U proteklih nekoliko mjeseci u Bruxellesu i Strasbourgu Zapadni Balkan vratio se u fokus europske politike. U Strasbourgu je predstavljena nova Strategija za Zapadni Balkan kojom se Europa vraća na velika vrata nakon promjene narativa i odmora od „enlargement fatigue“ što je dugo bio pomodan izraz u bruxelleskim i drugim europskim centrima.
Izbjeglička kriza 2015. godine koja je otvorila balkansku rutu i predstojeće migracijske prijetnje uzbunile su do tada uspavani tehnokratski pristup i politika je s jasnijom i hrabrijom vizijom krenula prema zatvaranju tzv. crne rupe koja je ostala otvorena prijetnja za mir i sigurnost europskih granica.
Što se ustvari događalo od zadnjeg proširenja 2013. godine kad je Republika Hrvatska ušla u EU?
Zbog čega je promijenjen ovaj pristup?
Svijet kakvog smo do sada poznavali nije niti će više biti isto mjesto. Od velike gospodarske krize 2008. godine, koja je zahvatila Ameriku i zatim se raširila na Europu, prošlo je deset godina.
Amerika se u ovom razdoblju bavila problemom gubitka srednje klase i traženjem odgovora na pitanje što je pošlo krivo te spašavanjem svog gospodarstva.
Europa je prolazila kroz isti takav proces zatvarajući se u svoje državne okvire i tražeći krivnju za sve ono što je bilo loše u Bruxellesu.
Za to su vrijeme ekonomije velikih zemalja poput Kine i Indije jačale.
Afrika, koja je izvor resursa, ali u konstantom traganju za stabilnošću i održivosti svojih sustava, bilježila je nevjerojatan demografski porast. Arapsko proljeće, zatim rat u Libiji, te rat u Siriji prouzročio je ogroman broj izbjeglica od kojih su milijuni smješteni po kampovima u Turskoj, Libanonu, Jordanu, Pakistanu.
U protekloj godini, kao članica Odbora za vanjske poslove i Odbora za razvoj, boravila sam u posjeti Pakistanu i Libanonu te sam u sklopu tih posjeta obišla izbjegličke kampove u ovim zemljama.
U samom Libanonu, jedinoj zemlji gdje kršćani još imaju ravnopravan status i sudjelovanje u vlasti, dva milijuna izbjeglica iz Sirije i Palestinaca koji su godinama tu smješteni predstavljaju problem za krhki balans između kršćana, šijita i sunita.
Većina tih ljudi vide put prema Europi kao jednu od opcija sigurnije budućnosti. Pakistan kroz repatrijaciju u Afganistan vraća afganistanske izbjeglice.
Bila sam svjedokom tih povrataka tijekom posjete logora u Peshawaru.
No, Afganistan nije sigurno mjesto za život i samo je pitanje vremena kojim će putem ti ljudi tražiti svoju sigurnost u Europi.
U Turskoj borave milijuni izbjeglica i unatoč kontinuiranim raspravama o ljudskim pravima i medijskim slobodama velika sredstva EU-a idu, kako je dogovoreno, Turskoj kako taj val opet ne bi krenuo ka Europi.
U tjednu uoči Božića, u sklopu misije vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta boravila sam u Nigeru gdje europske jedinice pomažu afričkim partnerima u borbi protiv krijumčara ljudi kako bi zaustavili trgovinu izbjeglicama, što je jedna od profitabilnijih grana djelatnosti koja se u Nigeru razvila nakon razdoblja nestabilnosti koje je turiste otjerao iz ove lijepe zemlje.
Slušajući svjedočanstva ovih izbjeglica koji su stigavši do Libije bili podvrgnuti nezamislivim užasima, bili prodavani kao ljudsko roblje te su mnogi od njih su izgubili svoje članove obitelji, konstantno se javlja osjećaj nemoći pred onim što čovjek može podnijeti od drugog ljudskog bića i kako zlo djeluje kroz ljude i njihove akcije, ratne sukobe gdje najviše stradaju oni najslabiji.
Vrativši se na Zapadni Balkan i probleme koji se tu ne zatvaraju u proteklim desetljećima nakon putovanja ovim otvorenim kriznim žarištima postavlja se pitanje koliko treba političke mudrosti da ove zemlje s većim osjećajima za kompromise i promjenom pristupa rješavanju otvorenih pitanja mogu pomoći same sebi da u skoroj budućnosti ne budu sigurna zona za one koji čekaju da se pomaknu na korak bliže obećanoj zemlji.
Željana Zovko l Slobodna Dalmacija
wpDiscuz