). U srednjoj Bosni pad je zabilježen u svim općinama ali je nešto slabije izražen. Osim Travnika koji je imao značajan pad broja, simboličan je pad broja stanovnika u Vitezu i Busovači, a tek nešto izraženiji u lepeničkoj dolini.
d) Uočeni fenomeni
Od svih pravila odudara primjer zapadne Hercegovine. U ovom dijelu BiH, sve općine, i to bez izuzetka zabilježile su značajan rast broja stanovnika. Općina Posušje čak je imala povećanje veće od Banja Luke! Iako postoji mogućnost da će politički zlonamjernici ovaj fenomen pokušati objasniti naseljavanjem bosanskih Hrvata u ovo područje, ono ne može biti točno. U općini Tomislavgrad, kao i u općinama zapadnohercegovačkog kantona gotovo da uopće nema doseljenih Hrvata iz Bosne. Bosanski Hrvati koji su doselili u Hercegovini u ogromnoj većini doselili su u Mostar i Čapljinu, i tek nešto manje u Stolac. Dakle, doseljeni Hrvati mogu opravdati rast broja stanovnika u Čapljini, a u Mostaru čak ni to. Jedina objašnjenja dosljednog i ravnomjernog povećanja broja stanovnika u zapadnoj Hercegovini može biti izostanak ratnih progona stanovništva i pozitivnog demografskog rasta uvjetovanog relativno povoljnom ekonomskom slikom društva.
Drugi fenomen tiče se cijele BiH, a upadljiv je pogledom na smanjenje broja stanovnika u općinama u kojima je dominirala jedna vojna formacija i u kojima nije bilo značajnijeg sistematskog naseljavanja: Većina (prijeratnih) multitetničnih općina nije uspjela (naseljavanjem) nadomjestiti gubitak protjeranog stanovništva! Tako su neke općine danas manje upravo za onoliki broj stanovnika koje ne pripada „pobjedničkoj strani“ na tom području. U nekim općinama podudarnost ovih brojeva je frapantna:
U općini Centar Sarajevo je 1991. Srba i Hrvata bilo 22.059 a danas je u ovoj općini 20.048 stanovnika manje. U Bileći je Bošnjaka i Hrvata bilo 1.986, a danas je 1.748 stanovnika manje. Brojevi se gotovo podudaraju u Brodu (18.081 – 16.195), Brezi (2.973 – 2.753), Čajniču (4.029 – 5.449), Čelincu (1.522 – 1.839), Derventi (29.038 – 26.312), Donjem Vakufu (10.215 – 9.805), Foči (20.884 – 18.489), Han Pijesku (2.550 – 2.504), Jablanici (2.795 – 2.111), Kaknju (21.485 – 17.013), Kalinoviku (1.733 – 2.427), Kladnju (3.988 – 3.029), Konjicu (18.133 – 17.497), Ljubinju (371 – 416), Prnjavoru (8.864 – 8.656), Rogatici (13.228 – 10.375), Rudom (3.135 – 2.737), Tesliću (22.327 – 17.950) i Varešu (12.660 – 12.647).
Približne su brojke „manjinskih“ konstitutivnih naroda i u drugim općinama, ali su podaci uglavnom nepouzdani uslijed novoformiranih općina, ili naseljavanja izbjeglica iz drugih područja. Navedene općine su dobar pokazatelj kako se općine koje nisu privukle znatniji broj novih naseljenika, nisu uspjele demografski oporaviti od gubitka protjeranog stanovništva!
e) Hrvati
Iako još nisu izašli rezultati etničkog izjašnjavanja, već je sada jasno da je etnička homogenizacija gotovo završen proces u Bosni i Hercegovini. Najheterogenije raspoređeno stanovništvo po svemu sudeći i dalje su Hrvati. Osim povećanja broja stanovnika u zapadnoj Hercegovini, dominantno naseljenoj Hrvatima, Hrvati su ostali donekle demografski stabilni i u središnjoj Bosni. Općine Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo, Gornji Vakuf, pa i Fojnica, izgleda su zadržale najveći dio Hrvata. U Općinama Travnik i Novi travnik zabilježen je veliki pad broja stanovnika, ali čini se da se to uglavnom odnosi na srpsko stanovništvo kojeg u ovim općinama od rata više nema, a upravo je toliko i ukupno smanjenje broja stanovnika. Jedino što je teško jeste procjeniti stanje hrvatske populacije u Jajcu, ali i tamo se u odnosu na rezultate izbora može procijeniti da je odnos bošnjačke i hrvatske populacije manje više jednak kao 1991. godine, a da jedino nedostaje srpska populacija općine.
Može se reći da su Hrvati donekle mikrohomogenizirani formiranjem općina Žepče i Usora čime su uspjeli zadržati brojnost u ovim općinama, što će tek kasniji rezultati popisa potvrditi. Ipak, brojevi stanovnika u Posavini jasno pokazuju da Hrvata u općinama Brod i Derventa više uopće nema. Hrvati su u ovoj regiji svedeni na područja općina Odžak, Orašje i novoformiranom Domaljevac – Šamcu.
U velikim gradovima i općinama teško je procjeniti brojnost bilo koje populacije sve do izlaska podataka o etničkoj pripadnosti.
Ono što se može izvesti kao generalni zaključak jeste da je hrvatska populacija opstala tamo gdje je u ratu opstao HVO. U slučaju Hercegovine broj Hrvata je narastao, u srednjoj Bosni stagnirao s tendencijom blagog pada, dok je pad u Posavini dramatičan.
f) Srbi
Srpska populacija evidentno je doživjela ogroman pad u Federaciji BiH. Značajan pad stanovništva u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Mostaru, pa čak i Bihaću, mogu se pripisati jedino nestanku srpske populacije iz gradova, a u slučaju Sarajeva i hrvatske. Naravno, prije potpunih podataka koji se tiču i etničke pripadnosti, ova se tvrdnja bazira na dojmu, ali pomjeranja stanovništva su evidentna upravo na etničkoj osnovi.
Srpska zajednica doživjela je veliki demografski pad i u područjima u kojima je bila dominantna – istočna Hercegovina, i još izraženije zapadna Bosna. Pad je evidentan i u općinama istočne Bosne gdje se u nekim općinama broj stanovnika 2013. približio broju Srba koji su živjeli u tim općinama prije rata (Rugo, Rogatica, Višegrad…). Samo iz ovog podatka je jasno da Srbi nisu uspjeli demografski nadomjestiti izbjegle Bošnjake s ovih područja. I ne samo to: očito je pao i ukupni broj Srba.
U ostatku Republike Srpske, područja se razlikuju. Neke općine na sjeveru, poput Modriče i Gradiške izgleda su uspjele privući određeni broj naseljenika, dok neke, poput Srpca, Kozarske Dubice, ili Prnjavora – to nisu uspjele. Rubne općine Republike Srpske doživjele su dramatičan pad: Mrkonjić Grad i Šipovo su se gotovo prepolovili, a veliki su padovi i u većim gradovima poput Doboja, Šamca, Zvornika i Prijedora. Ovi padovi se uglavnom svode na nedostatak bošnjačke i hrvatske populacije, ali je jasno da ni broj Srba nije povećan.
Ukupno gledajući, jasno je da se srpsko stanovništvo iz FBiH preselilo u Republiku Srpsku čime je i ova populacija pokazala izraženu etničo-demografsku homogenizaciju.
g) Bošnjaci
Bošnjačka populacija očigledno je najviše stradala na području istočne Bosne. Velika smanjenja postotka stanovništva u ovom dijelu BiH mogu se objasniti gotovo isključivo ratnim djelovanjima u istočnoj Bosni. Ipak, činjenica da najveći gradovi u BiH, u kojima dominiraju Bošnjaci nisu uspjeli nadomjestiti broj izbjeglih Srba, govori u prilog tezi da su prognani i izbjegli tek djelomično preselili u općine federacije (Ilidža, Hadžići, Vogošća, Živinice, Kalesija i Srebrenik) a da je značajan dio u potpunosti napustio BiH.
Za razliku od srpske politički dirigirane i hrvatske djelomično politički dirigirane etničko demografske homogenizacije, bošnjačka poslijeratna politika poticala je povratak Bošnjaka u mjesta prijeratnog boravka. Povratak je dao rezultate, ali je decenijska ekonomska kriza većinu mlađih izbjeglica ponovo vratilo u velike centre. S tog aspekta, iako nije bilo planirano, Bošnjaci su se uglavnom grupirali na područja pod kontrolom Armije BiH.
Kao što je iz podataka jasno, većina općina u FBiH doživjela je značajan pad, a općine zahvaćene direktnim ratnim djelovanjima pretrpjele su najznačajniji pad. Iako su se neke od njih naknadno ekonomski oporavile (Gračanica, Gradačac, Bihać, Tešanj…) nisu uspjele dostići prijeratni broj stanovnika, bez obzira što u ovim općinama nije bio veći postotak nebošnjačkog stanovništva. Neke općine koje rat nije mnogo pogodio, također su imale značajne padove u broju (Jablanica, Lukavac, Banovići…).
Općine Velika Kladuša i Brčko (danas distrikt Brčko) zasebne su priče. Velika Kladuša je pretrpjela unutaretnički sukob zbog kojeg je i doživjela veliki pad u broju stanovnika, a prema podacima s terena, velika većina stanovnika ove općine nije se na popisu izjasnila kao Bošnjaci.
U Distriktu Brčko rat je bio vrlo intenzivan, ali njegov strateški položaj uvjetovao je naseljavanje srpskog stanovništva, uglavnom u urbanom području, i selima uz rijeku Savu. Poslije rata Brčko je doživjelo ekonomski rast, te je se u njega vjerovatno doselio i određeni broj Bošnjaka. Hrvati iz Brčkog, prema podacima kojima sami operiraju, izgubili su značajan broj stanovnika u ratu, a taj broj kasnije nisu uspjeli nadoknaditi jer nije bilo Hrvata koji bi se doselili u Brčko iz drugih krajeva.
h) Perspektive
Popis stanovništva pokazao je da je Bosna i Hercegovina izgubila 585.000 stanovnika. Demografi se slažu da je značajno porasla i prosječna dob stanovništva te da je populacija BiH pomjerena sa mlade na staru populaciju. Konkretnije, BiH će po ovom popisu stanovništva po svemu sudeći preći brojku od 8% stanovništva starijeg od 65 godina, što po europskim standardima zadovoljava opis „stare populacije“.
Također, od stanovnika BiH koji su napustili državu velika većina je mlade populacije, a njihov nedostatak se vidi na natalitetu BiH. Prema posljednjim podacima Agencije za statistiku za listopad 2013. godine (mjesec kada je rađen popis stavoništva) negativan prirast su imali posavski, bosansko podrinjski, srednjobosanski i hercegbosanski kanton. Ostali kantoni su u simboličnom pozitivnom prirastu, koji varira po mjesecima iz pozitivnog u negativni. Gledajući prethodnu godinu, 2012. Federacija imala je prirast od svega 613 ljudi, ali je na razini BiH slika poražavajuća – prirodni prirast je negativan za 3.270 osoba.
Tendencije su neumoljive: natalitet, usljed napuštanja BiH mladog stanovništva, svake godine bilježi sve veći pad. Iako su se političke elite u FBiH tješile kako je natalitet isključivi problem Republike Srpske pokazalo se da je pitanje dana kada će preći entitetsku granicu. Na kraju krajeva, i natalitet u Republici Srpskoj najniži je tamo odakle nedostaje najveći dio mlade (bošnjačke i hrvatske) populacije. Da bi već 2013. godina mogla biti negativnog prirasta u FBiH pokazuju i podaci Zavoda za statistiku FBiH u prvih osam mjeseci – prirodni prirast u FBiH u minusu je 682 osoba! Osim ako se neko čudo ne dogodi u preostala četiri mjeseca, onda bi Federacija mogla ući u društvo Republike Srpske. S obzirom na dominantnost Bošnjaka u FBiH, onda je jasno da je prirodni prirast negativan za sve tri etničke skupine. Tako da političke manipulacije natalitetom, mortalitetom i prirastom gube svaki smisao.
Perspektive u ovom trenutku su prilično mračne:
– Stanovništvo BiH stari i izumire, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
– Tri četvrtine općina u prethodnih 20 godina doživjele su pad stanovništva a više od pola općina koje su zabilježile rast, zabilježile su ga na umjetan način uvjetovan (planskim) naseljavanjem.
– Etničke skupine su se teritorijalno i etnički homogenizirale što uvjetuje društvenu razdvojenost, odnosno razdvojenost triju javnosti.
– Jedino multietnično područje u BiH ostao je srednjobosanski kanton
– Jedino područje koje bilježi kontinuiran (ekonomski uvjetovan) rast stanovništva je zapadna Hercegovina. U BiH su to još Cazin, Srebrenik i Brčko.
– U narednom popisnom periodu, ako se trendovi zadrže, stanovništvo BiH će još više stariti, natalitet će biti još niži a posljedično tome – padat će i prirodni porast.
– Političke manipulacije brojevima i postocima određenih etničkih skupina izgubit će smisao a kontrolirane promjene etničkog sastava općina postat će nemoguće s obzirom da neće postojati „viškovi“ stanovništva za naseljavanje.
27.11.2013.
PRILOG TABELA:
1991. 2013.
BOSNA I HERCEGOVINA 4.377.033 Bosna i Hercegovina 3.791.622 585.411
Sarajevo Centar 79.286 Centar Sarajevo 59.238 20.048
Sarajevo Hadžići 24.200 Hadžići 24.979 779
Sarajevo Ilidža 67.937 Ilidža (+ Istočna Ilidža)[1] 87.125 19.188
Sarajevo Ilijaš 25.184 Ilijaš 20.504 4.680
Sarajevo Novi Grad 136.616 Novi Grad Sarajevo[2] 124.471 12.145
Sarajevo Novo Sarajevo 95.089 Novo Sarajevo (+ Istočno Novo Sarajevo)[3] 80.279 14.810
Sarajevo Pale 16.355 Pale (+ Pale FBiH)[4] 23.325 6.970
Sarajevo Stari Grad 50.744 Stari Grad Sarajevo (+ Istočni Stari Grad)[5] 40.086 10.658
Sarajevo Trnovo 6.991 Trnovo (+ Trnovo FBiH)[6] 4.022 2.969
Sarajevo Vogošća 24.647 Vogošća 27.816 3.169
Banovići 26.590 Banovići 23.431 3.159
Banja Luka 195.692 Banja Luka 199.191 3.499
Bihać 70.732 Bihać 61.186 9.546
Bijeljina 96.988 Bijeljina 114.663 17.675
Bileća 13.284 Bileća 11.536 1.748
Bosanska Dubica 31.606 Kozarska Dubica 23.074 8.532
Bosanska Gradiška 59.974 Gradiška 56.727 3.247
Bosanska Krupa 58.320 B. Krupa (+Krupa Na Uni + Bužim)[7] 51.644 6.676
Bosanski Brod 34.138 Brod 17.943 16.195
Bosanski Novi 41.665 Novi Grad (+ Kostajnica)[8] 35.107 6.558
Bosanski Petrovac 15.621 B. Petrovac (+Petrovac)[9] 8.313 7.308
Bosanski Šamac 32.960 Šamac (+ Domaljevac Šamac)[10] 24.257 8.703
Bosansko Grahovo 8.311 B. Grahovo 3.091 5.220
Bratunac 33.619 Bratunac 21.619 12.000
Brčko 87.627 Brčko 93.028 5.401
Breza 17.317 Breza 14.564 2.753
Bugojno 46.889 Bugojno 34.559 12.330
Busovača 18.879 Busovača 18.488 391
Cazin 63.409 Cazin 69.411 6.002
Čajniče 8.956 Čajniče 5.449 3.507
Čapljina 27.882 Čapljina 28.122 240
Čelinac 18.713 Čelinac 16.874 1.839
Čitluk 15.083 Čitluk 18.552 3.469
Derventa 56.489 Derventa 30.177 26.312
Doboj 102.549 Doboj (+Doboj Jug + Usora)[11] 89.200 13.349
Donji Vakuf 24.544 Donji Vakuf 14.739 9.805
Titov Drvar 17.126 Drvar (+Istočni Drvar)[12] 7.615 9.511
Foča 40.513 Foča (+ Foča)[13] 22.024 18.489
Fojnica 16.296 Fojnica 13.047 3.249
Gacko 10.788 Gacko 9.734 1.0
[1] Ilidža 71.892 + Istočna Ilidža 15.233 = 87.125
[2] Dijelovi općine Novi Grad Sarajevo pripojeni su općini Istočno Novo Sarajevo
[3] Novo Sarajevo 68.802 + Istočno Novo Sarajevo 11.477 = 80.279, Dijelovi općine Novi Grad Sarajevo su pripojeni općini Istočno Novo Sarajevo.
[4] Pale 22.282 + Pale FBiH 1.043 = 23.325
[5] Stari Grad Sarajevo 38.911 + Istočni stari Grad 1.175 = 40.086
[6] Trnovo 2.192 + Trnovo FBiH 1.830 = 4.022
[7] Bosanska Krupa 29.659 + Krupa Na Uni 1.687 + Bužim 20.298 =
[8] Novi Grad 28.799 + Kostajnica 6.308 = 35.107
[9] Bosanski Petrovac 7.946 + Petrovac 367 = 8.313
[10] Šamac 19.041 + Domaljevac Šamac 5.216 = 24.257
[11] Doboj 77.223 + Doboj Jug 4.409 + Usora 7.568 = 89.200
[12] Drvar 7.506 + Istočni Drvar 109 = 7.615