Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite – napisao je netko duhovit na zgradi jednog zagrebačkog vrtića. Nakon razgovora s odgojiteljicama koje ondje rade, sve sam sigurnija da dosjetka anonimnog grafitera nije slučajno pronašla svoje mjesto.
Netko bi rekao da je okrutno, možda i čudovišno, ispisati citat iz Danteova “Pakla” na ustanovi za odgoj djece, tih malih, nevinih anđela. Ali, oni koji rade s djecom teško da će u razgovoru spomenuti pridjev – anđeoski.
– Mali sadisti. Sebični, okrutni, lijeni, škrti, bezobrazni.
Tako ih opisuje naša sugovornica, 30-godišnja teta koja je u sedam godina odradila čitav maraton zamjena po zagrebačkim vrtićima. Ona ne razmišlja o djeci. “Kad sam bila na faksu nije bilo upitno hoću li biti majka, nisam nikad niti pomislila da ću jednog dana zazirati od same pomisli da imam dijete”, kaže. To, naravno, nikad ne bih otkrila na razgovoru za posao.
– Odakle ovaj cinizam? – čudim se.
– Iz prakse! – kaže. A zatim uslijedi bujica frustranih opisa dogodovština iz vrtića i susreta s roditeljima, na temelju kojih je razvila uvjerenje da je današnji odgoj djece proizvodnja malih čudovišta. Za akutnu razmaženost djece ona krivi roditelje. “Mnogim su roditeljima isprane glave nametljivim trendom odgoja koji djecu stavlja na pijedestal, kojim se od djece rade božanstva… Tek će se pokazati koliko je taj fanatizam štetan. Ja se bojim budućnosti u kojoj će ova djeca stasati i preuzeti svijet”, kaže naša sugovornica.
Iako cijenim njezinu iskrenost, dok je slušam osjećam olakšanje što moja četverogodišnja kćer nije imala nju za tetu. Možda njezino mišljenje o djeci ne bi bilo ovoliko negativno da je i sama majka. S druge strane, često baš roditeljstvo pomućuje objektivnost, zato je o problematičnoj djeci najteže razgovarati s njihovim ljubavlju zaslijepljenim roditeljima.
Jer danas su djeca antireklama za roditeljstvo. Koliko vam se puta dogodilo da vam dođu prijatelji s djecom, a da vam ta djeca nisu zalila trosjed lakom za nokte, išarali zid, prolila šampone u zahodsku školjku, kemijskom pošarali novu bijelu kožnu fotelju, i zamalo razbila glavu u jednom od iritantnih napadaja razmaženosti, kad su histeričnim skvičanjem, udaranjem roditelja i bacanjem po podu zahtijevala da im se puste Gormiti, ili neki drugi crtić prepun agresije, ili im je na pamet pala neka, fizički ili tehnički, neizvediva ideja?
Još 80-ih godina prošloga stoljeća, odgoj je podrazumijevao poštovanje starijih, roditelja i profesora, razvijanje odgovornosti, a ne samo udovoljavanje dječjih prohtjeva. Teško je bilo i zamisliti da bi učenici mogli terorizirati profesora, kao što se to dogodilo Renati Kraljić, profesorici engleskog, u osnovnoj školi Rugvica. Kad je 2005. u javnosti ispovijedila svoju priču o učenicima koji su je napadali, uništili joj automobil i prijetili joj, priča je zvučala pomalo nevjerojatno.
Osam godina kasnije, nitko se tome ne čudi. Nasilje u školama vrvi, žrtve su i profesori i drugi učenici. Odgojitelji za odgovornost prozivaju roditelje koji vraćaju lopticu, govoreći da su škole prezahtjevne i da izlažu djecu stresu.
– U današnjem društvu, dakle, treba biti prilagodljiv, snalažljiv, otvoren i znati misliti svojom glavom, a to možemo ako razvijamo samopoštovanje, vjeru u sebe i odgovornost – kaže Sabina Marunčić iz Agencije za odgoj i obrazovanje. No, vodi li prevladavajući odgojni trend prema tome? Marunčić odgovara negativno. “U krizi je obitelj, odgojni modeli i odgoj općenito. Kriza odgoja u obitelji plod je slabosti, nezrelosti i nespremnosti starijih članova obitelji, ali i zavodljivosti vanjskih negativnih utjecaja. Krizi pridonosi i svjetonazor koji pretjerano uzvisuje pojedinca i njegovu slobodu, a zaboravlja na njeno naličje – odgovornost”, zaključuje.
Za promicanje “povezujućeg roditeljstva” zaslužna je udruga Roda (Roditelji u akciji), čiji je postulat “osluškivanje potreba djeteta i reagiranje u smjeru njihova zadovoljenja”. Takozvana zlatna pravila nalažu da se djecu ne smije kažnjavati za loše ponašanje, nego se truditi “eliminirati prilike za njegovo izazivanje”. Djecu ne valja kritizirati, jer su ona zapravo dobra i imaju dobre namjere. Ako dijete ima bijesne ispade i napada druge (poput prvašića koji je vikao nastavnicima i učenicima “Kurvo!”, “Ubit ću te!”, “Smeće jedno!”), umjesto da ga kazni, roditelj treba meditirati što se krije iza toga i zbog čega dijete pati. Uopće, roditelji imaju ulogu uspostaviti “banku ljubavi” i zasipati djecu nježnošću.
To zvuči kao zaneseni idealistički eksperiment. A sudeći prema prevladavajućem ponašanju djece, eksperiment je propao. Studija američkog sveučilišta Stanford 2007. pokazala je da djeca koju se neprestano hvali kasnije misle da su inteligencija i talent dovoljni da bez truda postigneš što želiš. Umjesto da postanu samopouzdani i zadovoljni, nesposobni su nositi se s izazovima i zabrinjavajuće lišeni motivacije, te su im poljuljani izgledi da vode uspješan, kvalitetan i samostalan odrasli život.
Dječja psihologinja Sue Edgerley, autorica priručnika “5 keys Parenting”, prvu je kćer odgajala mrkvom (bez batine), ulagala mnogo vremena u predviđanje njenih potreba i hirova. No, djevojčica je do trećeg rođendana postala neukrotivo, razmaženo derište, ovisno o “scenama”. Edgerley je tada odlučila revidirati slijepu vjeru u neupitnu podršku djeci. Zaključila je da nije problem u kćeri, nego u načinu na koji je odgajana.
– Usporedite modernu djecu s djecom koja su odgojena tradicionalno i vidjet ćete da djeca danas imaju lošije manire i vrijednosti, manje poštovanja prema odraslima, posebice prema roditeljima, manje samokontrole i samodiscipline, siromašniju osobnu etiku i moral, te da su tjeskobnija i nesigurnija, kaže Edgerley. Nakon što je “problematičnu” kćer počela odgajati čvršćom rukom, problemi su nestali. Principom primjerenih kazni za kršenja čvrstih pravila vodila se i u odgoju dva sina i kaže da je zadovoljna i ponosna majka uspješne i sretne djece. U knjizi kaže da roditelji moraju prestati, za dobro djece, biti njihovi prijatelji i opsesivno odgonetati razloge njihova lošeg ponašanja. Dobri stari udarac po guzi odaslat će jasnu poruku djetetu koje obijesno divlja, a bezobrazne tinejdžere koji su preveliki za udarce treba kazniti zatvaranjem u njihovu sobu, iz koje su sklonjeni njihovi mobiteli i računala s internetom. Autorica, bivša socijalna radnica, kune se u učinkovitost.
Koji god odgojni princip zastupali, rasprava o odgoju uvijek će biti jednako svježa kako je bila onda kad ga je Kant proglasio velikom tajnom usavršavanja ljudske naravi i putem do ostvarenja sretnije budućnosti ljudskog roda.
wpDiscuz