Nova vlast okupljena oko Alijanse poručuje kako će se ozbiljno pozabaviti svim greškama u Ministarstvu vanjskih poslova. Iako svjesni činjenice da im zakoni i aktuelno Predsjedništvo BiH potkresuju krila, oni obećavaju da će se obračunati s nepotizmom i licemjerjem u svim sektorima MVP-a. Koliko će u tome uspjeti najbolje govori činjenica kako bez saglasnosti Predsjedništva ne mogu smijeniti niti jednog ambasadora. Razni prvi, drugi, treći sekretari, atašei… svakako su već zaštićeni ugovorima o radu
Haris Silajdžić, dr. Irfan Ljubijankić, Muhamed Šaćirbegović, dr.Jadranko Prlić i dr. Zlatko Lagumdžija. Prvi je u teškim uslovima i sigurnom rukom vodio bosanskohercegovačku diplomatiju do međunarodnog priznanja, drugoga je tragična sudbina omela da učini više kako bi se bh. spoljna politika iskristalizirala do nivoa profesionalnosti, a onda je došao treći. Šaćirbegović se uspješno bavio organiziranjem koncerata i igranjem barbuta, ali se pokazao vrlo lošim tamo gdje su se branili strateški vanjskopolitički interesi BiH. Četvrti se od antipatičnog kadrovika HDZ-a uzmogao uspeti do omiljenog lika u domaćim i međunarodnim krugovima. Odjeven u skupa odijela, besprijekorno dotjeran i beskrajno ciničan, finih manira i dobre retorike… dr. Jadranko Prlić je, kakva li čuda, upravo na funkciji ministra vanjskih poslova doživio političko-ideološku transformaciju koja je iznenadila mnoge. Analitičarima preostaje da utvrde šta je to pomoglo Prliću da konačno shvati kako BiH, ipak, ima šansi za opstanak? Posljednjih mjeseci, kako doznaju Dani, Prlić kontaktira kolege profesore na nekim sarajevskim fakultetima i nudi im svoju suradnju. Želja mu je, izgleda, da se skrasi u fotelji profesora na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Što se tiče ovog posljednjeg, njegovo vrijeme tek dolazi. Ako sve bude kako je unutar Alijanse dogovoreno, dr. Lagumdžija bi trebao postati peti ministar vanjskih poslova od osamostaljenja BiH. On ima zadatak da zavede red u MVP-u, počisti kuću od prljavog veša, ali mu pri tome pozitivni propisi uvelike uskraćuju mogućnost upotrebe u svijetu poznatih sredstva za čišćenje. Lagumdžija je, za sada, jedan od najozbiljnijih kandidata za to mjesto, mada se u rezervi čuvaju još neka imena.
 |
|
|
Dr. Jadranko Prlić: Čovjek koji je sve oko sebe ubijedio da je za njegova mandata MVP doživio procvat
|
Hajrudin Somun: Hoće li konačno (p)ostati glasnogovornik?
|
Hadžo i hadžija Sve ove godine u Ministarstvu vanjskih poslova gomilaju se problemi koje je svaki novi ministar, po inerciji, ostavljao svom nasljedniku. Sada su se nagomilali do te mjere da peti, jubilarni ministar vanjskih poslova BiH, ako je imalo savjestan, sebi neće moći dozvoliti luksuz svojih prethodnika. Zajednički imenitelj svih tih problema bila je očajna kadrovska struktura bazirana na političkoj i nacionalnoj podobnosti, umjesto sposobnosti. Stranka demokratske akcije diplomatsku (SDA) mrežu koristila je uglavnom za nagrađivanje ili sklanjanje, u ovisnosti od datog trenutka. Po toj logici iz Sarajeva je sklonjen akademik Muhamed Filipović, ali su zato nagrađeni Omer Behmen, Hadžo Efendić, Sulejman Tihić,Besim Spahić i njima slični, koji niti su znali svjetske jezike, a niti pravila diplomatskog ponašanja. “Tihić je, nakon provedenih nekoliko godina u Bonnu, tražio da ga ponovo tamo pošalju kako bi usavršio jezik“, kaže izvor Dana u MVP-u BiH. Prva dvojica na ambasadorskim mjestima proveli su po osam godina. U iranskom ministarstvu vanjskih poslova, za vrijeme Behmenovog mandata, pričalo se kako bi dobro bilo da u Teheren dođe neko drugi, šlifovaniji, po cijenu da iranski MVP plaća troškove njegovog boravka. Navodno je ovo došlo i do samog Izetbegovića, koji nije želio ulaziti u direktan sukob s Behmenom. Nije tajna ni to da je hadžija Behmen pucao na ambasadorsko mjesto u Ankari, zbog čega je tadašnji ambasador Hajrudin Somun imao grdnih problema. Otuda valjda i priča o tome kako je Somun proglašen personom non gratazbog dobrih veza s Kurdima. Visoko pozicioniran zvaničnik turskog ministarstva vanjskih poslova ispričao je suradniku Dana kako je Somun sklonjen na inicijativu bosanskih vlasti. Priznao je pri tome kako Turcima ne bi bilo mrsko Somuna vidjeti i u svome ministarstvu vanjskih poslova, kad bi to kojim slučajem bilo moguće. Dok su u diplomatiju odlazili podobni, iz diplomatsko-konzularnih predstavništava povlačeni su sposobni. Ibrahim Džikić, nekada kadar sekretarijata za inostrane poslove bivše SFRJ i provjereni bosanski patriota, potom Nerkez Arifhodžić, kojeg mnogi smatraju jednim od najškolovanijih bh. diplomata, pa Ivica Mišić, Neven Kulenović. Tu je i Nedžad Mirica, šef konzularnog odjela bivšeg SIP-a SFRJ, koji se, saznavši šta se sprema BiH, još u junu 1991. godine stavio na raspolaganje mladoj bh. diplomatiji. Umjesto zahvale, dobio je odluku o raspoređivanju na famoznu separaciju. Spomenuti Arifhodžić jedini je diplomata koji je uspio Miloševićevom režimu “oteti” zgradu ambasade u Tunisu i u nju useliti Ambasadu BiH u ovoj zemlji. Zahvalnicu za dobro odrađen posao dobio je u vidu odluke o smjeni… Neki kažu da je SDA tada imala dobre namjere. Ali, zar nije i put do pakla popločan dobrim namjerama! Jer, mimo svih diplomatskih pravila, u inostranstvu dugo i predugo drže jedne te iste ljude. Behmen je u Teheranu proveo skoro osam godina, Hadžo Efendić je ambasador evo već osam godina i, prema nekim saznanjima, uskoro će biti povučen u zemlju. Na pitanje šta će s njim, zvaničnik MVP-a koji je želio ostati anoniman kaže: “Pa, zar nakon osam godina ambasadorovanja, gdje je otišao zato što nisu znali šta će s njim, treba uopće postavljati takvo pitanje. On je već trebao biti vraćen jer se njegovo mjesto u Švicarskoj ukida… Što je previše, previše je.”
Osman Mušić predugo je u Kuala Lumpuru, Muhamed Kreševljaković još obnaša funkciju generalnog konzula u Milanu iako je to mjesto ukinuto po novoj sistematizaciji. O dr. Naimu Kadiću ne treba ni govoriti. Jedini pravi potez u bošnjačkoj kadrovskoj križaljci zasigurno je nedavno slanje Edhema Pašića za ambasadora u Kuvajt. Riječ je o rijetko kvalitetnom kadru, čovjeku koji perfektno govori arapski jezik i još bolje poznaje odnose u tom dijelu svijeta. Za njega vole reći kako je bio tako dobar da je i Titu“šaptao” na uho za vrijeme njegovih susreta s liderima arapskog svijeta.
Srpsko-hrvatski nepotizam Stanje se dodatno pogoršava krajem 1998. godine, kada je Predsjedništvo BiH donijelo Platformu o vanjskoj politici BiH koja je podrazumijevala ozbiljno kadrovsko restrukturiranje Ministarstva vanjskih poslova. Poučeni primjerom SDA, partneri u vlasti iz redova HDZ-a i SDS-a dobijaju idealnu šansu da u diplomatiju, što po kazni, što po nagradi, pošalju svoje kadrove. Pod egidom nacionalnog balansiranja, HDZ i SDS u inostranstvo šalju provjerene kadrove koji su svoje umijeće razvaljivanja BiH trebali pokazati i na ino-terenu. Prlić je tada odigrao ključnu ulogu, samo što su mu to mnogi oprostili i zaboravili, kao uostalom i neke druge ratne grijehe. Zajedno sa kolegom iz reda srpskog naroda Draganom Božanićem, uporno je pokušavao da MVP svede na vrlo proste okvire. Na drugoj strani, bošnjački predstavnici u zajedničkoj vlasti insistirali su na kompleksnijoj organizacionoj strukturi MVP-a, smatrajući Prlićeve i Božanićeve prijedloge očiglednim nastojanjem minimiziranja ove veoma važne državne institucije. Nakon naduravanja koje je trajalo mjesecima, presudio je Ured visokog predstavnika. Donesena je famozna arbitražna odluka koja je, umjesto da ispoštuje općeprihvaćene principe organizacije MVP-a, zadovoljila tek one koji MVP baš i ne uzimaju za ozbiljno. Dogovoreno je da MVP BiH ubuduće ima 12 organizacionih jedinica, četiri sektora, te dvije službe i dva odjela. U sjedištu MVP-a u Sarajevu treba raditi 148 ljudi, a u diplomatsko-konzularnim predstavništvima njih 300. U trenutku donošenja odluke u sjedištu Ministarstva vanjskih poslova u Sarajevu radilo ih je 222, a u DKP-ima 154 osobe. Dakle, ukazala se potreba za upošljavanjem novih stotinjak ljudi.
Na ovu činjenicu treba posebno obratiti pažnju, jer se ona kasnije pokazala itekako važnom, unekoliko i presudnom za MVP. Odlučeno je da u sjedištu Ministarstva i DKP-ima značajnije participiraju kadrovi iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Tada na scenu stupaju hrvatski i srpski diplomati čiji je glavni cilj rasturanje teško stečenog imidža BiH u svijetu. U Pariz šalju Slobodana Šoju, koji je svojevremeno bio asistent poznatom srpskom ideologu Miloradu Ekmečiću. Istovremeno, iz Pariza povlače Nikolu Kovača,provjerenog patriotu, vrhunskog intelektualca, koji francuski govori bolje i od većine Francuza. Urednik ratnozločinačke RTV propagande s Pala, Dragan Božanić, dobija mjesto ambasadora u Južnoafričkoj Republici, a prije nego što odlazi u MVP zapošljava vlastitu sestru, a onda i zeta proslavljenog esdeesovca Alekse Buhe… Mile Akmadžić prvo dobija ambasadorsko mjesto u Beogradu, a pošto kasni uspostava diplomatskih odnosa, brzo biva prebačen za ambasadora BiH u Makedoniji. To je, ako se sjećate, isti onaj Mile Akmadžić koji je tokom pregovora u Ženevi samo ustao i prešao na Bobanovu stranu, dobacivši zbunjenom Izetbegoviću da prelazi među svoje. Tada je bio premijer BiH, a sada mu je, eto, isti taj Izetbegović omogućio da zastupa bosanskohercegovačke interese u Skoplju. Društvo će mu, kao njegov savjetnik, praviti SDS-ov kadar Sava Čeklić, koji je nekada davno radio u Malim novinama, Veseloj svesci, a poslije i u Oslobođenju. Mihovil Malbašić, sekretar Ministarstva vanjskih poslova, a potom i nacionalni koordinator za Phare program, svim silama se trudio da u BiH dođe što manje pomoći iz tog programa. Nakon svega, poslat je u Bruxelles, na mjesto šefa Misije BiH pri Evropskoj uniji. Uprkos činjenici da ga je koordinator Phare Praq III programa Radomir Marinković javno prozivao i nazivao ključnim kočničarom. Bruxelles mu je bila zahvala za dobro odrađen posao po nalogu HDZ-a, u kojem je Prlić tada visoko kotirao.
I Antun Balković, savjetnik za ekonomska pitanja, po istom principu biva poslat za ambasadora u Berlin. U Japan, koji je jedan od najvećih donatora i značajan strateški partner, Prlić je poslao Benjamina Markina, bivšeg državljanina Gane koji je oženio Hrvaticu u Jajcu i tamo služio kao liječnik u postrojbama HVO-a. Neki Japanci su, nakon što su vidjeli preplanulog Markina, u najmanju ruku pomislili da je BiH neka mala afrička država… Zašto je tadašnji član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović pristao da potpiše odluke za imenovanje ljudi koji su rušili BiH na svakom koraku ili su, blago rečeno, bili indiferentni spram interesa zemlje koju zastupaju? Odgovor se kreće u rasponu od moguće Izetbegovićeve bojazni da ne potpadne pod međunarodne sankcije, pa do vjerovatnije opcije, a to je da druga dva člana Predsjedništva privoli na potpisivanje odluke za slanje u diplomatiju probranih kadrova SDA.
Ono što nije stigao Izetbegović, nedavno je dovršio njegov privremeni nasljednik, dr.Halid Genjac, supotpisavši imenovanje Ljube Grgovića, bivšeg šefa kabineta Radovana Karadžića, svojevremeno i njegovog ličnog izaslanika za Australiju, na mjesto prvog sekretara Ambasade BiH u Maleziji. Druga dvojica članova Predsjedništva,Živko Radišić i Ante Jelavić, džentlmenski su uzvratili. U znak zahvalnosti i oni su supotpisali imenovanje Nudžeima Rečice za ambasadora u Danskoj, Adnana Mujagićaza šefa Misije BiH u Ženevi i Mustafe Mujezinovića za šefa stalne Misije BiH pri OSCE-u u Beču. Neko će možda upitati otkud ova trojica u diplomatiji? Po kazni. Jer, Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je svojevremeno preporučio Bičakčiću da je bolje da sam skloni Adnana Mujagića nego da ga OHR smjenjuje. Mujezinović se baš nije proslavio za vođenja Kantona Sarajevo, a Rečica se odavno već ne dopada nekim ljudima u SDA. Pošto sva trojica puno znaju, trebalo ih je skloniti, a turizam od četiri godine je odlična varijanta. I, gdje smo danas?
Stotinu lažnih nada Istini za volju, malo je zemalja u kojima se mediji tako sustavno i dugo bave Ministarstvom vanjskih poslova. Ali je isto tako malo zemalja čija diplomacija daje toliko povoda za kritiku. Jasno je da se u demokratskom SAD-u moglo desiti da ambasador “kupi” svoje mjesto, ali taj ambasador morao je zadovoljavati osnovne kriterije da bi uopće obavljao svoj posao. Nije nikakva novost ni to što vladajuće stranke imenuju svoje zaslužne ljude na diplomatske funkcije, ali to ima rezona samo ako je riječ o kadrovima koji ispunjavaju osnovne kriterije. Svjesni činjenice da u BiH to nije slučaj, a nakon što su pouvaljivali provjerene kadrove na prava mjesta, Prlić, Živalj i Božanić odlučili su pokazati razumijevanje prema zahtjevima međunarodne zajednice. S obzirom da se po novoj sistematizaciji ukazalo stotinjak upražnjenih mjesta, Kolegij Ministarstva vanjskih poslova kreće u medijsku kampanju nazvanu profesionalizacija MVP-a. U februaru prošle godine raspisan je javni natječaj za prijem stotinu novih, uglavnom mladih i obrazovanih kadrova u bh. diplomatiju.
“Ta brojka od stotinu bila je Prlićev izum, iako je svima bilo jasno da nema mjesta za tolike ljude. Sam Prlić je jedne prilike izjavio kako će to bolje zazvučati u javnosti.” Na konkurs se prijavilo nešto preko hiljadu kandidata iz cijele BiH. Pismene i usmene testove položilo je njih stotinu, i to uglavnom mladih ljudi, poliglota sa magisterijima, doktoratima i uopće dobrim referencama. U veoma kratkom roku sa spiska je uzeto 56 ljudi, ali samo Srba i Hrvata.
“Konkurs je bio zamišljen kao prvi korak ka profesionalizaciji MVP-a, kao što je to 1962. godine rađeno u jugoslavenskom SIP-u. Međutim, ovdje je riječ o tome da su MVP-u trebali samo hrvatski i srpski kadrovi, jer je Bošnjaka već otprije bilo viška. Niko to nije smio javno priznati da ne bi bio optužen za segregaciju”, kaže naš izvor. I šta se desilo? Ljude koji su položili testove a nisu nigdje raspoređeni (ukupno ih je 44, od čega čak 39 Bošnjaka), niko nikada nije kontaktirao, poslao im bilo kakvu obavijest, rekao im da se nemaju čemu nadati… Jednostavno je sve hinjski prešućeno, baš isto kao što se krajnje amaterski ušlo u cijeli posao. Javni natječaj je napravljen tako da niko iz njega ne može zaključiti koja radna mjesta su upražnjena, zbog čega se primaju toliki ljudi. Natječaj je, da stvar bude gora, objavljen u trenutku otpuštanja ljudi koji nisu položili interne testove jezika i poznavanja diplomatske teorije i prakse. Dolazi do snažne polarizacije među djelatnicima Ministarstva vanjskih poslova, jačaju međusobni animoziteti.
Sve je to dodatno raspireno činjenicom da su u MVP-u zadržani neki stari kadrovi koji nisu uspjeli položiti interni test jezika što ga je organizirao British Council. Ponovo su nastradali ljudi koji to nisu zaslužili. To je otprilike izgledalo ovako: na javnom natječaju prošlo je 40 mladih ljudi bošnjačke nacionalnosti, ali Behmenu i Živalju nije padalo na pamet da ovim ljudima zamijene svoje kadrove od povjerenja razaslate širom svijeta. Pritisnuti zahtjevima međunarodne zajednice, oni se radije odriču 35 diplomata koji nisu bili stranački igrači, ali zato jesu iskusni, znaju jezik i imaju diplomatsko iskustvo. I tako se prvo formira lista za navodni odlazak vani, a potom ta lista lagano prelazi u listu za separaciju, da bi na kraju postala lista za otpuštanje.
Problem je bio utoliko veći što su se na toj listi našli ljudi koji ni po čemu nisu trebali otići iz MVP-a, dok su oni koji to jesu, mirno odrađivali sedmu, osmu, i ko zna koju još godinu u inostranstvu. Odjednom je MVP postao pretijesna kuća u kojoj se sada sve čini da se zaboravi da tamo na nekom spisku stoje imena nekih ljudi koji su javno pozvani na testiranje i kojima je javno rečeno da su te testove prošli. Prlić je umirio OHR tako što je višem zamjeniku Visokog predstavnika Matthiasu Soonu 22. decembra prošle godine uputio pismo u kojem ga je informirao o broju primljenih kandidata i obećao mu da će specijalna komisija sačiniti cjelovit izvještaj. Šef Misije Evropske unije u BiH Hans Jorg Kretschmer upozorio je Prlića, Živalja i novog zamjenika iz reda srpskog naroda Mladena Bosića da kandidate sa liste od stotinu ljudi uzimaju po redu, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Treba li posebno isticati kako ovi to nisu učinili, nego su, naprotiv, prioritet davali nacionalnoj pripadnosti. Na kraju balade, Prlić lagano pakuje svoje stvari, jer u bilo kojoj kombinaciji on jednostavno nema šansi da ostane na ovoj funkciji. Živalj je sam sebe poslao u New York jer krajnje je vrijeme da se i on konačno spoji s familijom. Diplomati od formata motaju se bezglavo tmurnim hodnicima zgrade MVP-a, a prevareni ljudi s potencijalne liste lagano gube nadu. Šta može učiniti nova vlast. Da bi promijenili ambasadore, moraju imati suglasnost Predsjedništva BiH, niže diplomatsko, karijerno osoblje štite ugovori o radu.
“Svjesni smo kompleksnosti situacije, jer BiH još nema zakona o državnim službenicima, ali ni po koju cijenu nećemo odustati od temeljitog pretresa Ministarstva vanjskih poslova. To je naša dužnost prema biračima i ovoj zemlji”,kažu u Alijansi za promjene. Ko god da bude novi ministar vanjskih poslova BiH, Lagumdžija, Nerkez Arifhodžić ili čak i dr. Haris Silajdžić, morat će biti spreman na opstrukcije, podmetanje nogu, anarhiju koja godinama stanuje u austrougarskoj zgradi sa visokim plafonima. Posao će biti lakši ukoliko budući ministar bude odlučniji i ako bude imao podršku raznolikog stranačkog cvijeća skupljenog u buket zvani Alijansa. U protivnom, gledat ćemo posljednji čin razvaljivanja ono malo ostataka bosanskohercegovačke vanjske politike.
wpDiscuz