Ovih dana ponovno se govori o ubojstvu obitelji Ševo, uglavnom zbog suđenja bivšim djelatnicima komunističkih tajnih službi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu.
Sva su Udbina ubojstva izvršena po nalogu vrha komunističke partije. Zanimljivo je kako se u kontekstu mučki ubijene obitelji Ševo spominje i Antu Josipovića, oca bivšeg predsjednika Ive Josipovića. On je bio član najužeg rukovodstva nekadašnje Komunističke partije, koje je davalo nalog za likvidacije protivnika komunističkog režima, a koji se na tom mjestu nalazio upravo u vrijeme ubojstva obitelji Ševo.
Udba je Stjepana Ševu, rođenog 1937. godine u Hamzićima kod Širokog Brijega, ubrajala među opasnije vođe HRB-a u Europi. Ševo je emigrirao 1966. godine, i vrlo brzo je postao politički aktivna i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Kako prenosi Slobodna Dalmacija iz izvješća suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo bio jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.
Obitelj Ševo, Stjepan, sa ženom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu, i pokćerkom Rosemarie, rođenom 1963. godine u Stuttgartu, živio je u Stuttgartu.
U godini kada su ubijeni, 1972., planirali su godišnji odmor u Italiji. Za te planove znao je Vinko Sindičić, pa im se priključio i s njima 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Zna se kako je Sindičić u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst, kako je rekao, na sastanak s roditeljima.
Stravična rekonstrukcija
24. kolovoza 1972. obitelj Ševo odlazi na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao vlakom Simplon Express. Dok su se vozili s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Kako je kasnije izjavila policiji piljarica Antonia Mazaletto, u automobilu se nalazio jedan muškarac s crnim naočalama.
Krenuli su dakle sporednom cestom u pravcu Venecije. Ševo je vozio, do njega je sjedila Tatjana, a otraga ubojica i mala Rosemarie. Kada je Ševo usporio u jednom zavoju ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak, te je bio na mjestu mrtav.
Iako je bila vezana sigurnosnim pojasom Tatjana je zgrabila ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ispalio je više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. S dva hica u glavu ubio je devetogodišnju Rosemarie. Dok je napuštao automobil vidio je da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo.
Pretrčao je vinograd pod zaštitom gustog mraka, sjeo u automobil koji ga je čekao i nestao u pravcu Trsta.
Sindičić je osumnjičen, ali nikada nije odgovarao
Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su bili u talijanskoj vojarni u blizini mjesta zločina, a koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”.
Sindičić nakon ubojstva obitelji Ševo bježi u Jugoslaviju, te nastavlja raditi za Udbu — pod novim pseudonimom “Pitagora”.
Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić, no on je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio. Tako je Sindičić izbjegao suđenje i slučaj Ševo je pravno gledano bio završen