“Zašto sam isklesao aleju ćirilice na ulazu u Široki Brijeg”

Direktor Turističke zajednice Široki Brijeg Grgo Mikulić dvije je godine na vrelom hercegovačkom suncu klesao slova. Kad ih je nakon mukotrpna rada uzdigao i postavio uz cestu na ulazu u Široki Brijeg u mjestu Kočerin, stanovnici su bili začuđeni: bila su to nekoliko tona teška ćirilična slova. A to je za zapadnu Hercegovinu, naseljenu isključivo Hrvatima, u početku bio šok. Uskoro je stigla i prva reakcija. Jedno slovo “hrvatske ćirilice” našlo se preko noći na zemlji.

– Nije mi bilo drago, naravno. Ali me to nije nimalo obeshrabrilo da nastavim klesati ostala slova – rekao je Mikulić opravdavajući reakciju nezadovoljnika čistom neinformiranošću. Trebalo je nekoliko mjeseci da se kritičari naviknu na ćirilično pismo, naročito kad su u Vukovaru izbili incidenti zbog dvojezičnih oznaka.

Na pitanje zašto je podigao aleju “hrvatske ćirilice” u mjestu Kočerin, koje je na glasu kao “žestoko” hrvatsko, Grgo Mikulić jednostavno odgovara da nije bilo logičnijeg mjesta od Kočerina za realizaciju te ideje.

– Spomenimo da je na starom hrvatskom ćiriličnom pismu 1404. godine pisana i Kočerinska ploča, nadgrobni spomenik Vignja Miloševića, koja se čuva u crkvenom prostoru crkve u Kočerinu kao spomenik nulte kategorije. Kad smo 2004. godine na lokalitetu Liskovac obnovili grob Vignja Miloševića, logično se nametnula ideja na koji način taj spomenik kulture povezati s ostatkom mjesta. Tad se još rodila ideja o “hrvatskoj ćirilici”. Danas razumijemo da je forsiranje ćirilice tijekom dviju Jugoslavija kao srpskog pisma kod naroda stvorilo animozitet prema svakoj ćirilici, iako je ona, uz latinicu i glagoljicu, srednjovjekovno hrvatsko pismo. “Hrvatska ćirilica“ spominje se u dodatku Poljičkog statuta iz 1665. godine. U civilnoj korespondenciji, već u 12. stoljeću, hrvatska ćirilica nadvladala je glagoljicu, tako da se glagoljica od tog vremena upotrebljavala uglavnom u crkvenim krugovima – objašnjava Mikulić razloge zbog kojih se odlučio na dovršetak prve aleje hrvatske ćirilice na svijetu.

Cijeli projekt bit će po njemu gotov tek kad hrvatska ćirilica u UNESCO-u dobije status nematerijalne svjetske kulturne baštine.

Na kamena slova koja se na pet lokaliteta proteže pitoresknom župom Kočerin, od osnovne škole do obližnjeg mjesta Lipovac, nezadovoljnici će se morati navikavati. Prijetnje zbog pisma kojeg Hrvatima tek treba otkrivati, tvrdi Mikulić, nije dobivao.

U blizini škole zatekli smo djecu koja se “vješaju” na isklesana kamena slova. Na pitanje znaju li što se nalazi ispred njihove škole, jednoglasno viču: “Ovo je hrvatska ćirilica”.

– I to je uspjeh jer dosad nitko nikada nije podučavao djecu da postoji i hrvatska, i srpska, i bugarska i ruska ćirilica – tvrdi Mikulić.

Dok njegovi susjedi zbog neinformiranosti nezadovoljno gunđaju protiv “uvrnutih, nerazumljivih kamenih slova”, akademski krugovi iz BiH i Hrvatske hvale i pozdravljaju projekt, a obje vlade, i ona u Hrvatskoj i ona u BiH, za njega su dale novac.

Grgo Mikulić ističe kako je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti prošle godine organizirala znanstveni skup o temi “Hrvatska ćirilična baština”. Ali aleju hrvatske ćirilice napali su zato lingvistički i politički krugovi iz Srbije. Hrvate optužuju za krađu autentične srpske ćirilice, ističući kako im se podmeće arhaični jezični surogat u obliku “hrvatske ćirilica”. Zbog kamenih slova Grke Mikulića oglasio se i savjetnik predsjednika Srbije za kulturu Radoslav Pavlović nazivajući Hrvate višestoljetnim kleptomanima.