U kontekstu sve češćih trzavica između autoritarnih režima poput Rusije i Turske s jedne te zapadnih saveznika EU-a i SAD-a s druge strane svjedočimo zanimljivim raspravama koje u ovu igru uključuju i vječni spor oko današnje Bosne i Hercegovine. Kompleksnost tog spora, čini mi se, olako se prepušta raspravama u kojima se najčešće želi nametnuti ‘etiketa nečeg/nekakvog’ drugome. Najosnovnije etiketiranje kad je u pitanju BiH, kojem smo bili svjedoci u Hrvatskoj sve do članstva u EU, etiketa je o ‘hrvatskim nacionalistima’ koji žele uništiti tu BiH. Nakon 1. srpnja 2013. godine, kad su se stvari počele mijenjati i kad se o BiH počelo detaljnije raspravljati i u institucijama EU, osobito u Europskom parlamentu, nastaju nove vrste etiketa, ‘proamerikanaca’ i ‘putinovaca’.
_______piše: Ivan Pepić
Uzmimo u obzir da se prva faza etiketiranja o ‘nacionalistima’ vremenom delegitimirala što zbog članstva u EU jer od tad su hrvatski političari slobodniji u izražavanju stavova, što zbog samog raspada unitarističkih i ‘antinacionalističkih’ stranaka u BiH, kao npr. sve manja relevantnost SDP-a BiH, Komšićevi isprazni vapaji ili političko samoubojstvo nekadašnjeg urednika s FTV i zvijezde Bakira Hadžiomerovića.
Druga je faza, ‘putinovci’ vs. ‘proamerikanci’, itekako prisutna. No moguće je objasniti kako je i ta retorika potpuno neodrživa. Takozvano biranje između Rusije i SAD-a postaje banaliziranje bosanskohercegovačke političke zbilje, što je štetno. Hladnoratovska logika savezništava duboko se usadila u živote mnogih, osobito onih koji su socijalizirali i studirali za vrijeme Hladnog rata u nekim vodećim zapadnim zemljama, što dovodi do lakog povlačenja paralela poput one vražje Dodik-Čović-Nikolić-Putin i božanstvene Clinton-Raguž-Obama-Papa. Ne treba dovoditi u pitanje interesnu politiku Rusije prema Republici Srpskoj, no smještati obične ljude, stranke ili analitičare na dvodimenzionalnoj hladnoratovskoj ljestvici znak je čiste nedobronamjernosti.
Svaka se kritika upućena politici američke administracije doživljava kao ‘putinovština’ i napad na hrvatsko prijateljstvo sa zapadom. Štoviše, ona se doživljava i kao savezništvo Hrvata s Republikom Srpskom i antibošnjačkom nacionalističkom politikom. Hrvati su se (iz)borili protiv istočnih i antizapadnih utjecaja za zapadne i srednjoeuropske demokratske vrijednosti te ih trenutno nitko ne može uvaliti Putinu. Dvodimenzionalna hladnoratovska ljestvica može se osporiti sljedećim primjerima:
Prvo, prošli su tjedan predstavnici CDU-a i EPP-a posjetili Mostar. Europsku je delegaciju predvodio član predsjedništva CDU-a dr. Dieter-L. Koch. Članovi europske delegacije zajedno s predstavnicima Hrvatskog Narodnog Sabora (HNS) istaknuli su kako je potrebno otvoriti službene urede Europske unije i u Mostaru. Zašto ne bismo prihvatili da su sve češći susreti između EPP-ovih, CDU-ovih i hrvatskih predstavnika iz HNS-a dovoljan pokazatelj hrvatskog prihvaćanja zapadnih vrijednosti? Ili je Zapad sinonim samo za SAD? Je li možda Njemačka manje demokratska od SAD-a? Krši li možda Berlin ljudska prava pa ne valja?
Hladnoratovci koji drugima lijepe etiketu o ‘putinovcima’ neće spomenuti takav argument. Jer njima nije dovoljno da Njemačka kao i mnoge druge europske zemlje u zadnje vrijeme itekako zauzimaju Hrvatima skloniji stav. Valjda oni smatraju da još postoji opasnost da EU i Njemačka pokleknu i prihvate rusko carstvo kao svoj geopolitički ambijent.
Drugo, treba li skakati od sreće kad 5000 indoktriniranih mališana usred Sarajeva maše turskom zastavom za vrijeme obilježavanja Dana djeteta 23. travnja? Zastavom Erdoganove zemlje, predsjednika čija je država sve udaljenija od demokratskih i zapadnih vrijednosti i čiji je stil vođenja zemlje kopiran od Putina, i koju Bakir Izetbegović ljubi te Erdogana naziva „našim zajedničkim liderom“. Ili takva ponašanja trebamo prihvatiti jer, eto, Turska je važan saveznik SAD-a? Ako već vučemo kojekakve paralele, možemo povući onda onu Izetbegović-Komšić-Suljagić, koje je Erdogan primio 2009. u Turskoj kako bi im, doslovno, dao nacrt o ‘pomirenju’ bošnjačkih stranaka. Možemo tu dodati i Putina, jer je shvaćanje demokracije u njihovom slučaju jako slično. Uz njih u kolo uskače i Reuf Bajrović, ministar u Vladi FBiH, koji izjavljuje da postotak jednog naroda određuje i postotak njegovih političkih prava. Kad već neće ‘antinacionalisti’, gdje su reakcije hladnoratovskih zaštitara ljudskih prava?
Upravo po toj logici teče hladnoratovski argument. Mi, kao malen narod, moramo se prikloniti svim našim saveznicima, pa makar taj saveznik bio Erdoganova Turska, koja krši ljudska prava kao da ne postoji sutra i čiji će predsjednik Vlade Davatoglu „opet spojiti Sarajevo i Damask s Bengazijem i Erzurumom“. No izgleda da svaka kritika takve turske retorike, koju očigledno podržava i SAD, postaje nelegitimna i služi kao dokaz da ima puno infiltriranih ‘putinovaca’ Hrvata koji rade protiv Amerike.
Treće, argument s konca Hladnog rata koji se provlači i danas i na koji su Hrvati, razumljivo, osjetljivi jest argument velikosrpskog projekta. Mnogi koriste takvu retoriku te Dodiku pripisuju da je jedan od predvodnika tog projekta. Ipak, argument velikosrpskog projekta moguće je dovesti u pitanje. On je zasad samo normativni argument i nije mjerljiv, radi se o špekulaciji. Ako usporedimo današnje stanje s velikosrpskom politikom iz 1990-ih možemo se sretno nasmiješiti jer smo i fizički i politički puno sigurniji. Uostalom, kako bi izgledao taj velikosrpski projekt s Dodikom na čelu u kojemu navodno neki Hrvati, prema hladnoratovcima, sudjeluju? Hoće li anektirati Vitez i Posušje i na taj način izbiti na Jadran te s knindžama osloboditi Knin?
Mnogo je toga nejasnog i nelogičnog. Možda zato što hladnoratovska priča koja se uglavnom vodi etiketiranjem, baš onako kao i oni što prozivaju ‘nacionaliste’, ne uzima u obzir novija kretanja koja se događaju u Europi. Nitko zdravije logike u Srednjoj Europi neće dovesti u pitanje savezništvo sa SAD-om, ali ne smije se tako olako zaboraviti europska tradicija, srednjoeuropski diskurs samoopredjeljenja naroda koje je prihvatio upravo jedan od najutjecajnijih Amerikanaca 20. stoljeća, predsjednik Woodrow Wilson.
A samoopredjeljenje u slučaju Bosne i Hercegovine ne znači ništa drugo nego političko preslagivanje paraliziranih institucija i dovođenje u pitanje i mijenjanje nekih zakona koji su nametnuti stranom intervencijom. Od 1997. do 2012. godine zahvaljujući bonskim ovlastima OHR je nametnuo 899 odluka, zakona, smjena političara i slično. Je li ‘putinovski’ zapitati se zašto su nametnuti zakoni išli prečesto na štetu Hrvata, osobito kad su u pitanju izborni zakoni? Nije. Prihvaćanje zdravo za gotovo u 21. stoljeću nekih bonskih zakona nametnutih zbog OHR-ove odnosno SAD-ove politike isto je kao i prihvaćanje embarga kojeg su zapadne sile nametale Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata s argumentom da Amerika zna najbolje što nama treba jer, eto, oni duže žive u demokraciji.
A činjenica da EU primjećuje da su osnovni problemi upravo nepostojanje (europskih) federalnih načela u BiH znači da je moguće koristiti zapadnu retoriku ne samo služeći se dvodimenzionalnom hladnoratovskom projekcijom. Bosni i Hercegovini moguće je pristupiti ozbiljnije, iz zapadne perspektive kritičkim pristupom i analizom suvremenih kretanja. Tako se jedino može razumjeti zašto se pojam savezništva mijenja tako brzo. Ako baš hoćete, Assad trenutno postaje saveznik SAD-a protiv ISIL-a, ali i dalje ostaje američki smrtni neprijatelj. Tako nitko neće negirati prijateljstvo Hrvatske i SAD-a, ali, pobogu, ne treba ni glorificirati svaki američki izrod, osobito ako je ono djelo OHR-ovog sjemena.
wpDiscuz