Zašto pobjeda Donalda Trumpa donosi dobro Bosni i Hercegovini?

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima već danima u cijelom svijetu izaziva dvojaku euforiju koja se na Balkanu, a kako bi drugo, reflektuje kroz prizmu (ne)davno okončanih neprijateljstava klijentilističkih teritorija. S jedne strane su Trumpoeuforičari, a s druge Trumpokatastrofičari.
————piše: Vuk Bačanović
Za zatucane prepotopne konzervativce, etničke i klerikalne šoviniste nema nikakve sumnje da je na pomolu novo doba “stvarnih vrijednosti”, dok u spaljivanju vještica, žena koje pomišljaju na abortus, progonu migranata, stranaca i muslimana, ponovnom omasovljavanju Klu-Klux klana vide, doduše još uvijek ne otvoreno, obnovu nikada prežalenog hitlerizma. U isto vrijeme liberali, elitistički endžioovci kojima je sve to zastrašujuće (ali ne i pokretanje uništavajćih ratova) već nariču kao da će Trump biti zlatna ribica koja Vladimiru Putinu ispunjava svaku želju, pa i onu koja je danima tema beogradskih tabloida da novoizabrani predsjednik samo što nije izdao dekret za momentalno pripajanje Kosova i Republike Srpske Srbiji.
Iako su trezvenjaci poput Jeffreya Frankela, nekadašnjeg člana Clintonove administracije odavno zaključili da od Trumpovih predizbornih prijetnji izgonom migranata, gradnjom zida prema Meksiku, restrikcijama u pogledu useljavnja muslimana u SAD, ukidanjem NAFTA-e i budalaština o demontiranju NATO-a nema ništa, to, opet ne znači da dosadašnji psi rata, uključujući tu i bh cmizdritelje pred američkom ambasadom i zazivače intervencionizma i daljnjeg kolonijalnog podjarmljivanja vlastitog naroda, mogu odahnuti.
Stvari će se mijenjati barem utoliko da će i do nas doći tračak svijesti američkog društva da je prošlo vrijeme entuzijazma baziranog na licemjernoj političkoj korektnosti demokrata, odnosno lijevih liberala, nešto što nas jedino može spasiti od “kraja svijeta”, ili “kraja istorije” (Tomas Frank). Od toga da li će Trump ispuniti bilo šta od onoga što je obećao američkoj radničkoj klasi (npr. infrastrukturni radovi koje su obećavali, ali nisu sproveli Obama i njegova administracija), ovisit će da li će, u vlastitoj zemlji, biti upamćen kao nešto više od reality populiste, koji je zadao bekoristan, ali smrtni, udarac liberalnim moralistima.
Što se tiče vanjske politike, njegov utjecaj bi mogao biti daleko konkretniji, a to je konačna eliminacija odvratnih moralisanja kada su u pitanju nacionalni interesi. Drugim riječima, ako s nekim treba biti saveznik, ili nekoga treba bombardovati, nema razloga da se izmišljaju “milosrdni anđeli”, programi navodnih demokratizacija onih država, koje nisu izrazile ni najmanju spremnost, ali ni mogućnost za prihvatanje američkih i ostale gluposti.
U tom smislu su oni koji očekuju neku dugoročno značajnu promjenu u odnosu prema Rusiji, naivni u istoj mjeri kao oni koji očekuju kraj svijeta. Ono što će se desiti da će se odnosi sa Rusijom, vjerovatno, vratiti na stanje sa početka prvog Obaminog mandata, kada se govorilo samo o partnerstvu, prijateljstvu, ekonomskoj saradnji, balansu interesa. Drugim riječima, suludo je očekivati da imperija ne bude imperija i da, za svagda, obustavi svoj ekspanzionizam.
Ono što je međutim sasvim realno očekivati jeste predah u tenzijama i, unajmanju ruku primirje u Siriji i Ukrajini, koji bi Balkanu, a posebno BiH, dao vrijeme da za kratko vrijeme prodiše.
To, kada su u pitanju Amerikanci, znači manje-više održavanje sadašnje politike postavljanja u ambasade trećerazrednih činovnika bez ikakvih konkretnih zadataka i čija upozoravanja više niko ne uzima za ozbiljno.
Samo što bi, od sada, ambasadori mogli dobiti instrukciju da se još manje, ili nikako ne miješaju u bh dnevnu politiku, što implicira da je prošlo vrijeme “ljevičarskih” unitarističkih tužibaba, koje za ružan pogled trče na raport ambasadoru/ici, cvileći kako su ugruženi najosnovniji postulati demokratije.
O kakvim će sada postulatima držati predavanja, kada je američke izbore dobio čovjek koji je pokazao da populističko pretjerivanje ne samo da je dozvoljeno opšte mjesto u vođenju kako kampanja, tako i komunikacije sa masama, već da se radi samo o drugoj i, za sada, uspješnijoj strani novčića lijevo-liberalnih lažova. Drugim riječima, zbog čega bi ubuduće bilo koja američka diplomatska misija razbijala glavu navijajći za sarajevski centralistički populizam, a protiv srpskog narodnjačkog populizma koji mudro koristi Milorad Dodik.
Teško da će npr. kongresmen Robert Aderholt, koji je u maju predvodio delegaciju SAD u posjeti Banjaluci i istakao potrebi približavanja stavova RS-a američkom Kongresu, favorizovati Banja Luku, a samim time i hrvatske interese u odnosu na Sarajevu, ali je već samo nefavorizovanje bilo koje od bh etnonacionalnih politika dovoljan preduslov da i jednoj i drugoj i trećoj, ne preostane ništa drugo do vlastitog dogovora bez sufliranja sa strane.
Bošnjačka politika će, za početak, morati odstupiti od kukanja o palestinizaciji BiH i konačno prihvatiti realnost da je jedina moguća BiH, ona BiH bazirana na strogom konsenzusu sva tri naroda. Ne zato što će to biti u skladu sa nekim tobožnjim Trumpovim principima, nego zato što će ga biti baš briga. Još više nego Obamu kojeg je bilo baš, baš briga.