Najviše i najizoliranije selo u Bosni i Hercegovini ( BiH ) Lukomir , na južnim obroncima Bjelašnice , oko 50 km od Sarajeva i oko 1.500 metara nadmorske visine , i danas je stanište žitelja koji njeguju tradiciju tog sela koje u zimskim danima vrlo teško napuštaju .
Vozeći se uskim , makadamskim putem iz tmurnog i prohladnog Sarajeva , ekipa Anadolu Agency ( AA ) dolazi do izoliranog , ali po mnogo čemu bajkovitog Lukomira .
Na ulazu nas dočekuju prijatni i gostoljubljivi stanovnici , koji se za 20 – tak dana pripremaju za silazak u grad .
Već dvije godine odlaze u grad , jer su , kažu stanovnici ovog malog sela , zime ovdje vrlo teške , a prilaz selu vrlo nepristupačan .
Lukomir je jedinstven po mnogo čemu , a ponajprije po kamenim kućama starim i preko 200 godina , koje su prekrivene šindrom od trešnjevine .
Ovo naselje , bez sumnje zaslužuje epitet koji je već i dobio – ” posljednje pravo bosansko selo ” .
Gradeći prva sezonska naselja , koja su poslije prerasla u današnje naselje , najvećim su se dijelom ovdje naseljavali ljudi iz porodica Čomora i Masleša , koji su i danas najbrojnije obitelji u Gornjem Lukomiru .
Sedamdesetogodišnji Ismet Čomor u selu Lukomir živi od rođenja .
” Loše se ovdje živi . Moraš se baviti poljoprivredom , uzgajati stoku , a kada snijeg padne , ako nije pripremljena hrana za obitelj i stoku , vrlo je teško ” , pojasnio je Ismet za AA .
Prema njegovim riječima , on zajedno sa svojom obitelji već dvije godine pred zimu seli u Hadžiće .
” Nitko već dvije godine ne ostaje u selu tijekom zime , a vraćamo se u travnju ” , kazao je Ismet i dodao da ” za nekih 20 dana odlaze iz Lukomira i onda nikoga neće biti ovdje ” .
Mina Masleša ( 55 ) kaže da je Lukomir prelijep kada dođe ljeto , ali da je zima mnogo drugačija , kada padne snijeg nikoga nema u ovom selu .
” Ovdje sam rođena , ljeti živim ovdje , ali tijekom zime sam u Sarajevu . Vrlo sam vezana za ovo naselje ” , ispričala je Mina , obučena u tradicionalnu narodnju nošnju , koja je u ovom selu sve rjeđa .
Govoreći o selu Lukomir prije 50 godina , Mina kaže da je u njeno vrijeme u njemu bilo 45 djevojaka , bilo je mnogo omladine 0,45 kućanstava …
” Bilo je baš života , nije moglo bolje , a sada , poslije rata , omladina je otišla , kuće srušene , putevi loši ” , kazala je ona i dodala da je ovoga ljeta u Lukomiru bilo 22 kućanstva .
Prema njezinim riječima , malo toga je od tradicije sačuvano u Lukomiru .
” Sve je izumrlo ” , kaže Mina , a govoreći o postanku Lukomira , ona kaže da nitko ne zna kada je ono nastalo .
” Moj dedo je živio 65 godina , otac 84 godine , a nijedan nije zapamtio kada se pravila kuća u kojoj su živjeli iu kojoj ja sada živim . Ima sigurno više od 250 godina kada je pravljena ” , pojasnila je Mina .
Prisjećajući se zima kada je ona bila djevojka , ona kaže da su bile teške , ali da su bile podnošljive , jer je bilo mnogo više naroda .
Nura Čomor već 85 godina živi u Lukomiru . Nakon smrti supruga i sedmero djece ostala je sama .
Prisjećajući se Lukomira iz prijašnjih vremena , nena Nura kaže da ” nije bilo ljepšeg sela ” .
” Neke od kuća su se pravile kada sam ja došla , ali neke su stare i po nekoliko stotina godina . Moja je također stara i više od sto godina ” , kazala je Nura .
Govoreći o tradiciji u ovom selu , ona kaže da se i nije sačuvalo ništa posebno .
Nura plete vunene čarape , sije vrt i na taj način i preživljava .
” Prije je ovdje bilo prelijepo živjeti . Krave , ovce , konji , njive uređene , sve se kosilo , a sada je sve napušteno ” , kazala je Nura .
Ona je dodala da dolazi zima i da joj valja ” sići u grad ” , ali to joj i nije baš drago . Ona ipak voli svoje selo i pribojava se da bi je ovih dana snijeg mogao rastaviti od njega .
Anadolija