Bračni par Francis Scott i Zelda Sayre Fitzgerald i danas slove kao ikone doba jazza, izgubljene generacije i tzv. “burnih” dvadesetih prošloga stoljeća.
Nekonvencionalni i željni medijske pozornosti, svojim su javnim ispadima i ekscentričnim ponašanjem godinama punili novinske stupce i golicali pažnju američke i europske javnosti.
Iako su oboje gajili umjetničke sklonosti, Francis Scott prepoznat je kao književni genij (njegov roman Veliki Gatsby (The Great Gatsby) mnogi smatraju jednim od najboljih američkih romana) dok su Zeldini literarni i slikarski pokušaji uglavnom prolazili nezamijećeno.
Već u srednjoj školi Zelda je svojim slobodnim nazorima i osobitim modnim izričajem postala glavna tema tračeva u Montgomeryu. Ona i njena najbolja prijateljica (buduća Hollywoodska zvijezda) Tallulah Bankhead šokrale su čitav grad ostajući nasamo s mladićima, javno uživajući u alkoholu i cigaretama, te plešući ”nedolične” plesove poput charlestona.
O Zeldinom tadašnjem pogledu na život možda najrječitie govori njen natpis u školskom godišnjaku:
“Zašto bismo radili – nek´ drugi rade za nas! Ne brini što će sutra bit´, uživaj već danas!”
Nedugo nakon mature, skandalozna gospođica Sayre upoznaje Francisa Scotta Fitzgeralda, nadobudnog mladog pisca koji u to vrijeme užurbano radi na svom prvom romanu S ovu stranu raja(This Side of Paradise). Iako ju je Scott privlačio, Zelda se viđala i s drugim muškarcima.
Njena obitelj nije bila naročito impresionirana mladim piskaralom; smatrali su da previše pije, a i nije im se sviđalo to što je katolik (Sayerovi su bili članovi Episkopalne crkve). Nakon niza svađa, prekida i pomirenja, Zelda seli u New York, gdje se par vjenčao 1920. godine.
Zelda sa svojim suprugom Francisom Scottom
Buran život burnih dvadesetih
U očima javnosti, Scott i Zelda bili su utjelovljenje doba jazza i burnih dvadesetih: prelijepi, prepuni energije i (naoko) bogati. Scottov prvi roman požnjeo je golem uspjeh, pa su se novopečeni mladenci ubrzo našli u središtu zanimanja.
BUDUĆI DA IM JE MEDIJSKA PAŽNJA ITEKAKO GODILA, ČINILI SU SVE KAKO BI JE I ZADRŽALI: NEKOLIKO HOTELA IZBACILO IH JE ZBOG PIJANSTVA, VOZILI SU SE PO GRADU NA KROVU TAKSIJA, A ZELDA SE OKUPALA U FONTANI NA JEDNOME OD GRADSKIH TRGOVA.
1921. rodilo se njihovo jedino dijete, djevojčica Frances ”Scottie”.
Nova majčinska uloga nije naročito promijenila Zeldu – nije marila za kućanske poslove niti za odgoj djeteta.
Kad ju je jedna izdavačka kuća zamolila da im pošalje prilog za novu kuharicu Omiljeni recepti poznatih žena, napisala je:
“Provjerite ima li u kući slanine. Ako ima, pitajte svog kuhara u kojoj tavi ju trebate ispeći. Zatim ga pitajte ima li jaja. Ako ima, pokušajte ga uvjeriti da ih ispeče. Najbolje poslužiti na keramičkim tanjurima.”
Scottov idući roman Lijepi i prokleti (The Beautiful and the Damned) nije ispunio očekivanja pa je par, pritisnut novčanim problemima, otputovao u Europu.
Za vrijeme njihova boravka na francuskoj rivijeri, Zeldi je za oko zapeo mladi pilot Edouard Jozan. Navodno je čak zatražila razvod braka, no Scott ju je zaključao u kuću sve dok se nije predomisilila.
Nakon toga odlaze u Pariz gdje Scott uživa u društvu drugih pisaca, pripadnika tzv. “izgubljene generacije” poput Ernesta Hemingwaya i Gertrude Stein. Zelda pak nije bila impresionirana: osjećala se odbačenom i izoliranom te se uglavnom dosađivala. Ako se nije družio s piscima, Scott je radio na novom romanu ili se opijao. Kako bi izrazila svoje nezadovoljstvo i privukla suprugovu pažnju, Zelda se teatralno bacila niz stepenice.
Zelda i Francis
Potraga za vlastitim umjetničkim izrazom
Zelda nije željela biti tek gospođa F. Scott Fitzgerald, već samostalna umjetnica koju će slaviti i pamtiti zbog vlastitih postignuća.
PISALA JE KOLUMNE ZA RAZNE NOVINE I ČASOPISE, KAO I KRATKE PRIČE. U 27. GODINI ODLUČILA JE PONOVNO SE OKRENUTI BALETU.
Nevjerojatna upornost i odlučnost manifestirali su u obliku svakodnevnih iscrpljujućih treninga, da bi ekstremna fizička i psihička iscrpljenost doveli do živčanog sloma, te je 1930. godine primljena u sanatorij “Sheppard Pratt” gdje joj je dijagnostizirana shizofrenija.
ZA VRIJEME LIJEČENJA ZAPOČELA JE RAD NA POLUAUTOBIOGRAFSKOM ROMANU SAVE ME THE WALTZ (SAČUVAJ VALCER ZA MENE) U KOJEM OPISUJE VLASTITI NESRETNI BRAK. SCOTT FITZGERALD OČITO JE VJEROVAO DA NA KNJIŽEVNOJ SCENI IMA MJESTA SAMO ZA JEDNOG POZNATOG FITZGERALDA – VIJEST O ROMANU GA JE RAZBJESNILA.
Optužio je suprugu da namjerno pokušava sabotirati njegov roman Blaga je noć (Tender is the Night) koji se bavi sličnom tematikom kao i Save Me the Waltz, nazvao je “plagijatoricom” i “trećerazrednom spisateljicom” i natjerao da promjeni djelove teksta.
Razdoblje od sredine tridesetih pa do kraja života, Zelda je gotovo u potpunosti provela u nekoj od brojnih psihijatrijskih ustanova.
Okušala se i u slikanju, no izložba njenih radova postavljena 1934. godine nije poženjela očekivani uspjeh.
Nakon povratka s katastrofalnog ljetovanja na Kubi, par se definitivno razilazi. Iako su i dalje formalno bili u braku, svatko je otišao na svoju stranu: Scott u Hollywood sa svojom ljubavnicom, Zelda u psihijatrijsku kliniku.
Nakon Scottove smrti 1940. godine Zelda započinje rad na romanu Cezarove stvari (Caesar´s Things), no nikada ga nije dovršila. 03. ožujka 1948. godine izbio je požar u bolnici u kojoj je boravila. U nesreći je poginulo devet pacijentica – jedna od njih bila je i Zelda.
Tko koga?!
Kako to često biva u svijetu umjetnosti, F. Scott Fitzgerald morao je najprije umrijeti da bi njegov talent u potpunosti bio prepoznat. Oduševljeni kritičari bacili su se na proučavanje njegovih radova i zaključili da je genijalni pisac mogao postići mnogo, mnogo više, da ga nije kočila njegova psihički nestabilna supruga.
STEREOTIP O SCOTTU KAO NESHVAĆENOM UMJETNIKU I ZELDI KAO KAMENU OKO NJEGOVA VRATA ODRŽAO SE SVE DO 1970. GODINE KADA NANCY MILFORD OBJAVLJUJE BIOGRAFIJU ZELDE SAYRE NASLOVLJENU JEDNOSTAVNO ZELDA: BIOGRAFIJA (ZELDA: A BIOGRAPHY).
U knjizi je nesretna gospođa Fitzgerald prikazana kao žrtva patrijarhalnog sustava, umjetnica čije je kreativne impulse gušio njen ljubomorni suprug. Štoviše, ispostavilo se da su mnogi djelovi iz Scottovih romana ”posuđeni” iz Zeldinog dnevnika.
“Moje je riječi kopirao, doslovno, ponekad čitave dijaloge, čitave stranice što su potom bile dio njegovih novela kojima nas je izdržavao i koje je slao u New York iza mojih leđa,” jada se Zelda u nagrađenom romanu Gillesa Leroya Alabama Song.
Milfordičina studija pretvorila je Zeldu u feminističku ikonu te potaknula novo zanimanje za njene slike i prozu (osobito roman Save Me the Waltz). Debate o tome ”tko je kočio čiju kreativnost” odnosno ”tko je plagirao koga” traju i danas, a neodoljivo podsjećaju na rasprave o omjeru snaga unutar podjednako nesretnog bračno-spisateljskog para Ted Hughes – Sylvia Plath.
Francis, Frances i Zelda
* Pojmom ´flapper djevojke´ opisuju se mlade žene koje su odbacivale pravila prihvatljivog ponašanja za dame koja su vrijedila 20-ih godina prošloga stoljeća. Na sveopći užas starijih generacija, nosile su kratke frizure (bob frizura kao apsolutni hit) i kratke suknje (one najodvažnije su navlačile i (ajme skandala) hlače!), pile, pušile i slušale jazz
wpDiscuz