ŽIVOTNE PRIČE Ćorluka, Lovren, Stanić: Bili su izbjeglice te postali zvijezde

Svakoga dana potresne priče o izbjeglicama iz Sirije, Afganistana… Strava i užas na svakom koraku. I velike nogometne zvijezde i klubovi dali su im podršku i pružili pomoć – od Bayerna do Lionela Messija i Reala. Sjećamo se i izbjegličkog vala koji je Europu pogodio devedesetih. Bjesnio je rat u nekoliko država Afrike, Hrvatskoj, BiH… Bježale su majke s djecom. A u razvijenoj Europi djeca su imala sjajne uvjete za rad i napredak, pa tako i nogometni talenti.
Iz Bosne i Hercegovine s obiteljima su morali bježati i Dejan Lovren i Vedran Ćorluka. Lovren je rođen u Kraljevoj Sutjesci, malom mjestu u srednjoj Bosni. Njegova je obitelj na početku rata izbjegla u Njemačku, ali su zbog neispravnih dokumenata morali iseliti. Odlučili su se nastaniti u Karlovcu. U osmom je razredu osnovne škole Lovren dobio ponude Dinama i Zagreba, prenosi Direktno.hr.
“Mama je radila za minimalac, a tata nije mogao naći posao”, rekao je Lovren prije nekoliko godina.
Nakon 22 godine Vedran Ćorluka se ove zime prvi puta vratio na mjesto odakle je s obitelji otišao u izbjeglištvo. Rođen je u Doboju, ali je 1992. godine zbog rata preselio u Zagreb. Dvije godine kasnije, kada je imao osam godina je stigao je u omladinsku školu Dinama koja mu je bila odskočna daska za veliku karijeru.
“Napustio sam mjesto gdje sam odrastao kada sam imao šest godina. Povratak u Doboj nakon 22 godine”, napisao je u siječnju Vedran Ćorluka na slici kojom je zabilježio posjet svom domu, prvi put nakon rata, piše Goal.
Mnogi sadašnji reprezentativci BiH, poput Asmir Begovića, Vedad Ibiševića i Haris Medunjanina s obitelji su napustili BiH za vrijeme rata. Begović je imao četiri godine kada je protjeran iz rodnog Trebinja. S obitelji se najprije zapustio u Njemačku, a potom i u Kanadu gdje je igrao i za mlađe nacionalne selekcije. Karijeru je izgradio kroz engleske klubove koji su ga doveli i do državnog prvaka Chelseaja.
“Bio sam dijete, ali znam da su gradovi u mojoj zemlji bili bombardirani, a ljudi se se morali kriti pod zemljom”, rekao je Begović prošle godine u intervjuu za britanski Independent.
Rodno mjesto morao je napustiti i Vedad Ibišević, rođen u Vlasenici u kojoj 2012. godine nije bilo ratnih sukoba, ali bošnjačkim stanovnicima život nije bio nimalo jednostavan. U ratnim je godinama ubijeno blizu 3000 Vlaseničana , a među njima je i Vedin djed.
Edin Džeko je kao šestogodišnjak preživio masakr djece u sarajevskom naselju Otoka. O tome je rekao:
“Sjećam se da sam puno plakao kao dijete jer je svakog trenutka postojala mogućnost da te netko ustrijeli. Majka mi je spasila život kada mi jednom nije dopustila da igram nogomet s prijateljima na livadi. Par minuta kasnije granata je pala na tu livadu i mnogi moji prijatelji su poginuli”.
Zanat je Džeko brusio na betonskom pločniku koji je bio prepun rupa od granatiranja. I uspio je! Dom i obitelj je napustio kao 18-godišnjak kada se zaputio u Češku gdje su mu trebale samo dvije godine da svojim igrama privuče pažnju Felixa Magatha i Wolfsburga. I tada je krenuo do vrha.
S majkom i sestrom Haris Medunjanin izbjegao je u Nizozemsku. Imao je sedam godina kada su se 1992. godine uputili iz opkoljenog Sarajeva. Otac mu je ostao u BiH gdje je ubrzo i umro. Prisjeća se:
“Ništa nismo imali, bez ičega smo izišli iz Sarajeva, a mama je opet pronalazila neke stvari, ja ne znam odakle. Ja sad igram za njih, da one budu sretne, ja sam na drugom mjestu”.
Iz Sarajeva je izbjegao i Mario Stanić. Imao je 20 godina kada je krenuo rat, te je odmah 1992. godine morao bježati preko Save u Slavonski Brod. Iste je godine zaigrao za tadašnju Croatiju.
I mogli bismo još dugo nizati priče o dječacima koji su prošli kroz teške i mučne vrtloge rata i izbjeglištva i danas dosegli sam nogometni vrh. Samo oni znaju koliko je to bilo teško.