„Zbogom Dayton, zdravo Bruxelles“ ili zbogom unitarizmu, dobrodošla federacijo

„Zbogom Dayton, zdravo Bruxelles“[1]. Tako glasi naslov teksta utjecajnog geopolitičara irskih korijena Geraroida O Tuathaila. I prije i poslije njega mnogi su nastojali dokazati kako treba doći do takve promjene, ali to je bilo uzaludno. Gotovo deset godina kasnije, ova poruka odjekuje i u institucijama Europske unije, prije svega u Europskom parlamentu. O Tuathailov tekst odnosi se na dugoročnu neodrživost političkog sustava koji je proizašao iz Daytonskog sporazuma, a cilj teksta nije bio „pronaći krivca“ nego racionalno prikazati koji su mogući scenariji za Bosnu i Hercegovinu u slučaju da se postojeći sustav održi. O Tuathail je shvatio kako bi bilo bolje radikalno promijeniti smjer politike i modernizirati politički sustav odnosno okrenuti se europskoj integraciji. Opći zastoj Bosne i Hercegovine ozbiljno zabrinjava i Europsku uniju, a nepoštivanje obveza, čak ni prema Europskom sudu za ljudska prava, dodatno koči razvoj države koja postaje teret međunarodnim institucijama i državama u okruženju. U ovakvoj situaciji očigledno je kako će netko pokrenuti reforme, a neodgovorna i nesposobna bosanskohercegovačka politička elita to je odlučno odbacila u više navrata, pa je natjerala institucije Europske unije da se detaljnije pozabave postojećim problemima, što znači da vrijedi ona poslovica „ako neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu“.

piše: Ivan Pepić

Politički sustav Bosne i Hercegovine ima dva izlaza, ako se ta država želi očuvati i postati moderna i prosperitetna. Prvo je rješenje stvaranja unitarnog modela države, a drugo rješenje je moderna federalizacija koja se temelji na konsocijacijskoj demokraciji. Prvo je rješenje, očigledno, vrlo teško provesti: Ustav BiH je predvidio konstitutivne narode i za svakog od njih određena prava, koja bi se u unitarnom uređenju teško mogla garantirati i provoditi. Unitarna uređenja imaju mali manevarski prostor u omogućavanju elementarnih prava skupinama koje nisu dio većine. Rijetko je vidjeti unitarnu državu koja ima tri konstitutivna naroda i da svaki od njih bude na jednakoj razini. Druga solucija je federalizacija koja može ponuditi umjetno rješenje očuvanju političkih, društvenih, kulturnih i ekonomskih različitosti. Federacija ne znači uništavanje države, nego očuvanje njenih unutarnjih posebnosti koje se ne mogu jednostavno integrirati samo zato što se nalaze unutar specifičnih granica. Nadalje, u svim državama u Europi s više prisutnih identiteta ili nacija trend je regionalizacija, a ne unitarizacija. Španjolska, Velika Britanija i Belgija samo su neke od država u kojima je očita regionalizacija, pa i u unitarnim državama radi se na političkoj decentralizaciji, kao u Francuskoj i Italiji, a ne na unitarizaciji, koja je potpuno zastarjela i neefikasna. Prvo je rješenje samo po sebi neodrživo zbog partikularnih zahtjeva naroda, dok jedino drugo rješenje može ponuditi izlazak iz nestabilnosti. To je prepoznao i Europski parlament.

Krajem prosinca 2013. na Izvješće o napretku Bosne i Hercegovine predloženo je 116 amandmana koje je ovog mjeseca Europski parlament prihvatio. Analizirajući sadržaj tih amandmana primjećuje se kako čak njih 55 od 116 sadrži značajne političke zahtjeve koji otvoreno osuđuju unitarizam i neprihvaćanje federalnih načela, zaštitu manjina te manjeg konstitutivnog naroda u Federaciji BiH. Treba posebno naglasiti kako su gotovo svi hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu sudjelovali u kreiranju amandmana na zahtjev Predsjednice Odbora Europskog parlamenta za jugoistočnu Europu, Doris Pack. Značajan je Amandman 19 koji „izražava žaljenje zbog opstrukcije centralističkih snaga (…), naglašava se važnost federalističkih načela i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao europski put Bosne i Hercegovine“. Još jedan primjer može biti Amandman 28 nizozemske zastupnice turskih korijena Emine Bozkurt koji glasi da „ustavne reforme ostaju ključne za transformaciju Bosne i Hercegovine u funkcionalnu državu (…)“. Možemo spomenuti i Amandman 54, koji poziva političke stranke u Parlamentu BiH da promijene izborni zakon prije Općih izbora u listopadu 2014. Ukratko, Europski parlament dao je značajnu podršku promjenama i federalnom uređenju Bosne i Hercegovine, koja neće biti primljena u Europsku uniju ako unitarističke snage nastave sa svojom politikom. Doneseni amandmani to potvrđuju, a buduća Europska komisija morat će se pridržavati tih amandmana u kreiranju politika prema Bosni i Hercegovini. Spomenutim amandmanima dokazalo se kako su Hrvati ključ za rješavanje problema te da doista postoji „hrvatsko pitanje“. Da nije tako, Europski parlament ne bi inzistirao na principu federalizma, osudi centralizma, uspostavi stvarne jednakopravnosti, pravu TV emitiranja na hrvatskom jeziku i promjeni izbornih zakona.

Ono najgore na što su upozoravali hrvatski političari, intelektualci, studenti, ljudi iz kulturnog miljea, mladi aktivisti i drugi akteri, trenutno je u Bosni i Hercegovini na djelu. Nemogućnost provođenja unitarne politike isplivava na površinu i polagano se širi nervoza. Značajne političke institucije su paralizirane, a umjesto napretka svjedočimo općoj blokadi u obliku metastaze koja dopire do cijelog društva. Dogodilo se sve ono što nije trebalo. Ono što je najgore, to je prouzročilo takav paradoksalan dugogodišnji zastoj svih struktura da graniči s ironijom: kad politolozi budu proučavali politički sustav Bosne i Hercegovine nakon što bude uspostavljena funkcionalna i moderna federacija sigurno će se zapitati „pa zašto to nisu napravili prije, nego su čekali gotovo 20 godina da nešto promijene i to nakon pritiska institucija Europske unije?“.

Budući proučavatelji bosanskohercegovačkog političkog sustava uočit će kako se godinama papagajski ponavljalo da neke strukture rade na slabljenju Bosne i Hercegovine i širenju separatističke ideologije. Primijetit će da se uglavnom optužuju nebošnjaci. Istina, retorika iz centralizirane Republike Srpske u kojoj su drugi narodi, prije svega Bošnjaci i Hrvati, potpuno isključeni iz bilo koje važnije političke ili društvene funkcije utječe na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ipak, ona je samo odgovor na unitarizam. Zbog takvog neracionalnog unitarizma separatističke snage još više se ohrabruju te se postiže bumerang efekt, zbog kojeg cijela država osjeća posljedice. Umjesto da se političkim pregovorima nastoji doći do rješenja i smanjivanja tenzija, kao što je prirodno u svim multinacionalnim društvima, u Bosni i Hercegovini svjedočimo „centrifugalnoj demokraciji“ u kojoj glavne političke elite ne žele surađivati. Glavni krivci, očito je, svi su oni koji podupiru unitarnu retoriku, jer ne daju dovoljno mjesta sasvim legitimnim zahtjevima drugih. Napokon, bošnjačka politička elita i njihovi podupiratelji iz dijelova međunarodne zajednice trebali bi ozbiljno shvatiti upozorenja iz Europskog parlamenta i odgovorno početi raditi na uspostavljanju konsocijacijske demokracije i funkcionalne federacije. A ta funkcionalna federacija može postojati kad se donese novi ustav koji će proizaći odozdo, odnosno iz naroda te kad zadovolji svaku poru društva odnosno sve narode, a ne samo veći dio stanovnika. Tek tad ćemo moći govoriti o bosanskohercegovačkim građanima, jer će biti upoznati s pojmom ustavnog patriotizma (prema Jürgenu Habermasu i Jan-Werneru Mülleru). Jedino se na taj način Bosna i Hercegovina može približiti Europskoj uniji i postati – država.

poskok.info