Da je bilo malo sreće, poživjela bi više od 48 godina i možda bi dobila priznanje i kao spisateljica i kao slikarica. Na žalost, vrijeme nije bilo na njenoj strani.
Prekrasna , mlada i šarmanta djevojka jednog je srpnja, 1918. u klubu u gradu Montgomeryju, Alabami, došla na još jedan ples. Njeno je društvo znalo, ako joj bal postane dosadan, plesat će moderan ples i skandalozno razbacivati ruke i noge u ritmu glazbe.
Francis Scott 22 godina star, zgodan, u vojničkoj odori, a koji je došao na ples bio je osvojen na prvu. Vidio je djevojku dan ranije, na željezničkoj postaji (tu je scenu stavio u svoj najpoznatiji roman, “Veliki Gatsby”) i znao je da se zove Zelda. Sve je pokušao ne bi li osvojio; čitao joj je svoje priče, ulomke svoji romana, udvarao joj se, kako kažu, grozničavo i čim su ga otpustili iz vojske 1919. (krenuo je brodom za Francusku ali dok su stigli u Europu rat je bio gotov pa su se vratili bez dana na frontu) zaprosio je tu čarobnu djevojku.
Imala je 18 godina, bila je lijepa i popularna južnjačka djevojka koja je uvijek zasjenila sve ostale bilo plešući balet, bilo na društvenim događajima po eltinim klubovima. Ako je hodala po ulici ili projurila u automobilu, uvijek je učinak bio isti.
Francis je nije impresionirao: nije bio bogat, ni slavan. Treće je dijete u obitelji srednjeg višeg sloja, a otac nakon otkaza u “Procter & Gambleu”, izrađuje namještaj. Majka je porijeklom Irkinja koja je preživjela smrt dvije kćeri. Roditelji lijepe Zelde savjetovali su joj da se makne od Scotta, a ona im se za inat odlučila za njega.
Roman “Romatični egoist” koji je napisao na brzinu u strahu da će, pogine li u Prvom svjetskom ratu, njegovi snovi o književnoj karijeri biti neostvareni, izdavač je odbio. Kuća, “Scribner’s Sons” (velika izdavačka kuća koja je objavljivala Hemingwaya a kasnije i Kinga i Vonneguta, Wolfea…) poslala mu je ohrabrujuću poruku – neka ne odustane od pisanja; hvalili su njegov stil ali knjigu nisu objavili.
No, zaljubljenom Scottu “pokušajte ponovo” nije bila rečenica koju je želio čuti. Ako je novac problem, mislio je, zaposlit ću se, i doista, radi kao pisac reklama s čim se baš nije proslavio. Mrzio je reklame i marketing, priče koje je pisao nije mogao prodati, živio je u rupi, Zelda je vratila prsten pa se tri tjedna opijao potpuno sluđen nesretnom ljubavi. Dao je otkaz, otišao iz New Yorka i vratio se u rodni St. Paul roditeljima te sjeo prepraviti roman. Ako uspije, mislio je, dobit će i djevojku i baca se na pisanje.
Zelda Sayre rođena je u Montgomeryju, kao najmlađe od šestoro djece koliko je njena majka, Minnie Machen rodila u braku s Anthonyjem Sayreom. Ime, Zelda dobila je po danas malo poznatim pričama Jane Howard i Frabcilliona; u obje je priče Zelda Cigančica.
Zelda je bila strašno razmažena i mama je bila popustljiva no tata, sudac Vrhovnog suda Alabame nije. Bio je strog i distanciran. Porijeklo su Sayreovi vukli od prvih doseljenika na američki Long Island, on je bio prvi jurist Alabame, obitelj ugledna i južnjačka sa svime što uz to ide. Balovi, društvo, kodeks ponašanja, raskošne zabave i raskošne haljine. Zamislite početak “Zameo ih vjetar” ali skratite haljine i dobit ćete sliku Sayreovih. Jedan od Zeldinih predaka bio je u šest mandata u američkom Senatu, Zeldin djed po ocu izdavao je novine a onaj po majci bio je senator Kentuckyja.
Bila je lijepa i znatiželjna, bistra ali nezainteresirana za školu koju je, istinabog, završila ali je više sanjala o baletu, tulumarenjima, pila je i pušila, provodila mnogo vremena s mladićima i bila vođa južnjačke bogataške mladeži u provodima. Čak su u jednim novinama objavili, nakon predstave u kojoj je plesala, kako je izjavila da je zanimaju “samo dečki i plivanje”. Voljela je biti u centru pažnje i znala je kako to postići; ili je plesala divlji charleston ili je odjenula kupaći kostim boje kože pa su odmah krenule glasine kako se kupa gola. Reputacija oca bila joj je sigurnosna mreža jer neka druga davno bi ljosnula na pod i bila izgnana iz društva.
Ali, ne i Zelda.
Južnjakinje su morale biti nježne, poslušne, uslužne i dobre ženice a Zelda je bila divlja, neobuzdana, lijepa i glasna, britkog jezika i uvijek za zabave i ples. Zelda i njena prijateljica, kasnije velika hollywoodska zvijezda filma, Taullah Bankhead dobro su protresle Jug. (Taullah je otvoreno pričala o seksu ali ne samo pričala; za razliku od ostatka puritanske Amerike koja je sve to činila sakrivajući se, “okrenula” je od grupe studenata Etona, Garyja Coopera do Chica Marxa, ali i Gretu Garbo, Marlene Dietrich, Hattie McDaniel (prva afroamerička dobitnica glumačkog Oscara), Mercedes de Acosta i Billie Holiday.
Nije se nikada nazvala biseksulakom već. duhovito, “ambisextrous”, bila je prvi izbor za Scareltt O’Hara ali je s 36 bila prestara za 16 godišnju ljepoticu pa su joj ponudili ulogu Rhettove prijateljice, prostitutke Belle što je ona odbila; imala je uspjeha na Broadwayu, glumila kod Hitchcocka, ali i dalje skandalizirala Hollywood, umrla je 1968. sa 66 godina što je čudo jer je dnevno pušila 150 cigareta, pila kao smuk, zbog nesanice gutala šake pilula za spavanje, nakon venerične bolesti morala na histerektomiju i skoro umrla.
Po njenom je glasu kasnije glumica sinkronizirala Cruellu de Ville u “101 Dalmatineru”, snimljeno je nekoliko biogafskih filmova, napravljen musical…)
Tog vrućeg srpnja, nimalo nalik na ovom danas, Zeldu je ugledao Francis i odlučio je osvojiti: zvao ju je svaki dan, pisao tone pisma i preradio lik u knjizi da bi bio sličniji njoj, no, nikako da mu uzvrati osjećaje. Zelda je odmah bila njegova muza već, kada mu je dala svoje dnevnike, cijele je dijelove stavio u svoju knjigu. Bili su u kontaktu, družili se, on je venuo a ona je imala ljeto puno plesa, zabava, izleta.
Ono što Francis nije znao jest da Zelda ima još nekoliko udvarača no kada je shvatio da nije jedini to ga je samo još više uvjerilo da je mora osvojiti. Zelda se na kraju zaljubila, ili je na kraju priznala da je zaljubljena i upustili su se u “neodgovornu vezu”. Zeldi je poslao majčin prsten i zaručili su se što je zabrinjavalo njene roditelje i prijatelje. Scott je pio, bio je katolik, pokušao zarađivati ne bi li joj dokazao da se može brinuti za nju.
Do rujna Scott je završio svoj roman “Ova strana raja”, rukopis je prihvaćen za objavljivanje pa piše izdavaču i moli ga neka što prije objavi knjigu jer mu toliko ovisi o tome, “uključujući i jednu djevojku”. Odlazi Zeldi koja pristaje na udaju “kada knjiga izađe” a on da će je odvesti u New York.
Krajem ožujka, 26. knjiga je vani, nakon dvije godine udvaranja i knjige koja je napokon izašla, Zelda stiže u New York 30. a 3. travnja 1920. vjenčaju se u katedrali svetog Patricka, Zelda nije još napunila 20 godina.
Scott i Zelda, što zbog njegove knjige koja je što uspješna, što zbog ludog života, uskoro su u New Yorku slavne osobe. Istjerali su ih iz dva hotela zbog pijanstva. Zelda je jednom skočila u fontanu na Union Squareu.
Alkohol je tekao u potocima, bolje reći u rijekama, na stranicama društvenih kronika bili su enfants terribles Jazz Agea, mladi, uspješni, lijepi. Dorothy Parker (hvala joj za scenarij “Zvijezda je rođena”) ih je upoznala kada su sjedili na krovu taxija. “Izgledali su kao da su taj čas izašli iz sunca; njihova je mladost obrala s nogu. Svi su ih željeli upoznati.” Bili su prvi “in par”, prepuni mladosti, života, lijepi.
Početkom svibnja 1921. odlaze u Europu, putuju Francuskom, Italijom i Engleskom. Privatno, odnos Zelde i Scotta bio je prepun ljubavi i mržnje a svađe su bile legendarne.
Na Valentinovo 1921. Scott je radio na drugom romanu “Lijepi i prokleti” kada je Zelda shvatila da je trudna. Odlučili su otići kod Scottovih roditelja i 26. listopada 1921. Zelda je rodila djevojčicu Frances koju su zvali Scottie. Budeći se iz narkoze rekla je: “Oh. Bože, pijana sam. Mark Twain. Zar nije pametna – ha, ona štuca.
Nadam se da je lijepa i budalasta, lijepa mala budalica.” Poznato? Da, to je rekla Daisy u “Velikom Gatsbyju”. Naravno, jasno nam je da Zelda nije bila tip domaćice ili majke niti je imala ikakav interes za to. Fitzgeraldi su zaposlili 1922. medicinsku sestru za dijete, par koji je čistio kuću i jednu pralju.
Kada je neki ženski magazin pitao Zeldu da im oda najdraži recept rekla je: “Gledajte, ako ima slanine, pitajte kuharicu u kojoj tavi je treba ispržiti. Onda je pitajte ima li jaja, i ako ima, zamolite je da ih napravi. Bolje je ne pokušavati s toastom jer lako zagori. I da, što se slanine tiče, nemojte staviti jaki plamen inače ćete morati iz kuće najmanje cijeli tjedan. Jelo poslužite na tanjrima od kineskog porculana a može i na zlatnim, ili drvenim, kako vam je zgodnije”. Na početku 1922. Zelda je ponovo trudna ali se smatra da je pobacila.
U prvoj verziji “Lijepih i prokletih” razgovor je Glorije i Anthonyja u kojem joj on savjetuje da nađe ženu koja to može riješiti, no on je izbačen i nije objavljen. Beba bi uništila Glorijinu liniju. Likovi iz knjige toliko su slični Scottu i Zeldi da nam knjiga daje uvid u njihov odnos. Zelda je tzv. “flapper girl”: nosi suknje koje otkrivaju i zglob a u plesu divljem i brzom bome i cijelu nogu, nosi bob frizuru, sluša jazz, napadno se šminka (obvezni je crveni ruž), pije, puši, vozi automobil, glasno se smije, sex smatra dnevnom zabavom, ujutro se vraćaju doma.
Flappers nose haljine koje se presijavaju, poljube muškarce za koje se ne kane udati,… ukratko, ne pridržavaju se normi a Fitgeraldi su simbol “ludih dvadesetih”. Posljednjih se desetljeća otkriva i jedan novi sloj: Zelda nije bila “ona luda žena Scotta Fitzgeralda” već i inspiracija i muza koju je preslikavao i utapao u svakoj svojoj knjizi. Jednom je u šali izjavila kako su njeni “dnevnici misteriozno nestali nakon vjenčanja”, kao i kako je “dijelove svojih pismama našla u knjizi koju svakako treba kupiti jer njenom mužu treba novi kaput”, a ona je bacila oko na zlatnu haljinu i platinasti prsten. Scott želi priznanje kritike i novac od prodaje knjiga, piše priče koje mu masno plaćaju, zabava mora trajati dugo, dugo i Zelda ga podržava u svemu.
Nakon “Lijepih i prokletih” Scott iznajmi kuću na Long Islandu i tamo su šest mjeseci, on piše “Gatsbyja” a ona se provodi ili dosađuje. Tulumi su i dalje brojni ali novac više ne teče. Lakomislena, lijepa, šarmantna i neodgovorna, takva je slika o Zeldi koja je kasnije popisu dodala i ludilo tek se sada, u 21. stoljeću mijenja.
Da, bila je razmažena južnjačka ljepotica koja se nije željela udati za Scotta dok nije bio poznat ili bogat, a ako je oboje, još bolje. Da, bila je lakomislena, bila je i mlada djevojka, što očekivati? Mudrost? Bile su lude, zlatne godine jazza i da, plesala je po stolovima, zaronila u pokoju fontanu, vozila se na krovu newyorških taxija.
Zelda je istovremeno pisala – za novine i magazine, lepršavo i zabavno. Prodala je nekoliko priča, pomogla Scottu napisati kazališni komad “Povrće” (koji je bio loše primljen pa su zapali u dugove). Scott je pisao priče ne bi li zaradio za račune ali je “izgorio”, postao depresivan pa oboje pakiraju kofere i odlaze u Pariz.
Iz Pariza odlaze na Antibe, na Francusku rivijeru gdje je Scott je zaronio u pisanje “Velikog Gatsbyja” a Zelda se kupala, sunčala i na kraju zaljubila u zgodnog, mladog pilota Edouarda Jozana s kojim pliva poslijepodne a navečer pleše u kockarnicama. Nakon šest tjedana plivanja, sunčanja i plesanja traži Scotta razvod. On se prvo želi suočiti s rivalom ali na kraju Zeldu zaključa u kuću dok je nije “pustilo” i dok nije odustala od razvoda. Jozan nije ni znao da se Zelda kani razvesti, kasnije je napustio rivijeru i Fitzgeraldi ga nikada više nisu vidjeli.
“Oboje su imali zamišljene nevjere” kasnije je Jozan rekao jednom biografu, “izmislili su je i možda su bili žrtve vlastite bujne i nezdrave mašte.”
Usred afere s Jozanom gruba verzija “Gatsbyja” je gotova i šalje je izdavaču no, nešto se promijenilo. Kako je Scott sam rekao, osjećao se star, opteretio ga je roman, povjerenja je u braku nestalo a boje su isčeznule.”
To sve se vidi u “Gatsbyju” i gubitak vjere u ljubav, spremnost za oprost, postojani osjećaji i gotovo opsesija pema površnoj ženi koja kao da nije sposobna za ikakvu dublju emociju.
“Znao sam da se dogodilo nešto tog listopada 1924. što se nikada neće moći popraviti”, zapisao je 1924. Fitzgeraldi se na van i dalje čine sretnim parom, ali u rujnu Zelda se predozira tabletama za spavanje. Nikada nisu govorili o tom incidentu i nisu željeli razgovarati je li to, ili nije, bio pokušaj samoubojstva.
Scott ponovo radi i “Gatsby” je gotov pa to slave putovanjem u Rim i na Capri no oboje su nesretni i bolesni. Prijedlozi za naslov koje šalje izdavač su nevjerojatni ali Zeldi se sviđa “Veliki Gatsby” i tako se rodio jedan od njaboljih romana američke književnosti. Osim “krštenja” romana Zelda je obolila od kolitisa a potom je počela – slikati.
U Pariz se vraćaju 1925. i upoznaju cijelu “Izgubljenu generaciju”. Život je jeftiniji u Parizu a novine i magazini plaćaju za članke i priče. Druže se s Gertrudom Stein, Pablom Picassom, Coleom Porterom, Jamesom Joyceom, Bunuelom, upoznali su i mladog novinara Ernesta Hemingwaya kojeg Scott hvali i promovira.
Postali su prijatelji ali Zelda i Hemingway nisu se voljeli ni mrvicu od prvog trenutka – ona ga zove “lažnjak”, “onaj pederko s kosom na prsima”, smatrala je kako je njegova macho poza bila samo – poza a Heminway je rekao Scottu da je Zelda – luda.
Nije pomoglo ni Scottovo inzistiranje da Heminwayu i njegovoj ženi Hadley prepriča aferu s Jozanom, a na kraju su uljepšavajući priču Fitzgeraldi rekli Hemingwayevima da se Joza ubio. Još jedna pukotina u njihovom braku dogodila se kada je Zelda optužila muža kako je njen seksulani život opao jer je on gey i sprtljao s onom “vilom” Hemingwayom. Iako nema dokaza da je Scott imao i homoseksualnih sklonosti da bi dokazao kako je s njim “sve u redu” spava s prostitutkom.
Zelda je našla kondome koje je kupio za taj “podvig” i podivljala je, strašno se svađaju i završe u gorkim okovima ljubomore. Dvojica su pak muškaraca prvo bili prijatelji, diveći se jedan drugome na stilu pisanja, potom su bili suparnici da bi se na kraju posvađali. Svejedno, kada je čuo da je Scott umro, a dopisivali su se do zadnjeg dana, Hemingwaya je to jako pogodilo.
U pariškom su društvu i bogati nasljednici, Murphyjevi i svi žive putujući od mjesta do mjesta, od zabave do zabave, od dana do dana. Nije moglo potrajati.
Na zabavi na kojoj je Scott zadubljeno pričao s Isidorom Duncan, Zelda se, jer je ignorira, baci niz mramorne stepenice. Na večerama koje su Fitzgeraldi znali pripremiti pola je gostiju bilo očarano Zeldom a polovici je išla na živce. Imala je “samovolju južnjačke ljepotice, nevinost djeteta, pričala je spontano, živopisno i duhovito”, a tako je i pisala. Nije koristila fraze, bila je svježa i dražesna no nisu to nikada bili dugi razgovori, skakala je s teme na temu. Braku nije pomagalo Scottovo osamljivanje kada je pisao jer bi Zeldi bilo dosadno gledati muža kako loče. Često ga je prekidala u pisanju i jedno su drugo dovodili do ludila.
U dvadesetima su oboje bili duboko nesretni. Scott je sve više pio a Zelda se sve nestalnije ponašala. Novac nije problem. Prvo, “Gatsby” je uspješna knjiga. Drugo, žive u Parizu koji je jeftin, a ima i inspirativni karakter za cijelu “Izgubljenu generaciju”: odlične lokale, restorane i barove, mnogo novina i magazina koji žele objaviti njihove priče, velike seksualne slobode a Amerika je željna novih književnika, voljna platiti, dobro platiti. Tako je na vrhuncu za jednu priču od “The Saturday Evening Posta” Scott dobio današnjih 40 000 USD.
Zelda nije bila samo “flapper” a svakako nije bila prznoglava i tražila je svoj umjetnički izražaj – pisala je članke za magazine, kratke priče a sa 27. je željela plesati balet u kojem je nekada bila dobra. Neumorno je vježbala. Scott je smatrao da je to gubitak vremena. Naravno da je s 28 godina bila prestara za “ozbiljnu” balerinu ali ona je vježbala i vježbala, osam sati dnevno, što je dovelo do potpune tjelesne i psihičke iscrpljenosti ali i uspjeha neke vrste. U rujnu 1929. pozvali su je da se pridruži baletnoj školi u Naplesu ali iako blizu da uspije u plesu, ona je odbila.
Dokazala je da može. Možda bi i drugačije završila priča da ih Scott nije stalno selio jer je uvijek tražio sve, slavu, priznanje i novac u kompletu, nije volio da Zeldu bolje upoznaju. Jedan je suvremneik rekao za nju: “bila je pametnija od Scotta ako vam je do istine, puno pametnija.”
Iako je javnost percipirala Fitzgeraldove kao par koji živi bogato, luksuzno i sretno, prijatelji su primjetili da su tulumi kod njih iz zabave postale zabave samouništenja. Scottov alkoholizam, ispadi ljubomore te njegova nesigurnost, sumnje, ali i to što je sve manje pisao a sve više pio i pio i pio doveli su do raspada.
Sve češći cirkusi žalostili su Zeldu te je na kraju, 1930. muž rekao da je riječ o vjerojatno mentalnoj bolesti te su je odveli u bolnicu za mentalno oboljele. Po ondašnjim parametrima ona od 1922. pokazuje znakove nestabilnosti a do 1934. ima tri živčana sloma. Navodno.
U Marylandu je primljena u sanatorij Sheppard Pratt gdje su joj dijagnosticirali shizofreniju iako danas misle da je pogrešna dijagnoza i da je bila riječ o bipolarnom poremećaju. U travnju 1930. Zelda je u sanatoriju u Francuskoj gdje je mjesecima na promatranju, na liječenju i gdje je pregleda najuvaženiji europski psihijatar Eugen Bleuler. Dijagnoza je – shizofrenija.
Prvo je u jednoj bolnici nadomak Pariza ali je kasnije sele u kliniku u švicarski Montreux. Bila je i u Phipps klinici pri Johns Hopkins Hospital u Baltimoreu 1932. gdje je imala kreativnu fazu. U šest je tjedana napisala “Save Me the Waltz” i poslala rukopis Scottovom izdavaču, Maxwellu Parkinsu. Tjedan nakon izdavača knjigu je pročitao i Scott. Bijesan što je opisala njihov život (pa on neće moći), našavši djelove koje je on želio staviti u roman, zabranjuje joj pisati. On na kraju objavljuje 1934. “Blaga je noć.”
Knjige bi trebalo pročitati obje jer su pokazatelj potpuno različitih prikaza para čiji se brak raspada ali i pogled na “bolest”. Od travnja 1936. ona je u sanatoriju, izlazi ali se uvijek vraća a Scott je u veljači opisao svoj živčani slom u članku za “Esquire”. U to je vrijeme u bolnicu mogao biti primljen pacijent pa nakon par tjedana ili mjeseci pušten, tako da njeno mijenjanje klinika, sanatorija i bolnica nije čudan.
Danas se misli kako nije uopće bila luda, niti bolesna i da je dijagnoza postavljena krivo. Uspoređivati Zeldu s likom Diasy kažu, pogrešno je. Da, obje su bile razmažene južnjačke ljepotice iz uglednih obitelji ali tu se sličnost završava. Scott je posudio cijele komade Zeldinog života ali je li doista imala shizofreniju? Tada se pod tom dijagnozom utrpavalo sve, i emotivna nestabilnost, tjelesna iscrpljenost, šokovi. tuga, depresija…
Danas bi to zvali manjom depresijom i ne bi je šopali litijem, davali elektro-šokove i uspavljivali je teškim lijekovima. Od kako je Zelda u bolnici, Scott je iznajmio imanje “La Paix” u predgrađu Towsona u Marylnadu kako bi radio na posljednjoj knjizi.
Priča o mladom psihijatru koji obećava a zaljubi se i oženi Nicole, svoju pacijenticu, neodoljivo podsjeća na brak Fitzgeraldovih. Knjiga je imala mnogo verzija i lako je prepoznati niz slojeva – od uništenja koje je bogatstvo i dekadencija uz obilne količine alkohola donijela paru, egoizam i egocentrizam koji je Scotta bio sve očigledniji… Ima jedna zgodna stvar. Prvo, Zelda se nije savjetovala sa Scottom oko pisanja romana.
Gotovo kao da ga je, napisavši ga u dahu, poslala samovoljno a čini se da je imala dobre razloge. Kada je iz bolnice Zelda poslala u svijet svoj roman Scott je bio bijesan: osim što je opisala njihov život u Europi pa on to nije mogao, silno je pokušavao umanjiti značaj. Nekako je uspio napraviti neke izmjene u knjizi prije tiskanja.
Naprosto je prisilio Zeldu da makne djelove koje je htio iskoristiti u svojoj knjizi a legitimno je pitanje bi li se sam toga sjetio. Scribner je pristao objaviti roman i 7. listopada 1932. u prodaju je pušteno svih otisnutih 3010 primjerka. Scott je uvjerio liječnike da Zeldi ne daju pisati o “njegovom materijalu”. “Blaga je noć” izašla devet dugih godina nakon “Gatsbyja” i kritika je podijeljena. Iznenadila ih je forma romana, neki su rekli da Scott nije ispunio očekivanja ali je roman, naravno, poslije smrti dostigao status.
A Zeldin roman? Glavna je junakinja Alabama Beggs, kćer južnjakog suca koja se uda za Davida Knighta, obećavajućeg slikara koji uskoro i postane poznat. Žive brzim životom u Connecticutu prije nego odu u Francusku. Nezadovolja brakom Alabama počinje plesati balet. Iako su joj rekli kako nema šanse da postigne išta, no nakon tri godine mukotrpnog rada zovu je za glavnu plesačicu u jedno kazalište.
Alabama se razboli jer je iscrpljena. Na kraju romana ona se vraća u rodni grad jer umire njen otac. Roman opisuje borbu Alabame (da, Zelde) da se uzdigne i pomakne sa “zadnjeg sica automobila života” i dobije poštovanje zbog svojih postignuća. Da se dokaže neovisno o svom mužu.
Zeldin je stil drugačiji od muževljevog. Duboko je senzualan. Raskošniji je stil, metafore su složenije, Alabama je svjesna kako je u njoj “val života koji je ponekad razbije o hridi ludila”, svjesna je svog tijela, svojih osjećaja, sjajno opisuje svijet oko sebe kroz mirise i dodire. Kritika nije dobro primila knjigu a Zelda je zaprepaštena da se prodalo samo 1392 primjerka od čega je zaradila 120,73 USD. Neuspjeh knjige i oštra kritika muža te to što je nju nazvao plagijatoricom i trećerazrednim piscem uništila je njen duh. To je bio jedini roman koji je objavila. Slomljena i popljuvana, čak i od Scotta koji je, moramo reći, beskrupulozni pisac koji je bez pardona krao dijelove njenog života i utakao ih u romane, svaku rečenicu i ako mu je bilo potrebno, intimne događaje, Zeldu je gurnulo preko granice. Možda bi se danas isplakala ali ne bi je strpali u ludnicu. Lijekovi i struja učinili su svoje – ona rekli su, sada ima kontakte s Isusom, Williamom Osvajačem i Mary Stuart, Apolon joj govori i ima na tone ludih fora, Scott joj je u početku plaćao skupe sanatorije ali kraj ludog Doba jazza i kolaps burze ali i strašna promjena karaktera smanjuje volju da pomogne ženi, smanjuje velikodušnost. Pad burze prisili ga da ode u Hollywood i radi na “pokretnim slikama” kao scenarist. Mrzio je filmove. Potpisao je ugovor s MGM za 1000 USD tjedno u lipnju 1937. Zelda nema pojma da je njen muž u Holywoodu ljubavnoj vezi s jednom novinarkom koja prati njemu mrski film. Iako ga ljubav malo ponese on je zapravo ogorčen, istrošen, ubrzo počinje piti i izgubi ugovor. Kćer koju su ostavljali raznim dadiljama nije imala sretno djetinjstvo. Odvoženje mame u ludnicu na nju je ostavilo traumu a kada je, 1938. izbace iz internata Scott okrivi Zeldu. Mala je primljena na Vassar ali Scott i dalje pljuje po Zeldi. Krivi je da je iscrpila njegov talent, da je kriva za njegovo uništenje, da mu je ukrala snove. Radio je na scenariju “Zameo ih vjetar”, “Madame Curie” i drugima ali nije potpisan. Pije, ne poštuje rokove..
Pijan, strašno se posvađa s ljubavnicom i otputuje do sanatorija koji svoje pacijente vodi na izlet, na Cubu. Zelda pristane otići sa Scottom na put. Naravno, putovanje se pretvori u katastrofu, Scotta su pretukli jer je pokušao zaustaviti borbu pijetlova, u Ameriku se vraća toliko prebijen i pijan da ga smjeste u bolnicu. Zelda se vratila u sanatorij i nikada se više nisu vidjeli.
Zelda je doduše bolje i nakon četiri godine od prijama u sanatorij, u ožujku 1940. otpuste je. Ima skoro 40 godina, nema nikoga od prijatelja, Scott ne šalje novac. Znala je ona nekad između sanatorija otići u shopping i mahnito je kupovala sve što joj se dopadalo. No tada je Scott zarađivao i brinuo o njoj. Vremena su se promijenila. Scott je u užasnom stanju i ljut na sve oko sebe. Ne ide mu najbolje a njegovom starom prijatelju Hemingwayu karijera cvijeta. Dopisivali su se sve do 21. prosinca 1940. kada je Scott pao mrtav, s 44 godine. Pio je od mladosti, prije nego je sreo Zeldu, količine alkohola koje je popio bile su legendarne u 1920.-ih, a već je 1930.-ih debelo osjećao posljedice. Dobio je i tuberkulozu, jednom je imao krvarenje jednjaka, dva srčana udara u kasnim 1930.-ima… Večer prije nego je umro osjetio je vrtoglavicu, bio je s ljubavnicom na premijeri, a slijedeći se dan srušio na pod i umro od srčanog udara ne završivši “Ljubav posljednjeg tajkuna”. Na sprovodu je bilo 20 do 30 ljudi, većinu je otjerao svojim ponašanjem. Zelda nije bila na sprovodu a 19godišnja Scottie je. Scott je bio neprakticirajući katolik bio je problem oko pokopa na groblju pa su ga posthumno pokatoličili.
Roman je završio književni kritičar Edmund Wilson koji se morao probiti kroz opširne bilješke i nacrt romana, a objavljen je 1944. kao “Posljednji tajkun”. Ponovo je izdana 1994. pod naslovom koji se Scottu više sviđao, “Ljubav posljednjeg tajkuna”.
Zelda je rekla kako ne zna kako “osobnost može biti odvojena od vremena koji je izazivaju” te kako je Scottov “najveći doprinos bio dramatizacija naše ere koja nam je slomila srca, očajnih vremena koja su davala novi razlog za postojanje, opis tragične hrabrosti s kojom ga je to vrijeme i obdarilo.”
Scott ne bi bio poznat pisac danas da nije zabilježio vrijeme ludih dvadesetih sa senizbilitetom i tako živopisno da, čitajući čujemo glazbu, kucanje čaša, topot koraka ali i tugu, usamljenost i bol junaka. Bez njega ostao bi nezabilježeno jedno vrijeme i ne bismo imali Gatsbyja koji ne samo da je divna knjiga već je i Jay Gatsby lik kojeg dobro razumijemo.
Danas je Zelda Fitzgerald predmet novih istraživanja, o njoj je napisano nekoliko zanimljivih knjiga koje otkrivaju drugačiju sliku. Jer, godinama, desetljećima ona je bila “ona shizofreničarka koja je uništila Scotta” što je daleko od istine. Zelda je obožavala i mrzila svog muža, koji je nju obožavao ali je i onemogućio u pisanju te od nje napravio žrtvu. Sva melodramatika koja je oko nje nije samo priča, nije neki film, već njen život. Koliko god je Scott koristio njihov život, njihovu ljubav i svađe kao i njenu bolest u svojim romanima danas se zna da je pisao mnoga pisma i zabranio Zeldi da iz svog kuta opiše njihov brak, vlastitu bolest. Ovako je bio tragičan junak a da je izašla istina drugačije bi se gledalo na njega. Ostavio bi Zeldi samo mrvice. Zato je “Save Me the Waltz” od naslova do zadnje riječi ne samo svjedočanstvo već i dobra knjiga. Danas se zna da je Scott pisao Zeldu, a njoj nije dozvoljavao da postane umjetnicom a žena je radila sve dobro: i plesala i pisala i slikala. Pokušala je prevladati svoje mentalne probleme danas dokazanom terapijom kroz umjetnost i možda, da Scott nije bio toliko sebičan, možda ne bi ostala zatvorena u sanatoriju do kraja života. Činjenica je da je Scottov rad i pisanje ovisilo o Zeldinom životu, o njoj, prštavoj, dragoj i pametnoj djevojci koju je oženio. Ali je istovremeno podjarivao svaku njenu želju i pokušaje da se afirmira. Ni slučajno nije smjela uspjeti jer njemu je trebala tužna, bolesna žena. Ne uspješna i ostvarena, elokventna, karizmatična. Izložba koju je galerija Cary Ross, na Manhattanu priredila zvala se “Parfois La Folie Est La Sagesse” ili “Ponekad je ludilo mudrost” a slike su bile Zeldine i sjajne su.
Zelda je u bolnici do smrti 1948. i piše drugi roman koji, na žalost, nikada nije završila. Ona bezbrižna djevojka koja je rekla kako se s dečkima vozi na motociklima, žvače kaugime, puši u javnosti, pleše obraz uz obraz i pije gin, koja je prva kosu ošišala na bob a iza ponoći se iz roditeljske kuće iskradala kako bi se kupala na mjesečini rijeke Catoma s dečkima a ujutro se za doručkom ponašala kao da ništa nije bilo polako je nestajala. Moguće je i da je oštetila mozak ispijajući industrijski alkohol i alokohol koji su tajno pekli po šumama Juga. Liječenje koje je bilo eksperimentalno nije pomoglo jer elektro šokovi samo su je otupljivali. Da, imala je krize – bila je depresivna ali tko nije. Bila je divlja, neobična, brzopleta ali ne i luda. Nije bila mudra? Nije. Nezgodno je po Scotta što je sve češće mišljenje kako je Zeldu gurnuo preko granice njene mentalne snage.
Sa zadovoljstvom ćemo vam reći kako je nedavno objavljena zbirka njenih djela, osim knjige sakupljene su i priče, njih 11 te 12 članaka koji su ostali sačuvani. Da, Zelda je bila dobra književnica. Šteta što drugi roman, Cezarove stvari, Caesar’s Things nije završila.
Nije bila ni na vjenčanju kćeri Scottie a u kolovozu 1943. vraća se u Highland Hospital. Nikada se nije do kraja oporavila.
Kada je Zelda izdala svoju knjigu Scott je bio bijesan jer se nadao da će on o tome napisati pokoji roman. Zelda ga je pretekla. Njen je život simbol 20. stoljeća. Rođena je 1900., bila je u centru Ludih dvadesetih da bi poslije sve je otišlo k vragu s Velikom Depresijom . Nepravda koja je obilježila Zeldu polako se ispravlja. Danas se zna da je njen rad bio guran pod tepih, u ormare a riječ je o talentiranoj spisateljici, plesačici i umjetnici. Nekako nam se čini da bez Zelde ne bi bilo ni Scotta. Njegove su se priče oslanjale na Zeldino pisanje, ona je bila luda a on napaćeni i vjerni suprug no izgleda da je njegov rad ovisio o Zeldinoj šutnji.
Skončala je strašno. U Highland Mental Hospital 10. ožujka 1948. u bolničkoj je kuhinji izbio požar. Zelda je bila zaključana u sobi, čekala je elektro šokove, tada uobičajenu terapiju za mentalno oboljele, i mogla bi pobjeći da nije bila napumpana lijekovima za smirenje. Vatra se proširila na svaki kat kroz cijevi, stepenice su bile drvene i zapalile su se. Devet je žena, uključujući i Zeldu izgorjelo.
Zelda i Scott u prebačeni na groblje svete Marije u Rockvillu, Marylandu 1975. Kako je Scott postao popularan poslije smrti, te s vremenom ikonom a njegove knjige i zbirke priča klasicima, Zelda je za svoju rehabilitaciju morala pričekati. Postala je simbol doba jazza, “Ludih dvadesetih” i Izgubljene generacije ali tek od 1970.ih a nakon biografije koja je pokazala kako je bila žrtvom oholog i egoističnog muža bila popularna knjiga dobila je još jednu ulogu – feministkinje.
Roman “Sačuvaj valcer za mene” kasnije je doživio uspjeh. Kada je ponovo tiskan, 1968. počelo je pomnije proučavanje romana. Vrijednost je što, kažu, opisuje i osvjetljava karijeru Scotta koji je postao jedan od najcjenjenijih književnika a “Veliki Gatsby” se smatra jednim od najboljih knjiga. No to je i jedini roman mlade, hrabre i talentirane žene koju više pamtimo kao gubitnicu. Kažu da je to fascinantna i dirljiva knjiga koja se ne mora povezivati s “Blaga je noć” jer stoji sama za sebe kao djelo. Knjiga je postala predmetom mnogih istraživanja, nanovo je valoriziraju o slažu se kako je odličan kontrast Scottovoj knjizi, ali i da pokazuje svu okrutnost društva i kulture koja je 1920.-ih na ženu preselila ogroman stres. Također pokazuje kako se krivo interpretirala “mentalna bolest” kod žena. Jer, u to je vrijeme, pa makar bila mlada i lijepa i usred Ludih 20-ih, žena morala biti poslušna i mirna, majka i žena, kćer i sestra a ne neka koja ima svoje mišljenje i, još ga jasno ispoljava i objavljuje. Zato su 1991. sve što je pisala ukoričili. Ugledni književni kritičar The New York Timesa je napisao kako je nevjerojatno da je roman napisala u dva mjeseca, i da iako ima nekih grešaka, mana i dalje je šarmantna, zabavna i drljiva knjiga koja čitatelja zadivljuje. Zelda Fitzgerald je uspjela, kaže on, prenijeti herojsku očajničku posjetu da u nečem uspije, a imala je, kao i njen muž, dar da jezik okrene u nešto tekuće, lijepo, sjajno.
Drago nam je da se danas o Zeldi raspravlja na fakultetima, kao o književnici i muzi Scottu, međusobnom utjecaju ali i da je danas jasno kako su jedno drugom zagušili kreativnost. Ako se zna da su Sylvia Plath i njen muž Ted Hughes imali kontroverzni brak, tako je i u slučaju Fitzgeraldovih a Zelda dobiva svoje mjesto.
Kćer Scottie bila je književnica i novinarka, radila je za The New Yorker i The Washington Post, te ugledna članica Demokratske stranke. Umrla je sa 64.godine 1986. a 1992. primljena je u Alabama Women’s Hall of Fame. Njen prvi muž bio je ugledni washingtonski odvjetnik, njihova kuća sastajalište 1950-ih i 1960-ih a ona je napisala glazbene komedije koje se jednom godišnje, a u korist Društva multiple skleroze izvode i danas. Imali su četvoro djece, dvije kćeri i dva sina. Najstariji Tim se ubio u 27. godini, Eleonor je napisala biografiju “Scottie, The Daughter of…The Life of Frances Scott Fitzgerald Lanham Smith” 1995.. Ponovo se udala i razvela. Posljednje je godine života provela u Zeldinom Montgomeryju. Sačuvala je ostavštinu svojih roditelja o kojima je jednom rekla kako, nit smatra da je tatin alkoholizam otjerao mamu u ludnicu niti da je mama poludjela zbog tate. Što god to značilo.
Kada je umro Scott se smatrao promašenim i neuspješnim a Zeldina je smrt jedva zabilježena. Dugo su je opisivali kao luđakinju, kao što su Marilyn Monroe opisivali kao glupu plavušu a pridružila im se i Princeza Diana. Sve su tri prikazivali kao lijepe, nestabilne, ovisne o nekom od poremećaja, tableta, alkohola ali se ta slika, barem o potonje dvije odavno promijenila. Sada je red i na Zeldu.
Od tada do danas oni su postali ikone, inspiracija za niz filmova, musicala, serija, Scottova su djela adaptirana za film, televiziju, kazalište. Muzej “F. Scott and Zelda Fitzgerald museum” otvoren je u Montgomeryju još 1898., to je kuća koju su iznajmili 1931. i 1932. Muzej je jedno od nekoliko lokacija gdje se mogu vidjeti i slike koje je Zelda naslikala. Jer, i slike su doživjele ponovnu procjenu pa se danas smatra odličnom slikaricom na koju je utjecaja imao i Van Gogh i Georgia O’Keeffe, njena djela “pokazuju rad talentirane žene s vizijom koja se uzdigla iznad nemogućih prepreka da uopće slika.” Iako su slike godinama bile na tavanu Zeldine rodne kuće a njena je mama neke spalila jer joj se nisu sviđale, izložba Zelde Fitzgerald putuje po Europi i SAD-u.
Scott i Zelda pokopani su Rockvilleu, Marylandu malo dalje od obiteljske parcele. Scottie je uspješno lobirala 1975. da se pokopaju na drugom groblju. Na njihovom je spomeniku uklesana rečenica iz “Velikog Gatsbyja”: “Tako smo pobijedili, brodovima protiv struje koji prenose trag u beskraj prošlosti.”
wpDiscuz