Općinsko vijeće treba donositi Odluke koje će otvoriti nove prostore razumijevanja, koje trebaju slati gestove poziva na mir i prijateljstvo čovjeka sa čovjekom, naroda sa narodom, na pomirenje, na vraćanju povjerenja među ljudima, Odluke kojima će najveća priznanja općine dobijati oni koji to zaista zaslužuju kao konjičanka Almira Lizde – svjetska rekorderka u dizanju tegova!
Općinsko vijeće Konjic nedavno je posthumno odlikovalo Safeta Ćibu, predsjednika Ratnog predsjedništva Konjica, Jablanice i Pozora poveljom sa zlatnim grbom povodom Dana Općine Konjic, 16. lipnja 2018. godine. Povodom posthumnog priznanja Safetu Ćibi, predsjedniku Ratnog predsjedništva Konjica i Jablanice, na redakcijski mail portala Dnevnik.ba stiglo je pismo Hrvata iz Konjica kojeg su, upravo, vlasti Safeta Ćibe, kao i njegovih 10-ak tisuća sunarodnjaka istjerale iz Konjica tijekom agresije tzv. Armije BiH.
Pismo čitatelja pročitajte u nastavku:
U skladu sa svojom savješću, izražavam svoje duboko neslaganje sa Odlukom 14 članova aktualnog sastava Općinskog vijeća Konjica, na čelu sa predsjednikom Ibrom Halilovićem (SBB), da se prof. dr. Safetu Ćibi, dodijeli posthumno 16. lipnja 2018. godine na Dan općine, najviše općinsko priznanje u 2018. godini Povelja sa zlatnim grbom grada Konjica za njegov „nesebičan angažman u razvoju i odbrani općine Konjic i države BiH“!
Istina je u ovom slučaju pluralna. Ne osporavajući doprinose iznesene u njegovom životopisu u drugim periodima, iz njegove ratne 1993. godine navodim par primjera koji me rukovode da sam protiv ovakve necivilizacijske i sramotne Odluke i univerzalno nemoralnog čina Općinskog vijeća Konjic:
1. – Safet Ćibo je kao vojni “Komandant Konjica” odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za ubistva konkretno i 4 nemoćna i stara hrvatska civila u selu Orlište!
Od 13.3.1993. do 31.12.1993. godine Safet Ćibo je bio predsjednik Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor. Do 13.3.1993. godine nije bilo oružanih sukoba između dvije vojske u Konjicu.
25.3.1993. g. Okrutno su ubijena četiri nemoćna i stara hrvatska civila u selu Orlište i to samo 12 dana nakon što je Safet Ćibo Rješenjem postavljen na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva, umjesto gosp. Rusmira Hadžihusejnovića. Mučki i podmuklo su ubijeni na kućnom pragu: Janja (80) i njen suprug Ivan Kostić (86), Branko Kostić (56) i u invalidskim kolicima godinama nepokretna Anđa Kostić (70).
Selo Orlište je udaljeno par kilometara zračne linije od Podhuma, zaseoka „Gdje je 15.03.1992. g. izvršeno prvo postrojavanje jedinice patriota na širim prostorima Hercegovine u rejonu Mehine ravni – Podhum (Buturović Polje)“. Pitanje je šta su tkz. „Patriote“ tražile u selu bez vojske i još na Prvi dan ramazanskog Bajrama i katolički blagdan Blagovijest 25.03.1993. godine?
Ubijeni su bili među prvim civilnim žrtvama Hrvata u konjičkoj općini učinjenih od strane vojnih snaga potčinjenih Komandantu Konjica Safetu Ćibi. Selo Orlišće je temeljito opljačkano, a zatim spaljeno. Opljačkana poljoprivredna mehanizacija i stoka, kao i druge vrijedne stvari završili su u susjednim selima. Dio podataka u ovom stavu sa slikom ubijenih su preuzeti sa „ŽHN“ Konjic.
2. Sad’ će da krene k’o halva!? – Čuvena izreka Safeta Ćibe za etničko čišćenje jednog naroda iz Konjica i preziranje susjeda zato što ne dijele njegovu vjeru ili naciju!
Safet Ćibo, kao predsjednik Ratnog predsjedništva Konjica, Jablanice i Prozora je „dovezao“ za vrijeme nedjeljne sv. mise 2 kamiona i jedan tkz. “šumski” autobus ispred katoličke crkve u Konjicu (F.S. se toliko trudio objasniti mi izgled autobusa, da mu je dao na kraju naziv “šumski”). Kada se misa završila, pokupio ih je sve koji su bili u crkvi, strpao ih u kamione i autobus i odvezao u logor „Muzej“ u Jablanici. Tada je izrekao svoju čuvenu i daleko poznatu rečenicu „Sad’ će da krene k’o halva!?“ – uvjeren da će taj čin potaknuti masovno iseljavanje Hrvata iz Konjica!
3. Safet Ćibo – odgovornost za nasilje nad tuđom sigurnošću i imovinom, kao npr. starica Anđe J. (73) i Mare J. (80) sa Gradca u Konjicu!
Nisu znale plivati, bio mrkli mrak, Neretva ledena i povelika, obućene u duge haljine, torbe i zavežljaji u rukama, mjesec studeni 1993. godine, gazile do pojasa Neretvu niže željezničkog mosta, bježale sa strahom u kostima i nadom da će uspjeti spasiti živote! Pokliznule se, istrgle iz ruku vodiča i Neretva ih povukla i odnijela im torbe. Diano ih spasio, pregazili su Neretvu, Anđa je sjedila u mokrim haljinama do jutra, jer ju je sramota bilo presvući se pred drugima! Živjela je prije u velikoj kući potpuno i moderno namještenoj. Ostavila sve, a kućila se čitav život! Sin Pero je radio 20 godina u Njemačkoj!
Što je to natjeralo jednu staricu Maru (1913.-2003.) u 80. godini i Anđu u 73 godini života da u sred noći i obućene pregaze hladnu Neretve u studenom 1993. godine, s desne na lijevu obalu? A stotine žena i djece je gazilo tako Neretvu. Natjerao ih je veliki strah za vlastite živote.
Preko željezničkog mosta, koji se nalazi na izlazu iz Konjica prema Mostaru, nisu smjele, jer mu je bio miniran pristup putom na desnoj obali Neretve, ne radi vojske, nego radi sprječavanja prelaska i izlaska civila. Curicu Martinović i njenu majku su ovdje naveli na mine i obje su poginule. Grobovi su im bili u Zabrđu. A civili su ostavljali sve što su čitav život kućili i još masno plaćali da ih se propusti izaći! A što je sa pljačkom Anđine, a i kuća i stanova mnogih, tako da u njima nisu ostali ni električni kablovi u zidovima?
4. O zaslugama Safeta Ćibe u ortopediji! Neka prestanu šaptati i počnu pričati javno sa čvrstim argumentima oni koji su u ratu bili njegovi pacijenti, pa možda ostali i sakati ili rodbina onih koji su njegovom zaslugom „preselili“, ili neka zauvijek zašute!?
U kontekstu tadašnjeg vremena vjerojatno se razgovaralo o razmjeni teritorija Srebrenice i Vogošće, ili o užasnom humanom preseljenju naroda, o Kaknju i Konjicu, promišljalo se strateški što ako padnu Goražde i Žepa i bude egzodus stanovništva, gdje ga smjestiti, gdje pripremiti teren za prihvat izbjeglog stanovništvo, Goražde i Konjic su gradovi na rijekama i najsličniji su ali, teško je danas dokučiti promišljanja i smisao visoke politike koja se tada morala voditi.
Aktualni sastav Općinskog vijeća Konjic nema u svom sastavu ni jednog Hrvata i Srbina. To je nepojmljivo ako se zna da je po popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Konjic živjelo 11.513 Hrvata i 6.620 Srba. A po popisu iz 2013. g. bilo je 1.553 Hrvata i 355 Srba, dok ih u stvarnosti živi danas stalno daleko, daleko manje. Aferim!?
Od rata do danas ni jedan sastav Općinskog vijeća Konjic nije nikada održalo Okrugli stol, Radionicu ili stavilo na dnevni red točku „Analiza uspješnosti sprovedbe povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih osoba u Konjicu po Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma!“. A Konjic je proglašen Otvorenim gradom!
Kada ste donosili Odluku o dodijeli 16. lipnja 2018. g. na Dan općine, posthumno najviše općinsko priznanje u 2018. g. Safetu Ćibi, da li ste imali u vidu da li je posjedovao osnovne etičke vrijednosti kakve su pravednost, istinoljubivost, čast i dostojanstvo. Po navedenim primjerima iz rata, nema takvih etičkih vrijednosti! Vašom dodjelom Zlatne povelje sa zlatnim grbom njemu, temeljne moralne vrijednosti su doživjele totalnu retardaciju.
Glasajući za Safeta Ćibu, podržali ste politiku zla – praktički sprovedenu ideju etničkog čišćenja jednog naroda uz pomoć sile! Da Vam bude još jasnije: Podržali ste mržnju i zlo, podržali ste ubistva nevinih, podržali ste etničko čišćenje, podržali ste pljačku! Stidite se do neba!
Apoteoza Safeta Ćibe je apoteoza i njegove ratne nevinosti od strane aktualnog sastava Općinskog vijeća Konjic! A što onda sa patnjama nevinih žrtava u 1993. godini, u vrijeme kada je Safet Ćibo bio komandant Konjica? Ima li njihova ljudska patnja, koju nisu mogli izbjeći, onda uopće nekog smisla. Da li Vas četrnaestorica „ZA glasača“ možete zamisliti koja je uopće cijena patnje koju su platile kroz samo ova 3 primjera navedene nevine žrtve politike koju je sprovodio tadašnji Komandant Konjica Safet Ćibo?
Kako žrtvama Safeta Ćibe iz ratne 1993. i drugih bar posmrtno priskrbiti nekakvo dostojanstvo. To se može kroz sjećanje i pokajanje onih koji bi prošli kroz to svoje mračno vrijeme rata i savješću sagledali i dobro i zlo koje su činili! Najpozvaniji da zapali tu iskru savjesti je baš Općinsko vijeće Konjica, ali ne apoteozom Safeta Ćibe, Muderisa…
Povijest će zacijelo patiti ako ne bude znala za imena svih ovih 14 novokomponiranih inženjera duša aktualnog sastava Općinskog vijeća Konjic na čelu sa predsjednikom Ibrom Halilovićem i stranaka kojima su pripadali!
Općinsko vijeće treba donositi Odluke koje će otvoriti nove prostore razumijevanja, koje trebaju slati gestove poziva na mir i prijateljstvo čovjeka sa čovjekom, naroda sa narodom, na pomirenje, na vraćanju povjerenja među ljudima, Odluke kojima će najveća priznanja općine dobijati oni koji to zaista zaslužuju kao konjičanka Almira Lizde – svjetska rekorderka u dizanju tegova!
wpDiscuz