TOMAŠEVIĆ Crtajte granice, ali ne precrtajte ljude

Na 20. godišnjem susretu svećenika Vrhbosanske nadbiskupije održanome 23. rujna u Sarajevu, pod predsjedanjem kardinala Vinka Puljića i uza sudjelovanje 127 svećenika, između ostaloga razmatrano je i aktualno crkveno i društveno stanje u Bosni i Hercegovini što je rezultiralo Izjavom, u kojoj se između ostaloga naglašava i hrvatska i katolička pripadnost BiH. Zašto je to važno uvijek naglašavati i što se tim želi postići?
Ponajprije, zahvaljujem Vašemu mjesečniku što imam mogućnost govoriti o ovoj temi. Ujedno koristim se prigodom da izrazim radost što svojim lijepim sadržajem po ovome mjesečniku već desetljećima grijete mnoga srca na ognjištima ne samo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nego i šire podržavajući ponajprije da se ne ugasi plamen božanske ljubavi, ali i narodnoga življenja u obiteljskome zajedništvu.
Osjetila se potreba za jednom ovakvom Izjavom najprije zato da naši vjernici, ali i ljudi u vlasti kao i svi koji to žele, znaju što i kako velika većina svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, na čelu s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem, misli o nekim važnim pitanjima koja su povezana s našim opstankom u BiH. Sigurno bi bilo još bolje da je to učinjeno na susretu svih svećenika koji djeluju na području Vrhbosanske nadbiskupije pa možda i na razini BiH, ali poticaj je dan prije ovoga susreta pa je tako i došlo do Izjaveza koju vjerujem da je posve prihvatljiva velikoj većini svećenika, dijecezanskih i redovničkih, širom Bosne i Hercegovine. Dakle, Izjava nema nakanu izazivati polemiku ili podjele, nego otvoriti argumentiranu raspravu u traženju najboljega puta utemeljena na istini i na pravdi.
U Izjavi je, nakon prepoznavanja znakova vremena i iznošenja tvrdnji, istaknuto nekoliko važnih stvari. Najprije je istaknuto da se „kao svećenici ne odričemo nijednog dijela Bosne i Hercegovine koja pripada i katolicima u jednakopravnosti“. Svjedoci smo da je tijekom nedavnoga rata politika stvaranja etničkih prostora u Bosni i Hercegovini, u kojoj su ljudi različitih vjera i etničkih skupina živjeli vrlo blizu jedni drugima, dovela do progona stotina tisuća ljudi samo zato što su drugi i drukčiji i da je ta ista politika spriječila veliku većinu prognanih i izbjeglih da se vrate u svoje domove osobito u sadanjemu entitetu Republike Srpske. Takva politika je nepravedna i to ne samo prema drugima i drukčijima koji su na određenome teritoriju manje brojni nego i prema velikome dijelu vlastitoga naroda. Trajna obećanja navodne većine, pa tako i u vodeće politike hrvatskoga naroda u BiH, da će se brinuti za one iz svoga naroda tamo gdje su manje brojni potpuno su lažna i licemjerna.
Zato su svećenici vrlo jasno željeli naglasiti da su Hrvati katolici „autohtono pučanstvo na cijelom njezinu prostoru“ i nitko, a ponajmanje oni koji govore da nas predstavljaju, ne bi smio nijekati naše pravo da živimo i uživamo sva ljudska prava i vjerske slobode u bilo kojemu dijelu BiH. Zato se u Izjavi ističe da su „legitimni politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH dužni zalagati se za prava Hrvata, najvećim dijelom katolika, na cijelom prostoru BiH, s posebnim naglaskom na Republiku Srpsku“ te „da je obveza svih političkih predstavnika i svih katolika učiniti sve moguće, u skladu s evanđeljem i pozitivnim zakonima, da Crkva i katolici u što većem broju opstanu u Bosni i Hercegovini“. Riječ je o dužnosti i obvezi, a ne o dobroj volji. Oni koji to ne čine, ne vrše svoju dužnost i trebaju snositi odgovornost.
Kardinal Puljić često je tijekom rata ponavljao: Crtajte granice, ali nemojte precrtati čovjeka! A upravo se to događalo i danas se događa. Granice su s papira prešle u glave mnogih ljudi, što je plod politike podjela kojom se najlakše ostaje na vlasti bez istinskih vizija, programa i rada. Dojučerašnji poslušnici u komunističkoj partiji dijelom su ostali vjerni prijašnjoj ideologiji, a dijelom su obukli nacionalne boje u želji da nastave vladati pa su, prema njima, uvijek za sve krivi samo oni „drugi“ te dijelom „domaći izdajnici“. Za to vrijeme brojni sposobni ljudi, za koje je ovo društvo izdvojilo velika sredstva za školovanje, kao i brojni mladi raznih vjera i nacija, napuštaju ovu tako lijepu i svim njezinim stanovnicima Bogom darovanu zemlju.
Svjedoci smo kako se broj Hrvata-katolika u BiH dramatično smanjio, a u mnogim krajevima su zapravo posve nestali. No ne samo da nema priželjkivanoga povratka nego se, na žalost, iseljavanje, takoreći, svakodnevno nastavlja. S kojim podatcima i spoznajama raspolaže naša Crkva i što ističe kao glavne razloge za to sada kada je odmak od rata već dvadeset pet godina; gdje je kraj i vedrije sutra?
Prema statističkim podatcima biskupskih ordinarijata u BiH, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, na kraju 2014. godine u Bosni i Hercegovini bilo je 420 294 katolika. Prema mišljenju mons. Tome Vukšića tomu broju trebalo bi pridodati još oko 10% Hrvata koji ili nisu katolici ili nisu u kontaktu sa župnim uredima jer je broj katolika u većim gradovima često više procjena župnika nego siguran podatak pa bi se moglo reći da u BiH živi blizu pola milijuna Hrvata, najvećim dijelom katolika. A prije rata bilo nas je, prema crkvenim podatcima, oko 830 000.
Glavni razlog za tako veliko smanjenje broja katolika sigurno je nedavni rat koji je s ognjišta pomaknuo oko polovinu svih stanovnika BiH pa su mnogi potražili krov i kakvu-takvu sigurnost na nekome drugom dijelu BiH ili izvan nje. Drugi razlog jest Daytonski mirovni sporazum kojim je velikim dijelom legalizirano tzv. etničko čišćenje i kojim je uvelike prihvaćena logika stvaranja etnički čistih prostora. Malo koga je začudio malen broj povratnika posebno na područje Republike Srpske jer su se najvećim dijelom za povratak trebali brinuti isti oni koji su radili na tzv. etničkome čišćenju. Sa strane zemalja supotpisnica Daytonskog sporazuma nije postojala velika volja da se podupre povratak pa su povratnici vrlo često nailazili na brojne poteškoće i otpor posebno mjesnih vlasti, a potporu su nalazili gotovo isključivo u humanitarnim i svojim vjerskim institucijama. Brojni hrabri svećenici, redovnici i redovnice svojim povratkom u razorene župe u poratnome vremenu pokazali su, a pokazuju i danas, da se Crkva nikada nije mirila s takvim stanjem i takvom politikom.
Od oko 280 župa u Bosni i Hercegovini njih 77 imaju manje od 100 vjernika, a još 27 župa imaju manje od 200 vjernika i to uglavnom starijih osoba pa tako trećini župa u BiH prijeti potpuni nestanak. Zato govoriti o opstanku znači govoriti o povratku. Što prije to shvatimo i oko toga zauzmemo jasan stav te poduzmemo potrebne korake, posljedice će biti manje. Crkva se nije i ne smije se miriti s tim i u tome su duhu biskupi BK BiH potaknuli susret svećenika BiH i međudekanske susrete na razini cijele Bosne i Hercegovine kojima se želi povezati dekanate i župe iz raznih dijelova BiH. Uvjeren sam da bi na tome planu trebali i morali učiniti mnogo više i biti dobar primjer svima, pa i politici i političarima.
Kada se govori o smanjenju broja katolika u BiH, nikako se ne smije zaboraviti još jedan vrlo važan razlog, a to je sve veća zatvorenost mladih obitelji prema životu i pad nataliteta i to ne samo u nas Hrvata katolika nego i općenito u Bosni i Hercegovini jer smo u vrlo kratkome roku s vrlo pozitivnoga prirasta došli do toga da danas u BiH imamo veći broj umrlih nego rođenih. Postoje brojni objektivni razlozi, ali i izgovori kojima se krije nespremnost na žrtvu i darivanje te želja za uživanjem kojoj se nerijetko sve podređuje. Svjedoci smo da upravo najbogatije zemlje imaju često najmanji natalitet. Možemo reći da se nekada i u BiH kudikamo skromnije živjelo, ali je bilo otvorenosti za život i za rađanje. Na žalost, s tom poteškoćom susrećemo se i u brojnim župama gdje su katolici većina i to je veliki pastoralni izazov za sve nas u Crkvi, ali bi trebao biti i za one koji nas predstavljaju u vlasti.
Naravno, nezahvalno je upirati prstom u nekoga i optužiti ga za postojeće stanje i da se nama „Hrvatima-katolicima želi nametnuti osjećaj manje vrijednosti“, a ovi prostori su i naši. Netko za sve ovo treba snositi odgovornost i pred Bogom i pred javnosti?
U Izjavi se tvrdi „da su pojedinim stranim, ali i domaćim političkim opcijama Hrvati i katolici u Bosni i Hercegovini smetnja“ i „da dominantne srpske i bošnjačke politike nemaju spremnosti prihvatiti hrvatski narod kao konstitutivan i jednakopravan u cijeloj BiH“ kao i „da ne postoji stvarna volja kod međunarodnih predstavnika, za reformom nepravednog i nefunkcionalnoga Daytonskog sporazuma, a time i Ustava BiH kojim bi sva tri konstitutivna naroda bila jednakopravna i svi građani imali jednaka prava u svakom dijelu BiH“. Sve to je pomoglo i pomaže onima koji rješenje hrvatskoga pitanja u BiH vide u nekoj vrsti getoizacije i obrane maloga dijela BiH u kojima su Hrvati većina, iako je danas svima vrlo jasno da to ima katastrofalne posljedice po cjelokupno hrvatsko biće u BiH, koje je najvećim dijelom katoličko. Takva politika zalaže se gotovo isključivo samo za jedan mali dio BiH potpuno zanemarujući Hrvate katolike koji žive u najvećemu dijelu BiH.
Zato se u Izjavi tvrdi „da ne postoji nacionalna strategija opstanka Hrvata i katolika na cijelom području Bosne i Hercegovine“ i „da u državnim strukturama nisu jednako zastupljeni Hrvati iz cijele BiH“. Takva politika dovodi do toga „da se katolicima u Bosni godinama nameće osjećaj manje vrijednosti“ kao onima koji nisu dovoljno svjesni svoga hrvatstva i koji se ne znaju brinuti sami za sebe, nego to treba činiti netko drugi u njihovo ime tko im se nameće kao mjeritelj njihova hrvatstva. To ide tako daleko da će mene kao svećenika rođena u Bosni, ako kažem da sam Bosanac, odmah sunarodnjaci ispraviti i reći da nisam Bosanac nego Hrvat iz Bosne. Ako netko kaže da je Hercegovac, Dalmatinac, Slavonac, on se time ponosi i njega nitko ne ispravlja, iako ni na tim prostorima, kao ni u Bosni, ne žive samo Hrvati nego i drugi. Hrvati katolici u Bosni su neusporedivo više prognani sve do danas od svih krajeva u BiH i u Hrvatskoj pa zaslužuju svakovrsnu potporu u nastojanju da se vrate i opstanu, a ne nametanje osjećaja manje vrijednosti i to od onih koji govore da ih predstavljaju. Prošlogodišnje prikupljanje i slanje pomoći velikoga broja Hrvata katolika iz Hercegovine i Hrvatske Hrvatima katolicima u Bosni odnosno Bosanskoj Posavini zorno pokazuje da su obični ljudi jako otvoreni za tu širinu, za razliku od politike kojoj treba isključivo područje na kojemu će vladati. Tako područje postaje važniji od čovjeka. Tada se u ime područja precrtava čovjeka, pa čak i onoga iz vlastitoga naroda. To nikada nije vodilo niti može voditi nečemu dobrom.
Konstitutivnost i jednakopravnost svih naroda u BiH uvijek se teoretski lijepo naglašava. No mi Hrvati smo i u tim temeljnim ljudskim pravima zakinuti. Što učiniti? Gdje vidite rješenje i može li se možda reći po onoj „zora puca, bit će dana“? 
Ponajprije želim reći da Hrvati u BiH nisu ni izdaleka zakinuti u vlasti na jednak način. Imajući u vidu da najviši hrvatski predstavnici državnih i federalnih vlasti dolaze, uz poneki izuzetak, samo iz maloga dijela BiH, treba reći da ni u najdemokratskijemu sustavu ne bi mogli imati toliko predstavnika u najvišim državnim tijelima vlasti s tako maloga područja. Zato je prijeko potrebno da hrvatski predstavnici u vlasti na državnoj i federalnoj razni budu s područja cijele BiH jer to pravda traži i jer bi se tek na taj način mogla načiniti strategija opstanka Hrvata katolika na prostoru cijele BiH. Dakle, trebali bismo ponajprije poraditi da unutar svoga narodnog bića budemo pravedni jer bi tada imali dodatni argument za traženje da i drugi budu pravedni prema nama. Sve to vrijedi i za druga dva naroda čije politike funkcioniraju na sličan način po sustavu spojenih posuda.
Kada je riječ o konstitutivnosti i jednakopravnosti hrvatskoga naroda s drugim dvama narodima, podsjećam da se u Izjavi tvrdi „da ne postoji stvarna volja kod međunarodnih predstavnika, za reformom nepravednog i nefunkcionalnoga Daytonskog sporazuma, a time i Ustava BiH kojim bi sva tri konstitutivna naroda bila jednakopravna i svi građani imali jednaka prava u svakom dijelu BiH“.
Hvala Vam, monsinjore, za razgovor, promišljanje i poticajne misli koje ste podijelili s naši čitateljima. Za kraj, ohrabrite nas i sve ovo u božićnoj perspektivi?
Za Bosnu i Hercegovinu i opstanak u njoj, i onoga što je hrvatsko i katoličko, itekako ima nade ako budemo voljeli Boga, Crkvu, svoj hrvatski narod, sve ljude i svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu. Papa Franjo nam je svojim dolaskom dao primjer kako trebamo voljeti ovu zemlju: gradeći mir, ne odričući se svoje povijesti i svojih predaka, otvarajući se prema drugima i drukčijima u izgradnji povjerenja i zajedničkome nastojanju za bolje i pravednije društvo u kojemu će biti mjesta za svaki narod i za svakoga čovjeka te dajući više prostora i povjerenja mladima. Sve nas treba posebno brinuti odlazak velikoga broja mladih školovanih ljudi koji su nasušno potrebni ovoj zemlji, i to iz svih naroda, jer oni trebaju svima i oni bi trebali izgraditi ovu zemlju i učiniti je ljepšim mjestom za život svih. Mnogima su se posebno svidjele riječi kardinala Puljića na kraju euharistijskog slavlja na stadionu Koševo: „Ako nas je Bog u ovoj zemlji pozvao u život i od cijele kugle zemaljske izabrao da nam baš ovdje udahne dah života, zar da tu zemlju ne volimo? Zar da se bojimo tu živjeti, ako je Bog s nama i ako smo mi s Bogom? Ako Bog daje da se rodimo kao različiti, zar da se te različitosti bojimo?“
Kao svećenik, kojemu je Bosna i Hercegovina najljepša zemlja na svijetu i za koju uvijek u svakome dobrom smislu navijam jer mi ju je Bog izabrao i jer je uistinu lijepa, iznad svega ponosim se svojim sunarodnjacima po vjeri i narodnosti zato što većina njih ostaje vjerna i Crkvi i svojemu narodu i onda kada odu daleko od svoje rodne zemlje. Od biskupa u biskupijama u Hrvatskoj, kao i od brojnih voditelja hrvatskih katoličkih misija, o našim vjernicima uglavnom se čuje lijepo i pozitivno. Oni pune brojne crkve. Uistinu bih volio da se nikada ne stide reći odakle dolaze i da s ponosom kažu da su iz Bosne i Hercegovine i da je to i hrvatska zemlja, bez obzira o kojemu je njezinu dijelu riječ. Zato u Izjavi stoji „da je Bosna i Hercegovina naša država, a Sarajevo glavni grad“ te „da kada govorimo o domovini, onda mislimo na cjelokupan prostor gdje Hrvati žive kao autohtoni narod, danas uokviren državama: BiH i Republici Hrvatskoj“ kao i „da nitko nema pravo nametati nam dvojbu ili BiH ili Hrvatska, nego je naše opredjeljenje BiH, a i Hrvatska“.
U Izjavi je također istaknuto „da su državna zastava i himna BiH također dio sadašnjega identiteta Hrvata u BiH“ te „da je potrebno vratiti zastavu hrvatskog naroda koja simbolizira sve Hrvate i u Republici Hrvatskoj i u BiH i na svim prostorima gdje Hrvati žive“. Na brojnim skupovima ističe se samo zastava države Republike Hrvatske koja je jasno omeđena svojim granicama, a ta zastava trebala bi biti i jest zastava svih koji u Hrvatskoj žive, dakle ne samo većinskoga hrvatskog naroda nego i svih drugih na tome području. Zato tom zastavom nisu obuhvaćeni i Hrvati iz BiH, Vojvodine, odnosno Srbije, Crne Gore ili drugih zemalja. Zbog toga je u Izjavi izražena potreba da se vrati zastava hrvatskoga naroda kakvu smo koristili prije rata, a to je trobojnica s jednostavnim hrvatskim grbom bez ikakvih dodataka. Zato bi zastava cjelokupnoga hrvatskog naroda, uz državne zastave, sigurno pomogla očuvanja narodnoga identiteta i nastavila biti poveznica svehrvatskoga bića bez obzira na državu u kojoj žive. Zato je u Izjavi naglašeno da smo autohtono pučanstvo u BiH kao što su i Hrvati u Hrvatskoj autohtono pučanstvo. I Hrvati u Boki i mnogi Hrvati u Vojvodini su autohtono stanovništvo, ali sada žive u drugoj državi i zastava hrvatskoga naroda, uza zastavu države u kojoj žive, pomogla bi im u očuvanju narodnoga identiteta.
Na kraju bih istaknuo da mi i kao katolici i kao Hrvati, zajedno s drugima i drukčijima, ovdje u Bosni i Hercegovini imamo posebno poslanje, a to je pokazati Europi i svijetu da je moguć život u vlastitome identitetu uz poštivanje i uza suradnju s drugima i drukčijima. Ako je takav suživot moguć u Bosni i Hercegovini, onda je moguć i u Europi i u svijetu. Tijekom posjeta pape Franje mi smo, uz Božju pomoć i po Božjemu blagoslovu, pokazali da je to moguće. Ako je to bilo moguće tada, moguće je i trajno. I to nas treba činiti ponosnima. Taj i takav ponos mogao se tih dana i mjeseci udisati i izvan BiH. To je lijep osjećaj i na to imaju pravo svi ljudi koji žive u ovoj zemlji. Svaki čovjek u ovoj zemlji treba posao, hranu, krov nad glavom; svaki narod i svaki čovjek želi biti priznat u svome identitetu; svima su potrebna prijevozna sredstva, ceste, trgovine, mjesta molitve… i zato postoje broja područja gdje trebamo zajedno, čuvajući svoje različitosti, graditi ovu zemlju kao zajedničku kuću. I to je bila Papina poruka. Bog blagoslovio sve one koji na tome rade i koji nam u tome pomažu! Na kraju, od srca želim čestit Božić i na dobro nam došlo Isusovo Porođenje!
KTA