Zašto tri naroda u BiH vjerskim i nacionalnim simbolima obilježavaju svoj teritorij?

U BiH su podignuta 2143 spomenika koja su posvećena stradanju civila ili branitelja tijekom četverogodišnjeg rata u BiH. Ti spomenici simboliziraju patnju i stradanje jednog naroda ili pojedinca koje je počinio drugi narod. Masovno podizanje spomenika započelo je u miru nakon masovnih uništavanja u ratu onih koji su veličali Titovu Jugoslaviju i NOB.
Poput spomenika nakon rata u BiH počela je gradnja novih i obnova porušenih vjerskih objekata. Sagrađeno je blizu tisuću džamija i na stotine katoličkih i pravoslavnih crkava te drugih objekata. Više ih je sagrađeno u miru nego što ih je u ratu i porušeno. U sukobima u BiH poginulo je oko 100 tisuća vojnika i civila te raseljeno oko dva milijuna ljudi. Ratna šteta mjeri se u desecima milijardi dolara. U dva desetljeća mira zemlja se poprilično obnovila i oporavila od ratne štete. No zadesio ju je mirnodopski egzodus. Zbog političkog i gospodarskog beznađa iz nje se iselilo blizu 100 tisuća građana.
Nezavršeni rat, koji je u Daytonu prekinut, nastavljen je u miru nekim drugim sredstvima. Po vojnoj logici, protivnik je pobijeđen samo ako je simbolički poražen svaki narod u multietničkoj državi. Stoga svaki narod obilježava svoj teritorij vidljivim nacionalnim i vjerskim simbolima. Drugi narodi doživljavaju te simbole kao provokaciju i uzvraćaju istom mjerom. Postoji li u takvoj nepodnošljivosti i “inat” politici uopće neki pojedinac ili događaj iz rata oko kojega bi se mogli okupiti svi u BiH? Barem jedan zajednički simbol, spomenik? Ako ne, može li onda uopće BiH preživjeti s toliko različitosti koje su u funkciji podjela, a ne suživota?
Međunarodna zajednica uspostavila je državu s ravnotežom straha. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Bill Clinton, upitan na CNN-u kako je nakon svega Amerika mogla dopustiti da se pola BiH nazove “Republika Srpska”, odgovorio je: “RS je protuteža mogućoj islamskoj radikalizaciji BiH”. Dakle, u toj projekciji Amerikanci su Srbima namijenili čuvanje “vanjskih” entitetskih granica od radikala u BiH, a Hrvate su ostavili unutar “njihova” entiteta u Federaciji BiH kako bi se “iznutra” borili s tom pojavom. Uspostavljena je država s mehanizmom zaštite od islamskoga ekspanzionizma.
SAD je mogao izgraditi funkcionalnu BiH da je ostatak međunarodne zajednice motivirao investirati u gospodarstvo. Umjesto toga, dopustio je sumnjivim projektima da uđu i zažive. Time je postala besmislena Clintonova daytonska ideja, odnosno uloga unutarnjih dežurnih policajaca (Hrvata i Srba). Jer, islamski radikalizam nije iznjedren iz BiH, nego je uvezen iz nekih dalekih zemalja.
Da se umjesto u sumnjive projekte ulagalo u gospodarstvo, ono bi bilo pokretač i svih drugih pozitivnih procesa. Narodi bi radili umjesto što se svađaju. Međusobno bi se natjecali kako što više proizvoditi i izvoziti. Danas su BiH, nažalost, najveći izvozni proizvod – ljudi. Koji ostavljaju sve praznijom i siromašnijom svoju zemlju. U njoj su umjesto njih ostala živjeti 2143 spomenika. Kao opomena i prijetnja.•
Jozo Pavković l vecernji.ba