Jučer su na otočiću Badiji ispred Korčule, uz prisutstvo i govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, svečano otvorene galerija i bista fra Bernardina Sokola. Naizgled je riječ o jednom protokolarnom događaju, kakvih u mandatu predsjednice ima na desetine. Međutim, to je samo naizgled tako. Fra Bernardin Sokol je čovjek koji je u aktualnom naletu povijesnog revizionizma, postao simbol hercegovačkih franjevaca koji upravljaju Badijom i netko na čije se nasljeđe pozivaju. Na isti način se u govoru prilikom otvaranja galerije postavila i predsjednica republike, zahvalivši se svim hrvatskim mučenicima, pa tako i Sokolu, koji su ubijeni da bi ona mogla postati predsjednica.O čemu se zapravo radi? Fra Bernardina Sokola su doista u rujnu 1944. godine, bez suda, ubili korčulanski partizani. Međutim, ključno pitanje za budućnost hrvatskog društva na temi odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata jeste, da li to što je netko ubijen bez suđenja, tog čovjeka automatski kvalificira za uzor kojeg bismo trebali slijediti? Pitanje je, naravno, sugestivno. Zašto to govorim? Iz razloga što u knjizi ‘Sjećanja jedne generacije’, o međuratnoj i ratnoj Korčuli, koja je objavljena 1990., kao i u memoriji Korčule, postoje svjedočanstva o razlozima zbog kojih je Sokol ubijen.
FRA SOKOL JE NIJEMCIMA PRIJAVIO SEDAM PARTIZANA
On je, naime, njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani. Priča je posebno zanimljiva, s obzirom da je podatak o toj Sokolovoj dojavi, njemački vojnik, suradnik partizana, prenio časnoj sestri Manes Karninčić. Ta predstojnica zavoda Anđela čuvara u Korčuli, koja je također bila suradnica partizanskog pokreta, prenijela je tu informaciju dalje, ali su Nijemci bili brži i ovu sedmoricu se nije moglo zaštiti.
Pored Manes Karninčić, prior samostana na Badiji, Andro Vid Mihičić, kasniji kustos splitske Galerije umjetnina te Moderne galerije u Zagrebu i redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, je također, još od 1941. godine, bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Isto vrijedi i za većinu ostalih franjevaca na Badiji, kao i za korčulanske dominikance i dominikanke. Nitko od njih, ne samo što nije stradao, nego su i dobili priznanja za sudjelovanje u antifašističkom pokretu.
ZAŠTO SE CRKVA POZIVA BAŠ NA NJEGOVO NASLJEĐE?
Tu sad dolazimo do ključnog pitanja. Zbog čega se od svih ljudi crkva odlučila pozivati na nasljeđe Bernardina Sokola, a ne primjerice na nasljeđe Andre Vida Mihičića? Odgovor koji bi u sebi sadržavao isključivo činjenicu da je Sokol bio ubijen, jednostavno ne može biti dovoljan, jer čovjeka ponajviše određuje ono što je radio, stvarao i ostavio u nasljeđe. To bi međutim bio u prvom redu problem crkve, a tek potom i posredno problem društva.
No, kada se predsjednica pozove na to da je ona sljednica Sokolovog nasljeđa, to predstavlja primarno problem hrvatskog društva. Prije svega zato što to nije točno, a potom što dodatno podgrijava ionako rašireni revizionizam i potpunu relativizaciju moralnih izbora u Drugom svjetskom ratu. Republika Hrvatska je nastala i omogućena je upravo na izboru i nastojanjima ljudi kao što su bili bio Andro Vih Mihičić i Manes Karninčić, na koje i crkva može biti ponosna. A svaka negacija i prešućivanje te činjenice odvodi društvo i zemlju u raskorak s modernim svijetom.
Dragan Markovina l telegram.hr
wpDiscuz