Međunarodna krizna grupa nije, naravno, svjetska vlada u sjeni.
To je naprosto akademski think-tank formiran u doba Dejtonskog sporazuma kao stručno tijelo, savjetodavni kapacitet (think-tank) Svjetske organizacije. Dio je razvojne agencije UNDP, koja djeluje u sklopu Ekonomskog vijeća i bavi se najzaostalijim zemljama. U tim zemljama, zna se, zbog rata i općeg društvenog nazadovanja, ne možeš ni početi s kakvim ekonomskim mjerama dok se ne razriješi osnovni društveni konflikt. S tom idejom Krizna grupa je i stvorena – ona treba da identificira probleme te sugerira političke mjere. Ima nevelik budžet od 20 milijuna dolara godišnje, plaća oko 130 eksperata iz 53 zemlje koji govore 50 jezika, a predsjednik je Ghassan Salame, pariski profesor prava i političkih znanosti, koji sjedi u Bruxellesu. Član je Upravnog odbora Soroseva instituta Otvoreno društvu u New Yorku i Aleksandrijske biblioteke… Profesor i pisac, transatlantski i mediteranistički libanonski kozmopolit, kao imaginarni lik iz Četiri kvarteta T.S. Eliota: “Jerusalem, Athens, Alexandria, Vienna, London… Unreal”.
Pjesničke i književne referencije na stranu, Međunarodna krizna grupa ima apsolutni autoritet u diplomatskim krugovima. Političke mjere donose vlade, u skladu s odnosima u real-politici, ali podlogu, razumijevanje problema, crpe iz priopćenja Krizne grupe, čija se stajališta smatraju mjerodavnima. Stoga je njihovo izvješće o Bosni i Hercegovini za 2014. toliko važno, dok su zaključci upravo – senzacionalni. U Hrvatskoj i Srbiji nisu pobudili nikakve reakcije, u Bosni i Hercegovini izašle su po novinama neke bilješke. Pa ipak, ovo je ključna stvar i prelomni događaj.
Stručnjaci Krizne grupe jezgrovito formuliraju ono što i sami vidimo. Kažu da tu više nema potencijala za ratni konflikt, ali da se zemlja bez obzira na svu blagonaklonu podršku susjeda, sunovraća u dezintegraciju. Raspada se, ali ne po šavovima. Konflikt interesa tri narodne zajednice stalni je izvor sukoba, a kako političke elite upravljaju svim oblastima ekonomije, nema šanse da se dostignu ciljevi koje zadaje EU. Nezadovoljni građani ustali su i popalili neke zgrade tražeći hitne reforme, ali rješenja koja bi se realno mogla provesti ne bi bila učinkovita, dok ona koja bi to bila nije moguće provesti. Stoga, zaključuje Krizna grupa već na kraju prvog pasusa izvješća, treba započeti potragu za novim ustavnim ustrojem.
Nije li to senzacionalno? S priopćenjem Krizne grupe međunarodna zajednica zapravo priznaje da je cijeli projekt dejtonske Bosne propao.
Da, kažu, bilo je uspjeha, zaustavljen je rat, zemlja je prilično obnovljena.
No, sav je potencijal potrošen, što se lijepo vidjelo kod posljednjih poplava – vlasti su reagirale pokazavši skandaloznu nesposobnost.
“Sve češće Bosanci postavljaju pitanja koja su prethodila ratu vođenom od 1992. do 1995 – treba li to da bude jedna zemlja, dvije ili čak tri, a ako je jedna, treba li tu da budu jedan, dva ili tri ustavna entiteta i kako njima upravljati?”
Ukratko, srce problema je “članak 4 Dejtonskog sporazuma, koji BiH definira kao državu dva entiteta, stvarno, ali ne eksplicitno u federalnom odnosu, a istodobno kao državu tri naroda i, istovremeno, državu tri konstitutivna naroda…”
Da, bilo je besmisleno od početka – svima obećaš sve i onda ništa ne možeš ostvariti. Krizna grupa, bez političkog licemjerja svojstvenog politici i političarima, odmah daje logično rješenje sa smjelošću koja krasi intelektualce: “Potreban je drukčiji dizajn – normalna federacija, bez posebne uloge konstitutivnih naroda, ali povezana interesima tri narodne zajednice, koja osigurava prava svim građanima.”
Merhaba! Znači, potrebno je tu kupus-salatu od dejtonskog aranžmana presložiti u nešto suvislo, funkcionalno i po mogućnosti već viđeno kao ustrojstvo normalne federalne države negdje drugdje u svijetu… Bosna nije ur-Bosna, enigma obavijena misterijama, balkanski monstr-organizam povezan vječitim razlikama i zasnovan na specijalnim barbarogenijskim svojstvima osebujnih bića. Riskirao bih, štoviše, reći da je to normlna europska zemlja naseljena ljudima prosječnog istočnoeuropskog idiotizma.
“Nema konsenzusa o tome što i kako započeti, ali Bosna očito mora napustiti sistem zasnovan na pravima konstitutivnih naroda. Krizna grupa nije olako došla do tog zaključka. Zaključak odražava uvid i osvjedočenje da nitko nema viziju koja bi na postojećim temeljima donijela napredak… Bosna treba novi temelj kako bi mogla opstati.”
Na mjestu šefa države, zaključuje Krizna grupa, državi takvoga ustrojstva bolje odgovara kolektivitet, nego individua, a isto tijele može biti izvršna vlast. Za neke odluke trebat će konsenzus, za druge bit će dovoljna većina. Sve tri zajednice treba u njemu da budu zastupljene, ali ne nužno u jednakom broju. Etničke kvote treba ukinuti.
Ako se ne varam, predlažu parlament, koji konsenzualno bira Predsjedništvo i vladu. Ali, tko bi u taj parlament slao svoje zastupnike?
“Predstavničko tijelo treba da reflektira regije stvorene na temelju samoodređenja… Deset kantona u Federaciji BiH suvišni su, treba ih ukinuti, a njihove nadležnosti treba podijeliti između ministarstava i općina (municipalities).”
Znači – etnički konsolidirane bošnjačke, srpske i hrvatske općine biraju zastupnike, zastupnici vladu i Predsjedništvo i – ćao. Što s Republikom Srpskom? Ne vidim da bi ona tu kome smetala, kao ni Zajednica općina Herceg Bosne ili bošnjački superkanton. No, novac će držati vlada. A suverenitet će predstavljati Predsjedništvo izabrano konsenzusom.
A predstavnici međunarodne zajednice, važne i povlaštene političke kaste birokrata koji u Bosni nalaze mnogobrojna lukrativna namještenja, što će biti s njima? “Bosna je nezamisliva bez angažmana međunarodnih predstavnika, koji su puno učinili za oblikovanje institucija i postizanje mira, ali danas donose više problema nego koristi. Jedini način da se lidere ohrabri da preuzmu odgovornost jest da se zemlju tretira kao normalnu državu bez suvišnih uplitanja visokog predstavnika. A EU bi trebalo da najavi novi početak započinjanjem pristupnog procesa…”
Sve ove mjere logične su i sa stajališta onih koji stvar promatraju izvana, neizbježne. Naravno, nikome neće odgovarati sve što se tu predlaže i bit će, sigurno, pokušaja da se očuvaju sadašnje pozicije. Ali, na duži rok, u tome nema kruha. Međunarodna zajednica više nije spremna bez kraja i konca ulijevati novac u propale bosanske političke institucije. Da, mogao si im zaprijetiti neredima dok nisu imali rješenje, pa su se osjećali sukrivima, odgovornima, što je visokog predstavnika i njegovo ambasadorsko komesarsko Vijeće za implementaciju mira dovelo u talački položaj. Zato ih treba povući, a pritisak primjenjivati izvana, bušiti i holbručiti, a pritom ti ne treba batina, nego je dovoljno zvecnuti kesom.
Preporuke Krizne grupe:
Vladama u BiH: Inicirajte raspravu o temeljnoj reformi, razmotrite ukidanje kantona u Federaciji, uspostavite administrativne distrikte sudske i političke vlasti koje korespondiraju s granicama lokalnih zajednica.
Građanima BiH: Uđite u stranke i sudjelujte u stvaranju programa i izboru vodstva, pridružite se civilnim udrugama koje žele demokratizirati stranke.
Međunarodnoj zajednici, posebno EU, SAD i donatorima: Sponzorirajte programe obuke koji vode omasovljenju stranaka i njihovoj demokratizaciji.
Predsjedništvu Bosne i Hercegovine: Zatražite prijem u EU, naložite Ministarstvu obrane da pripremi akcijski plan za ulazak u NATO.
Europskoj uniji: Momentalno prihvatite zahtjev za prijem BiH u članstvo i otvorite pregovore u najranijem mogućem terminu, podržite reformu nudeći ekspertizu u vezi s europskim modelima federalizma i participacije lokalne zajednice u područjima jezične raznolikosti.
Članovima Vijeća za implementaciju mira, posebno EU i SAD: Tretirajte Bosnu kao normalnu državu i zatvorite Ured visokog predstavnika, raspustite Vijeće za implementaciju, a od Vijeća sigurnosti zatražite podršku za te mjere.
wpDiscuz