Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Od vida do nevida

Must Read

Iz kuta jednog fašista o Anki partizanki koja je voljela povesti Kozaračko kolo kad čuje crkveno zvono, o djedu Vidu koji je imao bezvidnog sina oženjenog jednom Vidom, o Hesseu i Hitleru, o tome kako se sina prvorođenca otjeralo s kućnog praga, o Mehmedaliji Aliću i djevojačkim pletenicama, o fašistici koja je vlastito dijete ostavila pored puta i drugim nestvarnim stvarima

Da, nisam mislio obrazlagati, tako rekoh. I porekoh, jer ima ponešto što se mora. Makar to neki shvatili i kao pravdanje. Na volju im.

Dakle, dragi antifašisti, stvari stoje ovako:

U kući Jukića je, znaju to u mom kraju, bila partizanska bolnica.  Jukića bilo puno, a pradjed Mato bio dunđer, gradio kuće, pa je svoju, k’o sebi, 1929. godine, napravio najveću u selu, toliko čvrstu da je bez problema dočekala da se u njoj, 1966., rodim i ja, i pride poživjela još četvrt stoljeća. Nije da su partizani pitali mogu li u kuću, ali se ni Jukići nisu bunili, pogotovo što su i Mato i sin mu Vid, moj djed, seoski knez, bili uvjereni pristaše socijalista pa tako i partizana.

Djed, međutim, kao ni ostali Jukići, nije bio ateist; naprosto je, nikad ne saznavši da će se jednom u Latinskoj Americi javiti jedan prilično sličan pokret, vjerovao kako socijalizam i vjera, pa tako i petokraka i križ, itekako mogu zajedno. Ni partizanima to nije smetalo, ni njihovom zapovjedniku, pogotovo što su ih Jukići dobro pazili i trudili se oko njih. Izuzetak je bila neka Anka Partizanka: kad bi sa seoske crkve zazvonilo, ona bi istog časa povela Kozaračko kolo, praćeno najgrlatijim mogućim pjevanjem. Mato se požalio zapovjedniku, skrenuvši mu pozornost da mještane neće pridobiti tako što će se truditi da im zagluše zvuk crkvenog zvona. Zapovjednik se složio, rekao Anki Partizanki da to više ne radi, ali je potrajalo par dana i onda se opet nastavilo po starom. Jednog dana partizani su se utučeni vratili s Kobiljače (serpentine između Kiseljaka i Sarajeva): upali su u zasjedu, a među poginulim je bila i Anka Partizanka. Otad se zvono čulo, nikom više nije smetalo niti je iko započinjao Kozaračko kolo, čak su – pričalo se – i neki partizani s Jukića čeljadi znali izmoliti Anđeo Gospodnji.

Kako sam odrastao i doznavao štošta o tom (ne)dobu, Anka Partizanka mi je postajala nešto kao mit, izvan ostale stvarnosti i događaja o kojim su mi pričali. U neko doba gotovo sam počeo vjerovati da je ona neki izmišljen lik, sve dok u partizanskom groblju u Kiseljaku nisam naišao na spomenik na kome je pisalo da tu leži Anka Partizanka, borac te i te brigade NOV-a. Inače je spomenuto partizansko groblje prije nekoliko godina uređeno tako lijepo da može poslužiti za primjer svakoj sredini u našoj zemlji. Najveći dio novca osigurala je općinska vlast. Ustaška, ne jednom sam za ljude koji su godinama na čelu kiseljačke općine čuo i pročitao baš tako.

Nego, da ne odem predaleko… Vidov najstariji sin Drago s manje od 18 godina je mobiliziran u domobranstvo. Odslužio i vratio se kući. Točnije, pokušao se vratiti, jer mu je otac Vid rekao neka na to ni ne pomišlja; kad već nije našao načina da dezertira i priključi se partizanima, neka ide tamo gdje je i dosad bio. Drago je otišao, bila je 1944. Posljednji put viđen je kako igra kolo na proslavi blagdana svete Ane u Lepenici. U međuvremenu je stric Jeronim, kao šestomjesečna beba, boraveći, kao i ostali, u istim prostorijama s ranjenim i partizanima oboljelim od tifusa, dobio vrućicu i ostao bez vida; oči su mu jednog jutra samo iskapale. Koja ironija sudbine: djed Vid imao je, eto, dijete koje nije imalo vida! Stric će ipak preživjeti, moj otac će ga voditi u škole za slijepce, u Derventu pa u Maribor, zaposliti se u Sarajevu, na telefonskoj centrali u UPI-ju (i to nakon što je otac spucao u Beograd, Titu, kako se to tad govorilo – telegram da je stric dobio zaposlenje stigao je prije nego se otac vratio iz Beograda), čak se, posredstvom prijatelja i malih oglasa, i oženiti, a supruga će mu se, iz roda Marušića iz mitske Narone – vidi sad! – zvati Vida! U međuvremenu će mu otac negdje nabaviti plastične oči koje će, da zabavi seosku djecu, s osmijehom vaditi iz praznih očnih duplji. Poživjet će u Sarajevu moj nesretni bezvidni stric, Vidov sin i Vidin muž, sve do 1993., kad će, da bi se neka banda dokopala njihovog stana, oboje biti ubijeni projektilom iz neposredne blizine. “Zolja”, rekli su nam kasnije, ili tako nešto. Ubili ih i pola sata nakon ubojstva već uselili u njihov stan. Naravno, bio je rat i ništa se nije desilo. Dovoljno je bilo reći “srpska granata” i kraj priče. Novi stanari ostali su u stanu; iako je rodbina nakon rata nešto malo i pokušavala, bilo je uzalud. Ni prvi ni jedini koji su do stana došli na tuđoj krvi.

Sljepoća strica Jeronima (koji je, kao takav, znao barem nekoliko stotina priča i dao mi je, prije nego je odseljen u Sarajevo, mnoge satove usmene književnosti) nije bio jedini gubitak. I rođak Tado se, u istoj kući s partizanima tifusarima, razbolio od tifusa. I uskoro podlegao. Nekad tih dana partizani su dobili naređenje za pokret i otišli preko Bitovnje. Sirotog Tadu niko iz sela nije se usudio opremiti za pokop, a onda je djed Vid rekao: Ma šta, ako mi je suđeno… I opremio ga, ali se – ako se nije desilo i koji dan prije, dok su partizani još bili tu – i sâm zarazio i uskoro također “preselio na bolji svit”, kako se nekad zapisivalo u crkvenim maticama umrlih. Baka Doma (brat joj je, da i to kažem, bio Ferdinand Tucaković, alias Pelislav Jesensky, praški inženjer montanistike i pjesnik što je pisao na četirima jezicima) ostala je s čoporom dječice pa se, čim se rat smirio, čim se ikako moglo, ne bi li nekako prehranila siročiće, zajedno s mnogim drugim zaputila na branje kukuruza u Vojvodinu. Tamo pokisla, dobila “upalu porebrice”, spavalo se na štalama, nije se imalo šta presvući i… Kraj priče. Mog oca i stričeve odgojili su, zajedno sa svojih 11 djece, njihov stric Niko i njegova Anđa, koju smo svi zvali Strina.

Iako su dva Vidova brata, jedan usto od rođenja invalid, odrapili po koju godinu zatvora – oni partizani što su s njima dijelili zlo i dobro bili su ko zna gdje i uzalud je bilo dokazivati – dobro su prošli. Naiđe vojska, koja god, kroz selo, moraš joj dati što ti zatraži, a to je, znamo, “suradnja s okupatorom”; trebao si se, k’o biva, posvađati s njima i ne dati one tri ovce što ti ih je uzelo iz tora. Jedna susjeda je, recimo, stigavši kao i mnogi drugi koji nisu imali nikakve veze s ratom sve do famoznog Bleiburga, u putu – jer hrane više nije bilo i ljudi su doslovno skapavali od gladi, pa ni u prsima više nije imala ni kapi mlijeka – ostavila svog sina Peru, dojenče od nekoliko mjeseci, pored puta, računajući da će, ako tako ne uradi, sigurno umrijeti, a onako će barem vjerovati da je možda spašeno. Otišla je dalje, ne znam koliko još kilometara, ali majčinsko srce nije izdržalo; vratila se i našla malog Peru gdje ga je i ostavila, s tim što ga je neka žena u međuvremenu nahranila. Peru pamtim, umro je prije tridesetak godina, a i nju; ime joj ne spominjem, budući da joj je jedna od kćeri javna osoba pa možda ne bi imalo smisla, samo to da su je po mužu Čajki zvali Čajkuša. Tako su, eto, i oni dobro prošli, o čemu sam štošta doznao tek puno kasnije, kad su se neki ljudi usudili ispričati barem ponešto od strahota Bleiburga i svega vezanog za to.

Zašto sve ovo pričam? Pa zato što mene, i ne samo mene, neki ovih dana ne jednom, nazvaše ustašom i fašistom. Zašto? Nisam (i često mi je zbog toga žao) neki praktičan vjernik, na misu uglavnom, u raznim državama, prispijem turistički i radeći putopise, kao što sam ne jednom nego bezbroj puta bio i u pravoslavnim i protestanstkim crkvama, džamijama i sinagogama, ali bi neki ljudi, da se imalo, i zeru, potrude naučiti da ima drugih i drugačijih od njih, znali da je u biti katoličke vjere da se moli za svakoga, ne sudeći ko je grješan, a ko nije. Za to je, naime, nadležan Bog.

Mi, eto, imamo pisce. Oni odlično znaju da su “svi oni zločinci”. Među njima su i neki koji će mi, ma koliko različito gledali na stvari, uvijek ostati prijatelji, to ako im ne smeta da prijateljuju s jednim fašistom. Nema veze što su uglavnom rođeni puno nakon što su se “svi oni zločinci” pretvorili u prah, nema veze što ništa od toga nisu vidjeli. Oni znaju, oni su Bog. I baš ih briga što je nauk Katoličke crkve takav kakav jest. Imaju oni svoje, njih to drugo i drugačije ne zanima.

Na prosvjedima protiv “mise za zločince”, “mise za Pavelića”, “mise za NDH”, iako je vrlo jasno rečeno za koga se misa služi, vidim, recimo, jednu prilično poznatu sarajevsku novinarku. Djed joj je u njenoj čaršiji, prema u knjigama zabilježenim iskazima najistaknutijih antifašista tog kraja, bio jedan od glavnih ustaša. Kao što ja nemam nikakve zasluge taman da mi je, umjesto Vid, djed bio Tito, tako ni ona, dabome, nije ništa kriva što joj je djed bio ustaša, i to najistaknutiji u čitavom kraju. Nismo mi birali naše pretke. Ona se, međutim, tako mi izgleda, mora dokazivati, jer može neko posumnjati, pročitati knjigu o njenoj čaršiji, tamo naći ime njenog djeda i eto joj problema! Bolje je staviti petokraku na čelo i – pravac prosvjed! Ja ne moram, moj djed, ni iko u brojnoj rodbini, nije bio ustaša, kamoli još najistaknutiji; ne, bio je socijalist, hranio partizane, agitirao za njih u svom i okolnim selima i otjerao vlastitog prvorođenog sina s kućnog praga jer i sam nije bio to. E sad, sasvim slučajno znam i da bi se imali čime, kad su u pitanju njihovi djedovi, “pohvaliti” i neki od članova PEN centra, potpisnika “antifašističkog” pisma nama fašistima, ali niti su, rekoh, oni tu išta krivi, niti bih ja da se igram istražitelja i cinkaroša. Što ne znači da me možda neće natjerati da se jednom prihvatim i te teme.

Prije dvije i pol godine obreo sam se u Calwu, u Njemačkoj, rodnom mjestu Hermanna Hessea. Njegov kip, njegove ulice, njegovi stihovi po fasadama, muzej u rodnoj kući… Čitavo mjestašce ponosi se njime, kao Žepljaci u onoj Andrićevoj pripovijetci kad kažu: Valja rodit’ vezira! Iz Calwa odlazim u susjedni Hirsau. Mnogi njemački i austrijski gradovi svojedobno su za počasnog građanina proglasili Adolfa Hitlera, a gotovo svi su nakon 1945. godine stornirali takvu odluku. Hirsau nije, Adolf je i dalje njihov, i niko od toga ne pravi poseban problem. Naravno da sam članak naslovio “Jedni ponosni na Hessea, drugi na Hitlera”.

Ja, ako to uopće treba reći, nisam, iako me, eto, nazivaju ustašom i fašistom, ponosan na zločinca Antu Pavelića i njegovu NDH. Na one što su se srčano borili odlazeći u borbu iz kuće mog djeda jesam, ali na njihove nasljednike nisam ni sekunde. Na Pavelića je sigurno ponosan najveći sarajevski antifašist Ž. K., on je u uredu godinama, pored Titove, držao bistu notornog Blaža Kraljevića, koji se javno deklarirao kao ustaša, a politički kompanjoni Ž. K., s kojim je bio u koaliciji, biste istog tog Ante Pavelića. Gospoda Književni Bogovi ne vide to, ne smeta im, kao što im ne smeta ni Mustafa Busuladžić ni tolike ulice i trgovi koji se više ne zovu po stvarnim antifašistima.

Možda je bolje što djed Vid nije poživio, nije lako kad se ideje s kojima živiš pretvore u svoju suprotnost. Čuo bi, saznao bi, rekla bi mu ona nepismena žena, ona fašistica što je vlastito dijete ostavila pored puta, rekli bi mu i drugi koji su nekim čudom preživjeli, da je po slovenskim jamama i cestama i oko njih ostalo na tisuće leševa, ne samo vojnika već i žena kao što je ona i djece kao što je bio njen Pero. Tužitelj, branitelj, sudac i porota bio je rafal iz partizanskog šmajsera.

Ima, međutim, kod nas ljudi koji i nisu ljudi već je, rekoh, svaki od njih Bog s velikim B. Oni su protiv mise za žrtve, oni znaju da su “svi oni zločinci”. Recimo moja susjeda i njeno dojenče. Ne smeta im što su tisuće ljudi pobijene bez suđenja. To je, kažu oni, antifašisam.  Oni bi najradije – kad već mogu birati hrvatskog člana Predsjedništva, što ne bi i to! – da biraju i biskupe i kardinala, pa da se misa govori kad, gdje i za koga oni odobre da može. Bez njihovog ćageta i muhura – neće moći! To je, kažu oni, antifašizam.

Ja, fašist, pitat ću njih antifašiste u čemu je razlika između Srebrenice i Bleiburga? Jedna je vojska porazila drugu i zarobila poražene. Nudim i odgovor: Ratko Mladić je iz Srebrenice pustio barem civile. Partizanski krvnici uglavnom nisu, rafalali su po kolonama ne gledajući ko je vojnik, ko beba, ko baba. Dovoljno je vidjeti gomilu pletenica kose žena, djevojaka i djevojčica koje je iz Barbarinog rova u Hudoj jami kod Laškog izvadio – eto i te ironije sudbine! – Srebreničanin, inženjer rudarstva, Mehmedalija Alić. Posmrtni ostaci njegovih rođaka, ubijenih po Ratku Mladiću u Mehmedalijinom zavičaju, nikad nisu nađeni. Oni antifašisti što su protiv mise nosili su neki dan isti simbol kao Ratko Mladić u Kninu i Veselin Šljivančanin u Vukovaru – zvijezdu petokraku. E, sad, ako će mi neko reći da je razlika i u tome što su svi u srebreničkom obruču bili nevini, neka mu bude, ima stvari o kojima je ipak glupo raspravljati. Moj bezoki stric Jeronim više je vidio nego oni, jer oni ni djevojačke pletenice, ni bistu ustaše u uredu antifašista Ž. K., ni ulicu nazvanu po Mustafi Busuladžiću, ni mnogo drugog naprosto ne žele vidjeti.

Ja, fašist, što rijetko, gotovo nikad, ne idem na misu, poglavito ako je služi Vinko Puljić i ako su u prvom redu političari, ipak imam nekog svog boga ili Boga, nije ni važno. I već sam, i opet ću mu/Mu se, ja, fašist, pomoliti da “antifašisti”, njihova djeca i njihovi potomci nikad ne dočekaju zagrljaj antifašizma kakav su dočekali oni za koje oni “znaju” da su “svi bili zločinci”.

Milo Jukić

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
- Advertisement -
Последний

Cvijanović: “Europski put BiH nemoguć uz postojanje neizabranog stranca koji nameće odluke i ruši državu”

Članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović rekla je danas da je RS "opredijeljena za poštovanje Ustava, teritorijalnog integriteta i suvereniteta...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com