Published On: Wed, Jun 21st, 2017

Zašto neki ljudi čine loša djela, a drugi dobra?

I dobrih i zlih ljudi je uvijek bilo, i bit će. U današnje vrijeme se nekako više priča o zlima pa nam se čini kako dobi izumiru. Ali nije sve tako crno, ima dobrih ljudi kao i nekada, samo im treba dati više prostora.

Evo, nedavno se u Visokom pojavila jedna nepoznata djevojka koja je izazvala buru pozitivnih emocija. Ušla je u jednu prodavaonicu i pitala daju li robu na veresiju. Kad je dobila pozitivan odgovor, pitala je imaju li čuvenu “teku” u koju se upisuju dužnici i rekla da želi izmiriti sve njihove dugove. Sjela je s prodavačicom, sabrale su dugove svih preko stotinu dužnika i došli do iznosa od preko 4.400 maraka. Djevojka je sve bez pogovora platila i otišla, a začuđena prodavačica je ostala vidno iznenađena i uzbuđena. Kaže da su neki bivši dužnici, kad im je rekla da su dugovi izmireni, plakali od sreće, da su je grlili i zahvaljivali se i da im je to bitno uljepšalo Ramazan.

Ko je dobra djevojka i što ju je navelo da učini to što je učinila – ne zna se. U cijeloj priči i nije najvažnije njeno ime, nego djelo. I, mada možda u ovakvoj prilici ne treba razmišljati na takav način, postavlja se pitanje: zašto neki ljudi čine dobra djela? Ako se pitamo zašto neki čine loša djela, mogli bismo se zapitati i o dobrima, zar ne? Jer u pozadini se nekada kriju neočekivane priče.

Ima ljudi koji na savjesti nose neki veliki teret, neki grijeh koji ih proganja i koji to pokušavaju ublažiti dobrim djelima. Oni poklanjaju ne zato što su toliko dobri, što vole druge, što su pravedni, nego naprosto da se iskupe. Darivanje im dođe kao neka vrsta indulgencije, otkupnine grijeha, ili pojednostavljeno – mito. Oni su posebno nesebični u darivanju crkvama, pokušavajući tako i Bogu “zamazati oči“. Njihova dobrota nije rezultat svijesti o iskrenoj potrebi darivanja, nego iz straha. Zato se u ovakvim slučajevima i ne može govoriti o dobrim ljudima, nego prije o prevarantima. Ali i među njima ima i onih koji su shvatili svoju grešku, koji se iskreno žele popraviti. Oni su svjesni da su svoje imanje nepošteno stekli i spremni su ga cijelog ili gotovo cijelog dati onima za koje smatraju da ga zaslužuju, dok oni koji su prevaranti ipak daju samo mali dio, ili ostatak daju tek nakon svoje smrti.

Neki ljudi poklanjaju da bi se o njima pisalo, da bi im se zahvaljivali, da bi dobili na značaju kako bi mogli izvući iz toga neku drugu dobit, ili tek kako ne bi platili porez. Ni oni nisu baš oličenje dobrote, prije bi se moglo reći da su trgovci, kalkulanti. Šićardžije.

Ali ima ljudi koji su jednostavno spremni dati onome kome smatraju da to treba bez ikakvih računica, očekivanja i priznanja. Tek kada daju, oni su zadovoljni i osjećaju se ugodno. Jednostavno su takvi, to ih ispunjava i čini ih sretnima. Upravo oni su često anonimni i daruju uglavnom malim, nepoznatim ljudima s dna društvenog života, ne pitajući ih za ime, vjeru, političko uvjerenje…

Želim povjerovati da je i djevojka koja je učinila dobro djelo u Visokom baš takva. I bilo bi dobro da je mnogo više dobrih ljudi koji doniraju, ali ako i nisu toliko dobri, njihove donacije treba poštovati. Dobro je da ih ima, zlo bi bilo da novac ulažu u oružje, drogu i ostalo što čovječanstvo vodi u probleme.

Neka primjer djevojke iz Visokog bude nešto o čemu ćemo češće razmišljati. Nismo svi u mogućnosti pokloniti toliko novaca, ali svako od nas može učiniti nešto korisno za drugoga, slabijega od sebe, i svako može naći načina kako pomoći, samo ako to želi.