Zašto nam neobično zvuči da je Jergović u Mostaru?

”Mostarsko vrijeme prošlo”

“U Mostaru se malo osjećam kao čovjek iz neke duboke prošlosti. Došlo je neko mostarsko vrijeme u kojem se slabo snalazim. Moje mostarsko vrijeme je prošlo i prije nego sam se ja i rodio”, rekao je Jergović, koji je kako kaže godinama posije rata imao potrebu da zaustavi pogled na tadašnji grad.

Miljenko Jergović, hrvatski i bosanskohercegovački književnik i publicist, jedno od vodećih imena u regiji posljednji put u Mostaru je predstavjao prije 33 godine.

”Bio sam u Mostaru privatno, ali sam jedan jedini put imao promociju svoje knjige 1989. godine i 1990.-te sam imao neki grupni književni nastup. I to je bilo to. Ovo je prvi nastup nakon toga”, rekao je Jergović za medije.

Večeras se razgovaralo o knjigama ‘Imaginarni prijatelj’ i zbirci Trojica za Kartal, a Jergović je o svom ‘Imaginarnom prijatelju kazao:

”To je knjiga portreta; književnih, stripovskih mitoloških i legendarnih junaka različitih vrsta. Od Raskoljnikova do recimo svetog Pavla, iako je bio stvarna ličnost, njegova imaginarna figura je upečatljivija od njegove stvarne ličnosti ili portret Kalimera, Popaja i Olive…”.

Čovjek nije isti

Trojica za Kartal nastavak je, odnosno nadopuna knjige koja je 28 godina ranije napisana, a tijekom jedog ranijeg intervjua Jergović je kazao kako se ne može čitati kao jedna nego kao dvije različite knjige, koja su pisala dvojica različitih likova.

”Dakle, ‘Trojica za Kartal’ je pokušaj da se na način na koji je napisan ‘Sarajevski Marlboro između ’92. i ’94. – 28 godina kao duplo stariji čovjek pokušam tu ili takvu knjigu od drugih priča napisati kao duplo stariji čovjek. Pod navodnicima ista knjiga, ali od duplo starijeg čovjeka ili drugog čovjeka”, kazao je Jergović, dodajući da čovjek naprosto nije isti.

Vrhovi žive bh. književnosti

Komentirajući mlade književne nade, posebice Gloriju Lujanović, Almina Kaplana i Magdalenu Blažević, ovaj uvaženi pisac rekao je kako je krivo govoriti o mladima i o starima, jer naprosto postoje dobri pisci, pisci koji su manje dobri i koji nisu dobri.

”Troje pobrojanih, ja mislim spadaju u same vrhove žive bh. književnosti i meni je jako drago zbog Glorije i Magdalene koja je zaista zasluženo dobila jednu važnu hrvatsku nagradu. I zbog Almina koji je možda mlad po godinama, ali Almin Kaplan je kako bi se reklo gotov pisac, pisac s jednim već vrlo cijenjenim i opsežnim opusom, tako da je njegova mladost na neki način i sporedna pojava”, kazao je Jergović.

Domovina nije geografski određena

U jednom od svojih ranijih intervjua, Jergović je govorio o prazninama, a na novinarsko pitanje popune li se praznine kada dođe u svoju domovinu Jergović je rekao: ”Za početak ja mislim da domovina u današnje vrijeme, za ljude iz moje generacije iz BiH nije nužno geografski određena. Ta moja domovina koju spominjete; ja nju nalazim i u Zagrebu i u Frankfurtu čak sam je sretao i u Ukrajini kada sam odlazio, sretao sam moju domovinu i moje ljude”.

Smatra da imamo ponekad tužnu, a ponekad ne baš tako tužnu okolnost da se s tim rasipanjem našeg svijeta koje se dogodilo u rasipanju u ratu i nakon rata, da smo dobili to da u svakom relevantnom gradu svijeta imamo i svoju domovinu i svoje ljude.

O zavičaju

“Moj zavičaj je jedan neboder u Novom Zagrebu, jedna cesta u jednom selu kraj Zagreba i jedan stan u Puli. Moj zavičaj je nekad bio nešto drugo, ali to nešto drugo je prestalo biti zavičaj jer zavičaj ne čine fasade, ulice i kvartovi nego ga sačinjavaju živi međuljudski odnosi, živi ljudi… Sarajevo je prestalo biti moj zavičaj jer je po svojoj naravi postao neko drugo mjesto”, rekao je Jergović i dodao kako u tome nema ništa patetično.

Dan antifašističke borbe danas

Komentirajući današnji datum, na koji Republika Hrvatska slavi Dan antifašističke borbe Jergović je rekao kako pametna odgojena i odgovorna društva imaju svijest o tome da su njihovi najbolji sinovi i kćeri se borili protiv Hitlera i protiv svega onog što je iz Hitlera izlazilo i što je Hitler svijetu činio,

”Ta stvar ima svoje drugo lice. Malo je bezveze danas govoriti o pobjedi u Drugom svjetskom ratu, a ne primjećivati kako posvuda u našim krajevima nekakva većina zlostavlja nekakvu manjinu, a kad nekakva većina zlostavlja nekakvu manjinu to vam je kultifašizam ili to vam je jedno lice fašizma. Ta većina može biti nacionalna, vjerska, rodna ili spolna, ima različitih oblika većina. Ali svugdje gdje većina maltretira manjinu, a gdje ljudi prema tom maltretiranju nemaju odnos, odnosno gdje o sebi razmišljaju kao o žrtvama maltretiranja, a ne primjećuju da oni maltretiraju druge – gdje god je tako, a posvuda je kod nas tako, Dan ustanka ili Dan antifašističke borbe je važan dan; ali ne zbog toga što se dogodilo od ‘4.1-’45. ili ne primarno zbog toga, već zbog onog što se događa sad”, zaključio je Jergović.