Kad se radi o odnosima u regiji, BiH je i dalje u središtu pozornosti. U BiH je stigao novi visoki predstavnik međunarodne zajednice – Christian Schmidt, što se nekima i nije svidjelo. Najavljuje se između ostalog promjena izbornog zakona, a iz Banjaluke, konkretno od Milorada Dodika, stižu prijetnje izlaskom Republike Srpske iz BiH-a.
SUSJEDI I KOMŠIJE
Sa svim tim u vezi, koji su glavni problemi daytonske Bosne i Hercegovine koji i dalje opterećuju tu državu, uključujući i položaj Hrvata u federaciji i dakako “slučaj Komšić”, pitali smo Zorana Metera, glavnog urednika specijaliziranog portala Geopolitika News…
Novi visoki predstavnik, bio on Schmidt ili bilo tko drugi, a najmanje politička karikatura Željko Komšić, u BiH neće riješiti baš ništa ako se o ključnim pitanjima prethodno ne dogovore stvarni predstavnici triju konstitutivnih naroda, uključno i o promjeni izbornog zakona. Stvari u BiH u svojoj biti vrlo jednostavne (kako najčešće u svemu i biva), ali ih kompliciraju politika, tj. interesi domaćih i stranih igrača. Zato treba polaziti od zadanih činjenica i prema njima kreirati budućnost:
Prvo, radi se o činjenici da je SFRJ kao višenacionalna država propala, a da je BiH svojevrsna Jugoslavija u malom. Zaključak se nameće sam po sebi. Sve izvan tog konteksta, pozivanje na nekakvu povijest BiH (koju svatko tumači na svoj način i kako mu odgovara), na nekakve nacije (nacija u modernom smislu nije bilo do druge polovine 19. stoljeća) koje eto u BiH žive od pamtivijeka, a onda i stvaranje najnovijih nacija na temelju geografskih pojmova (pa tako su tako muslimani postali Bošnjaci, a Hrvati i Srbi to nisu jer eto imaju matične domovine, čime se, zapravo, negira njihova ukorijenjena prisutnost na tlu BiH) zablude su koje se svjesno plasiraju upravo u korist nacionalnih interesa pojedinog naroda. Povijest, kada razdvaja, a ne spaja, jednostavno treba ostaviti po strani i okrenuti se sadašnjosti i budućnosti. Dakle, inzistirati na multietničkoj, građanskoj BiH je utopija;
Druga jednostavna činjenica: BiH je nefunkcionalna država koja živi “na aparatima” i trajat će onoliko dugo koliko vanjski tutori to budu željeli. Da je vanjskim tutorima na teritoriju BiH bila želja stvoriti stabilni prostor, oni bi to već davno učinili. “Zamrznuti” kaos je idealan za one svjetske mutikaše koji najbolje “plivaju u mutnom” i koji će ga “odlediti” kada im i ako to zatreba;
I treća jednostavna činjenica: logično bi bilo da se tri konstitutivna naroda (slična samo po jeziku i međusobnoj mržnji) dogovore o modelu suživota poput švicarske konfederacije, sa svojim teritorijalnim jedinicama, bez mogućnosti bilo čijeg preglasavanja i nametanja volje onim drugima. To je za BiH jedini dugoročno održiv okvir koji bi onda nudio i potrebnu političku i sigurnosnu stabilnost koja je temeljni preduvjet za prosperitet. Zbog nekog razloga (a jasno je koji je to: želja jednog naroda za dominaciju nad drugim na temelju brojčane nadmoći) to predstavnici bošnjačkog naroda odbacuju poput “svetogrđa”, ističući kako je to samo korak do raspada države, što uopće nije točno. Naime, mogu se osigurati takva ustavna i zakonska rješenja kojima bi se onemogućilo i odcjepljenje i majorizacija. Isto tako i Hrvatska i Srbija mogu se obvezati međunarodnopravnim aktom da neće pripajati teritorije BiH dok se god dogovorena ustavna rješenja od tri konstitutivna naroda poštuju.
Naravno, ne treba biti naivan i vjerovati da će se to i dogoditi: za ovo svi u BiH već odavno znaju (to nije moja umotvorina) pa pomaka prema tom – jedino održivom rješenju, ipak nema, već upravo suprotno – ima pomaka prema dezintegraciji. I još nešto važno: bošnjački unitarizam (koji je samo blaža forma velikobošnjačke ideologije) jača sa slabošću Zagreba, i to se dobro vidjelo proteklih 20-ak godina.
Što se tiče bosanskih Srba, mislim da su oni itekako svjesni na koji su način došli do svoje Republike Srpske i koliko im je teritorija međunarodna zajednica za nju dala, i da zato ne bi imali ništa protiv konfederalnog ustroja BiH kada bi se oko toga složili Hrvati i Bošnjaci. Primaran problem za budućnost BiH danas ipak vidim u stavovima Sarajeva.
Odnosi između Srbije i Hrvatske na niskoj su razini posljednjih godina. Koji su temeljni razlozi za takvo stanje i zašto se sporo ili nikako ne rješavaju nagomilani problemi?
Odnosi između Hrvatske i Srbije na niskoj su razini od raspada SFRJ i velikosrpske agresije, uz pojedine “bljeskove” pseudonapredaka, također, kao i u slučaju BiH, u vremenima kada su Hrvatskom vladali slabi predsjednici ili vlade. Tu prije svega mislim na mandat Ive Josipovića, koji se “bratimio” sa srpskim kolegom Tadićem, i na pojedine eskapade Kolinde Grabar-Kitarović s Vučićem, koje su, srećom, ipak bile kratkog daha. Jer sve što se tada, ali što se, nažalost, i sada radi kako bi se krenulo u nekakvu normalizaciju odnosa između dviju država (protiv koje, da se razumijemo, nemam ništa, baš suprotno – ali da je temeljeno na pravdi i uvažavanju s obiju strana, a ne manipulacijama poviješću i činjenicama), bilo je uglavnom na štetu nacionalnih interesa i ponosa hrvatskog naroda (tzv. pozitivna diskriminacija manjina u izbornom zakonodavstvu; “instaliranje” Pupovca u sve hrvatske vlade kao svojevrsne “svete krave” i “korektiva” za “pravilno” rješavanje srpskog pitanja; mazohističko nametanje ćirilice u Vukovaru, koji još duhovno krvari iz nezaliječenih rana iz Domovinskog rata za koje mnogi zločinci još nisu odgovarali, tobože u ime nekakvih općeljudskih prava i međunarodnih konvencija; dizanje spomenika ratnim zločincima i četničkim vojvodama na hrvatskom tlu, uz prešutnu suglasnost Zagreba; potpuna devastacija hrvatskog kulturnog prostora i stvaranje onog duhovno-jugoslavenskog, kroz bezbroj negledljivih filmskih, dramskih, glazbenih i drugih uradaka i projekata – najčešće vrlo sumnjive kvalitete i isto takve ideološke pozadine ili predznaka).
Pritom mi se nemoguće oteti dojmu da je hrvatska politička elita svjesno pristala na ulogu koju joj je dodijelio Bruxelles (i Washington), da pod svaku cijenu (uključujući i gutanje nacionalnog ponosa) izvede Srbiju “na pravi put”, tj. izvuče je iz sfere ruskog utjecaja i privede u euroatlantske integracije. Hrvatska je dobila ulogu lokomotive zapadnog Balkana prema EU-u, a da ta lokomotiva jedva vuče i nas same. Na kraju će, bojim se, lokomotiva lipsati, a nas sve skupa potrpati u iste vagone, kao zapadnobalkanske tifusare, koje će vući snažna lokomotiva iz Bruxellesa. Ali budući da i ona sve ozbiljnije posreće, ne znam čime će sve ovo na kraju rezultirati.
TMURNA VREMENA
Gledajući širu sliku u regiji, osim tzv. bosanskog lonca, koji vrije otkako je potpisan Daytonski sporazum, stalno su aktualni i kosovska “bačva baruta” kao i napetosti u Crnoj Gori, a ni u Mekedoniji ne vlada idila… Zašto je taj balkanski (više-manje) prostor konstantno nemiran, koliko je to zbog neriješenih pitanja zaostalih nakon rata, političkih garnitura, suprotstavljenih geostrateških interesa ili svega zajedno? Vaš komentar?
Odgovor ste sami dali u Vašoj drugoj rečenici. Nestabilnost regije i efekt “bosanskog lonca” ili “bačve baruta” posljedica su kumulativnog djelovanja svih nabrojenih čimbenika, kao i nepostojanja istinske želje ključnih međunarodnih igrača da se problemi riješe. Zapravo, oni bi se mogli riješiti dogovorom velikih sila (što uopće ne mora biti isključeno), ali je pitanje koliko će tim dogovorom onda biti zadovoljni lokalni igrači. Njih, naravno, u tom slučaju nitko ne bi pitao za mišljenje, pa je zato i logično težiti da se na ovim prostorima postigne nekakav “domaći sporazum” s ciljem izbjegavanja stranih “kirurških rezova” po nekakvim prirodnim (reljefnim) granicama, kako su to, svojedobno, učinili na arapskim prostorima – potezima olovke i ravnala na praznim kartama i ruševinama Osmanlijskog Carstva. Ali domaći sporazum je Sizifov posao na Balkanu – povijest nam je bezbroj puta dokazala.
Ukupno uzevši, kakva je perspektiva tzv. zapadnog Balkana, odnosa u regiji, političkih i ekonomskih, geostrateških? Je li rješenje proširenje EU-a na taj prostor, uz NATO “kišobran” (koji je već u Crnoj Gori) ili će ta regija i dalje biti područje neprestanih napetosti, sukoba i prelamanje stranih interesa (Rusija, pa i Kina – u Srbiji)?
Perspektiva tzv. zapadnog Balkana tmurna je kao i ona EU-a i svijeta u cjelini. Iskreno, kada vidim što se sve događa unutar EU-a i na koji se način proklamira navodno “jedinstvo” u donošenju ključnih odluka, a zapravo se one diktatorski nameću svim državama kao obligatorne, nerijetko zavidim onima koji su ostali izvan te nove “željezne zavjese” ili su se iz nje, poput Britanaca u posljednji trenutak iščupali. Benefiti, prije svega oni financijski (jer Bruxelles kupuje “duše i srca” ljudi novcem), jednostavno nisu dovoljni za sreću ni država, ni naroda, ni pojedinaca. “Ne živi čovjek samo o kruhu”, ona je Kristova iz Evanđelja, koja upravo danas najviše i dolazi do izražaja. A i kruha je sve manje. (D.J.)
Glas Slavonije