Zašto publika u Wimbledonu ne voli Novaka Đokovića?

“Kad su skandirali ‘Roger, Roger’, ja sam zamišljao da čujem ‘Novak, Novak’.”

Iako su na tribinama najslavnijeg teniskog terena sjedili i brojni pripadnici plemstva, čak ni prekaljeni televizijski komentatori nisu mogli prešutjeti ponašanje publike u Londonu. Doduše, koristili su  eufemizme, govorili da se publika ponašala ‘nepristojno’ iako bi bilo prikladnije reći ‘primitivno’.Pljeskali su čak i na Đokovićeve pogreške, što se u tenisu nikad ne radi.

Teško da se u povijesti tenisa može pronaći tako genijalan igrač, a tako omražen među teniskom publikom kao što je to Novak Đoković. Ovim fenomenom bave se razni mediji već godinama, otkako je ovaj srpski igrač počeo svoj put prema vrhu.

Zapravo u posljednjih desetak godina samo su tri imena koja se smjenjuju na pobjedničkim postoljima najvećih turnira. To su Roger Federer, Rafael Nadal i Novak Đoković.

Ali za zapadne medije Novak kao da ne postoji iako , pa iako je upravo Novak trenutačno prvi igrač na svijetu, on za zapadne medije kao da ne postoji. Kao da ni njegovih 12.415 bodova na ATP ljestvici, u odnosu na Nadalovih 7.945 i Federerovih 7.460, ne znače baš ništa.

Zašto Novaka ignoriraju, zašto ga ne vole ni zapadni mediji, ni publika, a ponekad ni suci? I jesu li zapravo mediji namjerno stvorili lošu sliku o Novaku, ili je on i sam svojim ponašanjem u početku karijere tome pridonio?

Pojavio se kad su Federer i Nadal već bili poznati. Federer sa svojim aristokratskim ponašanjem, elegantnom igrom i pomalo klasičnim stilom kakvog obožavaju pravi ljubitelji tenisa. Kako je rekao bivši teniski as Jimmy Connors: “Živimo u eri tenisača koji odlično igraju samo na travi ili samo na zemljanim terenima ili pak samo na tvrdim podlogama ili ste jednostavno – Roger Federer.”

Nasuprot profinjenom Švicarcu stajao je temperamentni Španjolac Rafael Nadal sa svojom moćnom igrom s osnovne linije, svojim ubojitim brzim i agresivnim kretanjem po terenu, spreman se boriti do posljednjeg gema.

Njega je Connors pak opisao ovako:”On je izašao iz istog kalupa iz kojeg sam i ja ispao. Odeš na teren, daš sve os sebe što imaš i to od prve do zadnje sekunde, bez obzira na rezultat. I spreman si to pokazati publici.”  

Okršaji ove dvojice konačno su publici vratili čar teniske neizvjesnosti i genijalnosti kakvu su nekoć pružali mečevi Petera Samprasa i Andrea Agassija.

A onda se tu pojavio neki krakati klinac s Balkana. S besprijekornim ubojitim backhandom, s nevjerojatnom preciznošću, koji je u stanju pretrčati od osnovne linije do mreže poput munje, te obraniti neobranjive loptice, a pritom osvajati gomilu bodova  servisom, nimalo ne mareći za eleganciju i suzdržanost na terenu.

S ovakvim protivnikom ne pali ni Federerova finoća i elegancija, ni Nadalova moć i temperament. Đoković je imao sve to zajedno i svojski naljutio brojne Nadalove i Federerove fanove kad bi se na terenu drsko radovao i slavio svoje pobjede. Širio bi ruke, okretao se publici s prkosno uzdignutim reketom, što se aristokratima i bogatašima, koji su sjedili na tribinama, nimalo nije sviđalo.

Munjeviti uspjeh iznenadio je vjerojatno i samog Đokovića. Bio je balavac koji je sa 16 postao profesionalni igrač, a s 21 osvojio Australian Open i pobijedio Tsongu. Tri godine kasnije pobijedio je prvi put Nadala i osvojio Wimbledon, a idući put, 2014., pa opet 2015. oteo ga je Federeru.

Mediji su ga počeli razapinjati, kao i protivnici. Nisu mu mogli zaboraviti kako je Novak baš u trenucima kad bi se lomio meč, tražio liječničku pomoć, stenjao i jaukao zbog bolnog mišića. Kako bi odustao od meča zbog iznenadnih zdravstvenih problema.

Njegove simpatične šale i spremnost da zabavlja publiku, druženje sa sakupljačima loptica, imitiranje protivnika – sve to postalo je odjednom antipatično i nepoželjno.

Umjesto da ga zovu ‘dečkom iz susjedstva’, mediji su stvorili sliku prijetvornog, častohlepnog, antipatičnog i lažno skromnog tipa.

Još 2015. na US Openu morao se prvi put suočiti s gomilom koja kao da je stigla iz rimskih arena i borbi gladijatora. I taj put Nole je igrao protiv Federera i 23.000 njegovih navijača. I taj put je osvojio turnir baš kao i ovih dana Wimbledon.

Umjesto nasmijanog dobroćudnog Noleta, moćni su mediji počeli objavljivati fotografije njegovih grimasa u pobjedničkom zanosu i polako ali ustrajno radili na njegovom lošem imidžu.

Publika je to jedva dočekala iz čiste osvete čovjeku koji se usudio s trona zbaciti njihove ljubimce – Rogera Federera i Rafaela Nadala.

A početničke, mladalačke pogreške Nole i danas plaća. U finalima najvećih turnira sigurno je najusamljeniji tenisač svih vremena.