“A ovako se PEN (I ne htijući?) svrstao na stranu površne, kičerske, čaršijske parade antifašizma tipa kozaračko kolo iz 1945., a dio svojih članova (I ne htijući?) odgurnuo prema ostrašćenoj desnici s kojim oni nemaju nikakve, ama baš nikakve veze. I, gle, penovci to dobro znaju, ali im sad obranaški odgovara klevetati svoje bivše kolege (kako ste uopće dosad živjeli s fašistima?), jer je to lakše nego se zapitati: Zbilja, zar nismo mogli biti malo mudriji?”, kazao je književnik Željko Ivanković u razgovoru za Dnevnik.ba.
Željko Ivanković, bh. i hrvatski pisac, u razgovoru za Dnevnik.ba, govori o istupanju iz P.E.N. centra u BiH, Sarajevu kao “europskom Jeruzalemu”, pisanju i čitanju u doba korone…
Podsjetimo, P.E.N. centar u BiH, objavio je 9. svibnja protestno pismo protiv, tada, najavljene mise za Bleiburg u sarajevskoj katedrali s potpisima jednog broja članova PEN-a. Bio je to povod za istupanje iz PEN-a Željka Ivankovića, Miljenka Jergovića i Ivice Đikića. Ivanković, Jergović i Lovrenović su među osnivačima P.E.N.-a u opkoljenom Sarajevu 31. listopada 1992. godine. U međuvremenu, iz P.E.N.-a su istupili i pisci Mirko Marjanović, Milo Jukić i Alen Kristić.
“(…) smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže”, stoji u peticiji P.E.N.-a BiH.
Nedavno ste s kolegama piscima Miljenkom Jergovićem, Ivanom Lovrenovićem, Ivicom Đikićem uputili pismo P.E.N.-u BiH i podnijeli ostavku na mjesto predsjednika Skupštine tog društva zbog pisma o komemoraciji za žrtve Bleiburga u sarajevskoj katedrali. Kako je došlo do tog P.E.N.-ovskog pisma, je li vam poznato, i je li se, itko, konzultirao s vama kao predsjednikom Skupštine?
O tome sam već natuknuo i u svojoj ostavci na to mjesto i o odlasku iz PEN-a. Ideja je potekla u krugu Upravnog odbora gdje je prvo cirkularno pismo uključilo i mene, kao predsjednika Skupštine, kako je uvijek bilo s našim “službenim dopisivanjima”. Dakle, stvar je ipak bila zvanična koliko god se to sad negiralo… Uzvratio sam isti tren da bih takvo što bio spreman potpisati da je pismo iznijansiranije za što je bilo potrebno u njegovo definitivno oblikovanje uključiti i neke sadašnje nominalne katolike (fra Ivan Šarčević ili Alen Kristić) ili exkatolike (Ivan Lovrenović ili ja), a članovi su PEN-a… Slično bi bilo da se govori o nekoj eminentno islamskoj (pazite, riječ je o misi!) vjerskoj manifestaciji, a da protest pišu nekvalificirani ili nedovoljno kvalificirani, a želite što veću podršku… Jer, valjda se takvo što i piše zarad što veće podrške?!
Simptomatično je bilo da među potpisnicima nema pisaca Hrvata ili vjernika katolika za koje znam. Zašto? Zar im doista treba pismo koje nisu potpisali Đikić, Ivanković, Jergović, Kordić, Lovrenović, Stojić, Petrović? I ne pitaju se zašto? Ne, nije u pitanju vulgarna podjela fašisti – antifašisti kako je stvar sugeriralo pismo, nego nešto mnogo kompleksnije o čemu smo napisali stotine stranica Lovrenović, Jergović, Mlakić, Šarčević, Kristić, ja… (govorim samo o nedavnim članovima PEN-a) i gdje je misa tek manifestacija nečega, kao što je i Bleiburg samo simbol mnogo kompleksnijeg fenomena/problema.
I onda pozvati kardinala da otkaže misu što je smiješno, djetinje, neozbiljno baš kao što je bilo i ono nekadašnje srpsko (uvijek parolaško!) prozivanje pape (1992.): „Papa, podnesi ostavku!“
Kako je moj odgovor na to pisamce (9. svibnja) potpuno ignoriran, 11. svibnja sam, nakon što je pismo objavljeno na stranici PEN-a, uputio novo i konačno (post festum!) dobio tri odgovora… Nakon svega, tri doista, smiješna, neozbiljna, obranaška, premda vjerujem iskrena, dakle nelicemjerna pisma.… Žurilo im se biti aktualan za Dan pobjede, a misa je tek za sedam dana? Je li tu riječ o Danu pobjede ili misi, nije, dakle, teško prosuditi. Ali zašto im se žurilo?
Što mislim o svemu tome rekao sam i u svojoj kolumni u Autografu (već 13. svibnja) gdje barem donekle ukazujem na svu kompleksnost problema… I, mislio sam, evo razgolitio sam svu parolašku, jednodimenzionalnu kritiku mise. Mise? Pa misa je tek vrh ledenog brijega, manifestacija nečega što je daleko, daleko kompleksnije. I od jeftinog ustašluka, uvijek licemjernog klerikalizma i banalnog antifašizma. Pogotovu od onoga što sarajevska čaršija u svom samoljublju misli o sebi.
Što vam je toliko zasmetalo u P.E.N.-ovom pismu, odnosno, peticiji?
Dio sam razloga već rekao. Površnost, nezgrapnost, djetinjastost, dakle nekompetentnost, glupost, nediferenciranost… Prevršilo je kad su potpuno izignorirali moje pismo, i kad su i sami vidjeli (a ja sam to i bez toga znao da će biti!) da im i dalje nitko od hrvatskih pisaca nije tu njihovu pisaniju potpisao. Naglašavam – pisaca!
A u pitanju su ipak PEN i penovske smiješne formulacije, a ne formulacije nekakvog udruženja boraca, komsomola ili čega već?! A sve se to s nekoliko sitnih korekcija i rečenicom-dvije dopune moglo lako riješiti i dobili bi, da im je bilo stalo do toga, da ne isključuju cijelu jednu skupinu svojih članova, nijansiranu, diferenciranu, pametnu izjavu koja bi bila na pola puta između dva ostrašćena navijačka tabora.
A ovako se PEN (I ne htijući?) svrstao na stranu površne, kičerske, čaršijske parade antifašizma tipa kozaračkog kola iz 1945., a dio svojih članova (I ne htijući?) odgurnuo prema ostrašćenoj desnici s kojim oni nemaju nikakve, ama baš nikakve veze. I, gle, penovci to dobro znaju, ali im sad obranaški odgovara klevetati svoje bivše kolege (kako ste uopće dosad živjeli s fašistima?), jer je to lakše nego se zapitati: Zbilja, zar nismo mogli biti malo mudriji?
Možemo li o jednoj tako kompleksnoj temi poput Bleiburga govoriti tako, kako Ivica Šikić, navodi u pismu “parolaški ostrašćeno”?
Pa, o tome i jest riječ! Nije cijeli svijet crn ili bijel, pisci bi barem (očito se uvijek iznova varam!) trebali misliti suptilnije, nijansiranije, diversificiranije… A umjesto toga ponudili su sliku o sebi kao o parolaškoj organizaciji Komsomola iz trijumfalističke 1945.
Rekoh Bleiburg je samo simbol. Pobogu, pa još su antifašisti ZAVNOH-a (Topusko, 1944.), prije 75 godine, bili europskiji, pametniji, intelektualniji od ovih današnjih penovaca.
Ljudi tipa Ivana Supeka, Andrije Hebranga, Rade Pribićevića, Ante Mandića, Svetozara Rittiga, Franje Gažija, Vladimira Nazora…, zastupali su meni mnogo bliži antifašizam od jugoslavenskog boljševičkog, rigidnog, fundamentalističkog, ortodoksnog, radikaliziranog naročito nakon svibnja 1945., onog koji je (antifašizam, ne zaboravimo!), ubijao čak i vlastite ljude poput Andrije Hebranga ili cijeli život progonio ljude poput Ivana Supeka.
Kako ste doživjeli javno i društveno Sarajevo tijekom mise i smatrate li da je prosvjed “antifašista” bio opravdan?
Legitiman je svaki protest, pa i taj protiv mise. Građanski neposluh, demonstracije. No, zar se antifašizam trenira u angažmanu protiv mise ili samo protiv mise? Pa u Sarajevu ulica i škola nazvanih po fašistima koliko hoćete, ljudi stanuju u tim ulicama desetljećima, šalju djecu u te škole, a jedini im je problem jednosatna misa? Opljačkalo ih za vrijeme pandemije u milijunskim iznosima, a oni protiv mise? Opljačkalo ih u deset afera u zadnjih 100 dana (napisao sam sve to u tekstu u Autografu) ili u zadnjih 30 godina za dva koridora Vc, a jedini problem im je – misa!? Ja to ne mogu pojmiti… Ne mogu vjerovati da bi Vama bio veći problem neka misa od toga da Vam sad iz džepa uzmem tisuću maraka… A eto, antifašističkom Sarajevu jest.
I sad Vi meni recite, kuša li time Sarajevo oprati svoju nečistu savjest zbog stotina tisuća svojih muslimana ustaša, zbog pljačke židovske imovine (Pogledajte, u malome, kako to izgleda u npr. Idrizovićevu filmu Miris dunja) ili zbog šutnji o Kazanima, Cacama…
Nisam vidio demonstracije ni zbog okupljanja četnika na Drini. Ili oni nisu fašisti ili to nije BiH? Nisam vidio okupljanja ni zbog žrtava na Kazanima… Treba li tim našim antifašistima legitimitet, pa svaki se dan imaju prigodu potvrditi, i onda ću im vjerovati da nisu samo jednom upotrijebljeni. I, pazite, ne odnosi se sve ovo na sve te ljude… Ne poopćavam, inače bih bio kao oni.
Ja čak i ne sumnjam u njihove čestite namjere… No, zar im ne smetaju devastiran i zapišavanjem do nakaradnosti doveden Spomen park na Vracama, tolike agresije na Partizansko groblje u Mostaru, svi ti sarajevski postamenti narodnim herojima čije su glave uklonjene???
Ovako, meni sve to ipak sliči na jednu veliku i dobro sinkroniziranu manipulaciju… Kao, doduše, i ono što je, u svezi s tim, došlo s druge strane… Tog nekog počasnog bleiburškog voda… ili kako se već zove ta opskurna udruga koja je toliko štete nanijela ugledu Hrvatske u svijetu da se ne bih začudio kako je ekspozitura nekih od obavještajnih službi Zapada.
Vi ste, s kolegama Jergovićem i Lovrenovićem, 1992. godine u opkoljenom Sarajevu, bili osnivači P.E.N.-a BiH. Sarajevo je, ipak, oslobođeno, ali je ovih dana – palo u miru i stoji li mu više taj epitet – europskog Jeruzalema?
Ne znam više tko je sve bio među osnivačima PEN-a, ima negdje spisak, ali znam da smo mi, članovi hrvatskog PEN-a tada prenijeli svoje članstvo u Sarajevo i bh. PEN-u dali legitimitet: Alija Isaković, Željko Ivanković, Veselko Koroman, Ivan Lovrenović, Admiral Mahić, Mirko Marjanović, Vladimir Srebrov… No, neki nikad nisu voljeli što smo to uradili mi i što taj PEN nije samo bošnjački. Bojim se da upravo sad rade na tome… A onda je, čitam ovih dana jedna od zamjerki da su neki od nas članovi i hrvatskog PEN-a. Zamislite, zamjerka dolazi od čovjeka koji se u rečenici prije hvali da je član američkog i kanadskog… Ili se, opet, može biti sve osim onoga što počinje sa slovima “H” i uvijek podvaljujućim “U”!?
Nisam nikad Sarajevo doživljavao nikakvim Jeruzalemom. Uopće te patetične samoljubive epitete (sarajevski duh, europski Jeruzalem, merhametli narod i religija, stoljetna tolerancija, hiljadugodišnja državnost…), koje se ovdje može čuti, prezirem kao i svaku patetiku i nacionalni kič. Dakle, kao notornu laž! I da se razumijemo Sarajevo, nije oslobođeno! Osim 1945. Ono u ratu iz devedesetih samo nije palo. A to je nešto drugo. No, palo je iznutra ubojstvima, pljačkama, općom devastacijom i sl. I taj se pad uporno nastavlja i ne vidi mu se kraj. Tom padu!
Smetaju li današnjem Sarajevu Kazani, onakva Cacina sahrana nakon što je koji dan-dva ranije pobio sve one mladiće, i danas sahranjene u Velikom parku, smeta li mu osnovna škola nazvana po Busuladžiću… Ili, smetaju li antifašističkom Sarajevu feredže koje je antifašist Tito ukinuo poslijeratnim zakonom, a ne zna se da je taj zakon ikad promijenjen ili ukinut…
Ono što mi je bilo zanimljivo jest da se prosvjed, unatoč epidemiološkim mjerama zbog pandemije korona virusa, održao, bez bilo kakve fizičke distance i kako je uopće moguće da je dozvoljen u ovakvoj situaciji zbog korone?
Zakoni se donose za narod, za mase, za stada, za pokriće pred međunarodnom zajednicom… Ali on nije tu, ne vrijedi za one koji su ga donijeli, za one koji su za nas glasali na izborima, za one koji su lijepili naše plakate pred izbore, za one koji su pjevali na našim skupovima, za one koji su za nas krali glasove na izbornim mjestima… Za one koje čuva Veliki vođa!
Naravno, ni za one naše koji su malo ubijali, malo više krali… Pa vidite to na sve strane… Znate li nekoga osuđenog, iako i među optuženima (a koliko ih nikad nije niti će biti ni optuženo) s dvocifrenim brojem optužnica…? Zamislite zubara koji loše uradi 10-15 zuba ili ginekologa koji loše uradi 10-15 abortusa… Bi li izgubili licence? Zamislite tužitelje koji loše urade 10-15 optužnica?! Samo zamislite, ne morate ništa reći.
I Odluka ili što već o policijskom satu važila je (za neke) sve dok nije počelo vrijeme iftara, a onda je naprasno povučena. Tako je bilo i s maskom. Tko nema masku plati kaznu, a tko ima i ne zna je staviti, ne plati. A u svakom zakonodavstvu neznanje ne oslobađa od krivnje.
Ako običan čovjek prekrši zakon, plati debelo kaznu, ali ako ga prekrši šef Kriznog štaba, dobije suspenziju s punom plaćom, tj. produljeni godišnji odmor – ne radi ništa za iste pare. Čudite se? Pa posvuda je tako: u Sarajevu, čije sam vam sad primjere spomenuo; u Banjoj Luci, gdje je diktatura uvedena u rangu Vučićeve u Srbiji, i opet s najviše oboljelih i umrlih; u Mostaru, gdje je “ušla sazad”, dakle, opet protuzakonito…
Kako ste doživjeli “korona vrijeme”, jeste li se snašli u “novom normalnom” i mislite li da su elementarne ljudske slobode odredbama Federalnog kriznog stožera ugrožene?
Pedeset i pet dana izolacije koja je, s aspekta ljudskih prava, nekakvog ustava, a ponajviše zdrave pameti, bilo nešto najluđe što je na našim prostorima učinjeno nakon rata i Daytona. Zamislite samo zabranu izlaska u grad onima mlađim od 18 i onima starijim od 65 godina? A onda, k tomu još, i policijski sat!
Policijski sat da bi se onima koji ionako ne smiju izlaziti dodatno osnažila zabrana? A ostalima koji ionako nemaju kamo izlaziti, jer u to doba ionako ništa nije radilo: ni prodavaonice, ni kavane, nijedna institucija (kino, kazalište, knjižnica, crkva, džamija, općina), da ne bi kamo (kamo? u švaleranciju?) otišli. Ili da kriminalci ne bi išli u lopovluke? Da policija može mirno prst u uho dok se kradu auti, obijaju stanovi? Da bi se mogli neometano obavljati korona-partyji?
A koliko je uopće zakonito, gdje je pravna osnova, koji je kriterij za hvatanje ljudi po ulicama? Koga može zaraziti ili od koga može biti zaražen čovjek koji šeta uvečer ili noću sam, ili, recimo sa svojom ženom? Pa baš je tad siguran, a šetnja, hodanje je jedan od važnijih faktora jačanja imuniteta. Ili, zašto na ulicu u po dana ne može izaći djevojka sa 17 godina a može ona s 18? Zašto može čovjek s dijagnozom (šećeraš, npr.) od 55, a ne i zdrav čovjek sa 66 godina? Po čemu može u šetnju bračni par koji ima po 64 godine, a ne može onaj s po 66? Ili što da radi bračni par gdje muž ima 66, a žena 64 godine? Hej….
A onda su se dosjetili pa kažu, zamislite, da bi trebalo zasijati sve poljoprivredne površine, jer će poslije pandemije svega nedostajati… No, zaboravili su reći tko da zasije njive, polja? Oni ispod 18 ne smiju, kao niti oni preko 65 godina? A bog dao sela nam pršte od mladog svijeta željnog oranja, kopanja, sađenja bašta, sređivanja voćnjaka…
Da, vidjelo se kako je to korišteno od strane totalitarnih vlasti? Je li zbog toga možda bilo manje zaraženih u Srbiji ili RS? Ne. Dapače, mnogo više ih je umrlo u RS i Srbiji na broj stanovnika nego u npr. Federaciji ili Hrvatskoj, Crnoj Gori…
Jeste li u doba korone pisali i čitali?
E sad konkretno kako stoji pisac u svemu tome? Ako se izuzme totalitarni, dakle ponajprije nekompetentni (što se vidjelo u nas u svim segmentima: zdravstvo, školstvo, nabavke) i pljačkaški atak na zdravu pamet, tko hoće raditi: čitati i pisati, on je dobio na dar sav mir i slobodu ovoga svijeta.
Uredio sam i priredio u tih dva mjeseca novi dvobroj (77-78) Novog Izraza, uredio i priredio knjigu Vedrana Sršena Počašćen posjetom, a čitao sam i rukopis Željka Garmaza, našeg najboljeg znalca vinarstva, Vinske priče Bosne i Hercegovine koja bi se uskoro trebala pojaviti. A i dovršio sam zimus započeto čitanje pet velikih i sjajnih romana Ljudmile Ulicke (više od 2.200 stranica) o čemu sam započeo i pisanje eseja.
Dakako, u intermezzima sam čitao i druge (Olgu Tokarczuk i Philipa Rotha), a i vidio sam, kao ono nekad u ratu, kako i brojni drugi najednom dobivaju „napad čitanja“, pa sam u vlastitoj biblioteci za susjede izigravao i bibliotekara…
Meni su čitanja i pisanja i za rata devedesetih (1.425 dana opsade) sačuvala zdravu pamet, pa mi je ne mogu oduzeti ni idiotluci nepismene, nekompetentne i krimogene vlasti, njihovih potrčka, dupeuvlakača i sličnih likova. Dapače, zanimljivi su i poticajni za nova pisanja, tim više što su bjelodano pokazali što je uradila degradacija društva u zadnjih četvrta stoljeća.
Ljudi moji, Njemačka je 1945. bila poravnata, a 1965. obilježava milijunitog gastarbajtera, a ovi naši nisu još zaposlili ni svu svoju familiju, tako da su pandemiju iskoristili da zaposle ostatke ostataka svoje familije, one koji su u međuvremenu kupili diplome i one koji su za njih pred izbore lijepili plakate i potom krali glasove na biračkim mjestima.
Da, sve ovo je nepresušni rudnik tema za književno portretiranje nekih novih, ovaj put – balkanolikih idiota.
Smatrate li kako bosansko-hercegovačkom društvu ima spasa ako se sve što drugi i drugačiji radi naziva ‘fašizmom’ i na to odgovara ‘antifašizmom’?
Ovdje se uvijek govori da netko (drugi!) ne želi BiH i razvaljuje bh. društvo. Pakao – to su drugi, reče jedan mudri Francuz. Međutim, ovdje BiH ne želi nitko od triju nacionalističkih političkih nomenklatura. Oni su svi deklarativno za nju, posebno kad dođu stranci ili ih se ucjenjuje od strane svjetskih financijskih institucija… O čemu se radi? Sjećate li se Ive Sanadera? Ne daju nam u EU ovi ili oni… A ustvari je branio samo svoju poziciju… Zašto? Pa vidjelo se… Čim se sklonio s tog mjesta, Hrvatska je ušla u EU, a on otišao u zatvor.
Ovdje sve to hrvatsko iskustvo pomnožite s najmanje tri i eto vam odgovor o BiH i bosanskohercegovačkom društvu. Ma, oni su se u stanju braniti čak i antifašizmom da ne bi ušli u EU! Fašizme proizvode, a onda se brane antifašizmom. Suludo, zar ne?!
Vidite li budućnost BiH i je li u ovakvoj zemlji postalo izlišno, ali i apsurdno govoriti o bilo kakvom pomirenju?
Pomirenje? Ma dajte, ne možete vi u godinu dana pomiriti onoliko ljudi koliko ih oni mogu zavaditi za minutu. Samo jednom izjavom. A izjave pažljivo koordiniraju. I tako na smjenu.
A onda se narod hvata za vratove, a oni se, dakako kad se ugase svjetla kamera, krenu grliti i ljubiti i obećavati vjernost do groba! Našeg groba!