Igor Zidić jedan je od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, pjesnik i eseist, jedan je od onih koji su nakon Hrvatskog proljeća itekako osjetili progon na svojoj koži.
U razgovoru za Glas Istre Zidić otkriva detalje iz 1971. godine, jer iako je prošlo toliko vremena mnogima se čini da sve još uvijek nije do kraja razjašnjeno.
‘Pitam se je li 1971. uopće postojalo ono što se, u svakidašnjem govoru, opisuje kao zbivanje iza kulisa. Kako je pokazao rasplet u Karađorđevu, 1. prosinca te godine, glavni su akteri događaja bili Matica hrvatska, organizirani hrvatski sveučilištarci i, na svoj način, i s vrlo uskim manevarskim prostorom, nacionalno (donekle) osviješteno krilo hrvatskog političkog vrha u SKH-u’, kaže Zidić Glasu Istre.
‘S druge strane bili su Tito, UDB-a i armijski KOS. Matica je nekoliko godina objavljivala svoje programske tekstove, amandmane, uvodnike i proteste – uvijek u ime potpisanih odbora, koji put i cijelog svog članstva.
Različitih je mišljenja uvijek bilo, ali su, u svakoj prilici, usuglašavana dok ne bi postala prihvatljiva svima, ili velikoj većini. Hrvatski su sveučilištarci svoje studentske protivnike u izravnoj borbi pobijedili pa ih je pobjednički eros uvlačio u nove i teže sudare.
Hrvatski su, nazovimo ih tako, komunisti brzo došli pred nesavladivu barijeru, a to je bilo izjašnjenje o vjernosti Titu. Nisu je mogli zanijekati pred svojom partijskom Inkvizicijom i tu se njihova posvećenost nacionalnim interesima – morala rasplinuti’, dodaje.
Zidić se pita jesu li se, dok su se hrvatski komunisti u Karađorđevu zaklinjali na vjernost Titu i Partiji, bili svjesni da proljećare time izručuju policiji, korumpiranim sudovima i neprijateljskom tisku koji je manipulirao našim imenima, radom, postupcima i izjavama.
‘Da i ne spominjemo prijetnje, lažne svjedoke, otkaze, gašenje radnih mjesta. Od oružja pronađenog u brojnim kućnim i uredskim pretresima nije se mogla naoružati ni Snjeguljica sa svojih sedam patuljaka. Komunistička je revolucija bila krvava i oni nisu mogli zamisliti da se pokušaj promjene društva može zbiti na drukčiji način’, rekao je Zidić.
Što se tadašnjeg šefa države tiče, Josipa Broza Tita, Zidić kaže da ga nisu razdirale emocionalne brige, niti dok je u Moskvi potpisivao smrtne presude svojim drugovima, ni dok je u (zatajivanoj) Španjolskoj bio Staljinova produžena šaka.
‘Ni dok je otpisivao, malo po malo, cijelu gardu svojih vršnjaka u Partiji’, kaže Zidić u intervju za Glas Istre.
wpDiscuz
