Prezime Filipović ima 7321 stanovnik Hrvatske i po učestalosti je 22. hrvatsko prezime. Rašireno je diljem južnoslavenskih prostora, njegovi nositelji ispovijedaju sve tri vjere (katolici, pravoslavni i muslimani). Svima je zajedničko samo rodonačelnikovo ime Filip, a to pak znači da se tek mikroistraživanjima u arhivima i crkvenim maticama može utvrditi krvno podrijetlo i skupine i pojedinaca.
Prezime je izvedeno od grčkog imena Filip (grčki Philippos = prijatelj konja; philos = prijatelj, hippos = konj). Ime se širilo štovanjem Svetog Filipa, jednog od dvanaestorice apostola (Betsaida početkom I. stoljeća-Hierapolis sredinom I. stoljeća). Pretpostavlja se da djelovao u Palestini te u Frigiji, gdje je, čini se, i raspet. Relikvije mu se štuju u crkvi Dvanaest apostola u Rimu. U likovnim umjetnostima prikazuje se s križićem. Katolička crkva slavi mu spomendan 3. svibnja a pravoslavne crkve 14. studenog.
Početak natuknice o prezimenu Filipović iz Leksika prezimena SRH
Kad je riječ o prezimenu Filipović, onda je često prva asocijacija podrijetlo bosanske begovske obitelji Filipovića, o kojoj postoje brojna mišljenja, a najprihvaćenije ono da su potomci islamiziranog zagrebačkog kanonika Franje Filipovića.
Ukratko povijest islamiziranih Filipovića izgleda ovako… Prvotno su imali imanje na području Glamoča. „Najstariji poznati član obitelji je veleposjednik Mehmed-beg (umro 1682. godine). Njegov sin Jusuf-beg zarobljen je 1648. godine pri mletačkom zaposjedanju Klisa, ali je uskoro bio na slobodi pa je kao alajbeg 1650. godine obnavljao Knin; 1652. godine ponovo je zarobljen i odveden u Bresciu (Italija), gdje je ostao do oslobođenja 1659. godine. Opljačkao je Zemuničko polje pokraj Zadra 1663. godine, a 1671. godine sudjelovao je u pregovorima o razgraničenju osmanlijskih i mletačkih posjeda u Dalmaciji. Njegov sin Mehmed-beg pao je oko 1673. godine u mletačko zarobljeništvo, u kojem se nalazio i 1680. godine. Godine 1809. Derviš-beg Filipović vodio je odred bosanske vojske protiv pobunjenika u Srbiji. Nakon uspostave austro-ugarske vlasti 1878. godine Filipovići počinju igrati važniju ulogu u političkom životu.“[1]
Prije islamiziranih Filipovića poznati su brojni njihovi prezimenjaci Hrvati katolici i u Hrvatskoj i u Bosni.
Na Braču se 1436. godine spominje Juraj Filipović, bosanski plemić iz plemena Miroslavića i roda Armančića, koji je iz Bosne prebjegao na taj otok preko Poljičke Kneževine. Brački su pak Filipovići dali niz zaslužnika, među kojima se posebno izdvajaju: godine 1489. Rafael Filippis (talijanizirano prezime Filipović) soprakomit bračke ratne galije; godine 1566. Jerko i Mate „defensores Comm. Brachiae“; godine 1695. Franjo Filipović, sudac u Milni.[2]
Zanimljiv je i spomen Filipovića iz Kaštela: s meštrima (majstorima), među kojima je bio i Ivan Filipović, 1474. godine splitski nadbiskup Ivan Zanetti (1774-1776) sklopio je ugovor o izvođenju radova na još boljem utvrđivanju stare kule u Kaštel Sućurcu, a među svjedocima je bio i Marko Pečenić Marulić (1450-1524), otac hrvatske književnosti.[3]
Filipovići su na šibenskom području zabilježeni 1449. godine u Rakitnici (nekoć važno utvrđeno naselje u zaleđu današnjih Vodica), a u Ključu pokraj Drniša (Miljevci) 1546. godine. I sjeverna Hrvatska ima svoje Filipoviće: 1567 godine u Sesionalnom regestu donjostubičkog vlastelinstva za 1567. godinu upisani su: Ivan Filipović (u izvorniku Fylipowich) iz Stubičice i Ambro Filipović iz Goluboveca pokraj Donje Stubice.[4]
Filipovići su rano zabilježeni i u Vukovaru: 1698. godine od ukupno 57 naseljenih kuća u gradu, a sve su pripadale Hrvatima, nalaze se i domaćini triju obitelji s prezimenom Filipović: Blaž, Đuro i Ilija.[5]
Što se pak tiče hercegovačkih Filipovića, dio ih je prešao na islam, a prema njima se na poseban način odredio fra Petar Bakula (1816-1873) iz Gradca pokraj Posušja, pisac kultnog Šematizma hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine. On tvrdi „da je njegovo pleme u 17. stoljeću nosilo prezime Filipović i da su se prozvali Bakule iz odvratnosti prema poturčenjacima i progoniteljima katolika, Filipovićima iz Livna.“[6]
Makarski biskup don Stjepan Blašković u sklopu pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji boravio je godine 1735. u Rami i u selu Podborju 27. srpnja je u kući domaćina Filipa Filipovića poučavao „kako će se sačuvati siromašni kršćani da se ne poturče“; a četiri dana kasnije (31. srpnja) u selu Gačić (možda današnji Gračac između Prozora i Jablanice) u nazočnosti oko četiri tisuće duša iz Rame, ali Donjeg i Gornjeg Vakufa (Uskoplja), sastao se s „više Otomana, koji su došli iz Gornjeg Vakufa i drugih mjesta“, a među njima su bili begovi Dugalići i Filipovići, koji su došli iz Travnika. I njima je, kao i katolicima, podijelio zapise, za koje se vjerovalo da su djelotvorni u raznim nevoljama.[7]
O vezama Filipovića dvaju vjerozakona ostao je zanimljiv spomen s početka 18 stoljeća. Naime u izvješću s pohoda Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, kojoj je tada pripadala i Dalmacija, opći komesar Reda male braće fra Ivan de Vietri 1708. godine navodi se da je „crkvu Svetog Mihovila u Trilju 27. studenog 1700. godine župniku i gvardijanu sinjskom fra Šimunu Filipoviću darovao Muhamed-beg Filipović iz Livna.“[8]
Je li to netko prokomentirao s onim „nije krv voda“, nije poznato, ali je poznato i priznato i dvoriječno prezime Filipović Grčić iz Sinja, vrijedno posebnog spomena zbog zanimljive osobnosti don Ivana Filipovića Grčića, prvog poznatog župnika župe Dugopolje pokraj Splita, zaslužnog branitelja i poticatelja za oslobođenje od osmanlijske vlasti.[9]
Godine 1686. Sinj je oslobođen, a u odbijanju ponovnog usmanlijskog napada na sinjsku tvrđavu krajem ožujka 1687. godine u borbama pokraj mosta u Hanu posebno se istakao taj svećenik i ratnik. Kao vojni kapelan sudjeluje 1691. godine u napadima krajišnika na Turke u dubini njihova teritorija (Livno, Glamoč i Kupres). Primjerice tada je zapaljeno Livno, posječeno dvadesetak Turaka, mnogi su zarobljeni, zaplijenjeno je tisuću ovaca i 200 grla krupne stoke. Na povratku u Cetinsku krajini poveli su s tadamkeg osmanlijskog teritorija na venecijanski i oko 300 kršćana. U tom pohodu posebno se junaštvom istakao vojnik Mate Filipović Grčić, brat don Ivanov, što je 18. siječnja 1691. godine posvjedočio i sinjski providur Lorenzo Zorzi.[10] Don Ivan Filipović Grčić i brat mu harambaša Mate junački su 1697. godine obranili od turskog napada Filipovića kulu u Podvarošu (Sinj).[11]
I u sudbonosnoj obrani Sinja u ljeto 7. kolovoza 1715. godine, na ultimatum Mustafe paše Čelića u ime opkoljenih branitelja upravo je don Ivan Filipović Grčić odgovorio „da mu je zapovjeđeno od njegova generala neka ne prima pisma i neka odbije svaki dogovor, a branit će se do posljednje kapi krvi svekolike posade.“ Za zasluge u borbama s Osmančijama venecijanske vlasti nagradile su Filipovića Grčića zemljom u Sinjskom polju.
„Ja Dom Ivan Filipović ili Garčić“, kako sebe oslovljava, u Veneciji 1704. godine „smoim trudom i svelikom pomnjom“ pretiskao je Beside fra Matije Divkovića (tada jedna od najrabljenijih knjiga na hrvatskom jeziku, namijenjena svećenicima koji bogosluže na tom jeziku ali i rijetkim pismenim svjetovnjacima). Knjiga je tiskana bosančicom, pismom koje se naziva i hrvatskom ćirilicom, tada veoma korištenim u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni.
Ovo smo malo opširnije naveli da bismo još jednom podsjetili na zasluge katoličkih svećenika na ostvarivanju hrvatskih narodnih posebnosti i očuvanju vjere, kako s krunicom tako i mačem u ruci.
Ante Ivanković
-
Hrvatska enciklopedija, knjiga 3., (Da-Fo), Zagreb 2001., str. 636.
-
D. Vrsalović, op. cit., str. 199.
-
V. Omašić, op. cit., str. 174.
-
Arhivski vjesnik Zagreb 1964/1965., str. 83 i 81.
-
M. Marković, op. cit., str. 103.
-
V. Mišetić, Jedno stoljeće književne djelatnosti u posuškom kraju 1841-1941. godine, str. 318.; Posuški zbornik, Posušje 1998.
-
A. Nikić, Vizitacija biskupa don Stjepana Blaškovića, str. 154; Zbornik radova Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988. .
-
J. A. Soldo, op. cit., knjiga I., str. 125.
-
A. Jurić, Početak školstva u Dugopolju (1849-1908), str. 279 – 281.; Zbornik radova općine Dugopolje, svezak I., Zagreb-Dugopolje 2001. [
-
J. A. Soldo, op. cit., str. 29.
-
Isto, str. 30.