Zašto je Tuđman uništio HOS?

Rasprava o HOS-u koja je posljednjih tjedana dominirala u hrvatskoj tabloidnoj javnosti, promašila je osnovna pitanja i potpuno se odvojila od relevantnog političkog konteksta. Jer, nije riječ o povijesti Drugog svjetskog rata – o tom dubljem historijskom sloju zna se sve, i tu ništa nije upitno.

piše: Denis Kuljiš l poskok.info

1. HISTORIJA. HOS je bio naprosto tehnički termin, naziv Hrvatskih oružanih snaga u koje su 21. studenog 1944. ušle Ustaška vojnica, stranačka vojska i redovna vojska kvislinškog režima, Hrvatsko Domobranstvo. Deviza ”Za dom spremni” što ukrašava grb suvremenog HOS-a, službeni je poklič NDH, kvislinške države stvorene voljom njemačkih snaga u njihovoj okupacijskoj zoni. Na talijansko okupirano područje nisu smjele stupiti čak ni u zajedničkim operacijama, koje su partizani prozvali ”neprijateljskim ofenzivama”. Na talijanskom okupiranom području juspostavljena je u Sloveniji dragovoljačka Bela Garda, a u Hrvatskoj MVAC (Milizia Volontaria Anti Communista) koja je obuhvaćala veliki broj različitih formacija razvrstanih po vjeru (katolici, pravoslavni, muslimani). U Crnoj Gori pod 9. armijom talijanske vojske djeluju, prilično samostalno u odnosu na ravnogorsku komandu Jugoslavenske armije u otađbini (JVuO) đenerala Mihailovića, četnici vojvode Pavla Đurišića, dok su u Grčkoj i Albaniji kvislinške formacije uz talijanske uspostavile i njemačke i bugarske okupacijske vlasti. Okupljali su posebne etničke grupe (primjerice aroumnske Vlahe), koristili neka oboružana albanska plemena, formirali grčke Zaštitne bataljune (Tagmata Asfalias) i veoma slikovite bradonje, ”grčke četnike” Napoleona Zervasa (EAM), koji će sudjelovati u pokretu otpora, surađivati s Nijemcima, a na koncu ući u poslijeratnu vladu pod britanskim okriljem. Da nije bilo Tita, isto bi se dogodilo s četnicima u Srbiji.
2. HOS 2017. Suvremeni HOS iz Domovinskog rata i ploča u Jasenovcu zbog koje započinje današnji spor, s tom dubljom historijom imaju veze samo utoliko što je Hrvatska stranka prava (HSP) disidenta Dobroslava Parage za svoju oružanu silu zasnovanu 22. siječnja 1991. izabrala taj naziv upravo zato da se predstavi kao sljednica ustaške države i vojske NDH (no akronim je obilježavao Hrvatske obrambene snage). HSP je zauzeo Starčevićev dom u Zagrebu, do tada sjedište Udruženja likovnih umjetnika i jedne turističke agencije jer je, na istom mjestu, u Drugom svjetskom ratu, tu bio uspostavljen Ustaški glavni stan. Pred zgradu je 1991. postavljen brdski top B-1 i oružana straža u crnim uniformama. Prije osnivanja državne oružane sile – što je Tuđman dugo odgađao misleći da će se nagoditi sa starim društvom iz JNA i sa Slobodanom Miloševićem – stvara se ova dimnjačarska paravojna formacija, kostimirana i obilježena u znak prkosa prema poretku novstvorene države parlamentarne demokracije. No, država i Tuđmanova vlast tu će prijetnju svom legitimitetu uskoro efikasno i surovo suzbiti.
3. HOS i podjela Bosne. Hrvatska vojska osnovana je u septembru 1991. Odmah je provela blokadu vojarni JNA, te spriječila opkoljenu vojsku da izađe i naoruža se teškim oružjem u dislociranim skladištima, koje su zatim zarobili branitelji. Uz mobilizaciju četvrt milijuna ljudi, to je omogućilo stvaranje kredibilne vojne sile. Dragovoljačke skupine među koje se umiješalo puno pljačkaša te politički avanturisti poput Hosovaca postaju time suvišni, nepoželjni, propagandno opasni zbog optužbi da Hrvatska obnavlja fašistički režim iz Drugog svjetskog rata. Osim toga, HSP je otvoreno konkurirao legitimnoj vlasti oslanjajući se na vlastite naoružane ljude, koji će poslije potpisivanja primirja u Hrvatskoj 2. siječnja 1992. prijeći u Bosnu i poremetiti sve planove koje je ondje te godine pokušao ostvariti dr. Tuđman.

Što je bila ideologija Paragina HSP-a, kakav je bio pravaški politički program, kakva strategija stranačke oružane formacije, HOS-a? Na čelo mu je kao zapovjednik Ratnog stana došao Ante Paradžik, studentski vođa hapšen 1971. On je sudjelovao u osnivanju HDZ-a, pa iz te stranke izašao optužujući je za politički oportunizam. Pripadao je ”jastrebovima”, nacionalističkim ”maksimalistima” koji su zagovarali stvaranje Velike Hrvatske u fantazmagoričnim ”povijesnim” granicama do Drine. Poslije svršetka prve faze obrambenog rata u Hrvatskoj, kad su se u doba velike pogibelji, tolerirale samoustrojene dragovoljačke skupine, HOS je u siječnju 1992. rasformiran te inkorporiran u Hrvatsku vojsku, a zapovjednika Paradžika ubila je policija u jednoj zasjedi, navodno pogreškom. U Hercegovini će zatim ustrijeliti i njegova nasljednika, emigranta Blaža Kraljevića.

U Tuđmanovoj viziji konačnog ishoda rata, susjedna država bila bi podijeljena između dvije strane – Hrvatske i Srbije. Svakome tko ga je htio slušati (pa čak i meni u većoj skupini novinara koje je okupio na božićnom prijemu u Predsjedničkim dvorima 1991. godine) spremno je na salveti crtao tu podjelu, koju je ekspertno, još prije početka rata, razradila skupina njegovih i Miloševićevih bliskih suradnika. Kartu u dvije verzije podjele (jedna je banovinska iz 1938. a druga više prilagođena demografskim statistikama) kao ”podlogu za pregovore” usuglasili su prof. Dušan Bilandžić i prof. Zvonimir Lerotić te Josip Šentija s hrvatske strane, a sa srpske akdemkinja Smilja Avramov i akademik Kosta Mihajlov koji je poslije izjavljivao da nije dobivao Miloševićeve instrukcije kako je to tvrdio Bilandžić, ali nije ponudio neku drugu verziju o svom mandatu za pregovore u kojima je Lerotić sudjelovao kao glavni politički savjetnik predsjednika Tuđmana, a Bilandžić kao njegov potpredsjednik u Predsjedništvu SR Hrvatske, vrhovničkog tijela države što se tek kasnije ustavno transformirala.

U ovome je bitno uočiti da su u podjeli sudjelovali samo Srbi i Hrvati, da muslimanima (Bošnjacima) nije ponuđeno nikakvo zastupstvo, obećan ili ostavljen neki teritorij. Oni su se trebali utopiti u svoje povijesne ”prednacije” kojima su pripadali prije prijelaza na Islam.

Tome nasuprot, pravaši i HOS žele voditi zajedničku borbu s Bošnjacima, protiv Srba i u redove HOS-a normalno stupaju muslimanski borci. Prema svjedočenju zadnjeg zapovjednika HOS-a, generala HV i ABiH Ante Prkačina, u njegovom odredu koji je 1992. krenuo u pomoć Jajcu, većinu boraca sačinjavali su upravo Bošnjaci. Hrvatski stražar, vojnik HVO, koji ih je zaustavio na putu otrčao je svom zapovjedniku i povikao: ”Zapovjedničke, autobusi su puni Turaka”! Na to će zapovjednik koji je razumio političku topografiju Bosne: ”Ako su i Turci, to su generalovi Turci – propustite ih!”

Tuđmanova ideja bila je – podjela Bosne, a kad je od toga i odustao, muslimane nikad nije iskreno prihvaćao kao saveznike. Načelnik Glavnog stožera general Tus nudio mu je uoči Sarajevskog primirja da se 1992. i 1993. u savezništvu sa snagama Armije BiH presiječe posavski koridor koji je povezivao Srbiju s Krajinama i tako, jednim udarcem, završi rat, a srpsku državu i vojsku potisne iza Drine, na 400 kilometara od Zagreba. To je ponovio i 1995. kad se na Brijunima pripremala Operacija ”Oluja”, ali mu je Tuđman ponovio ono što je često govorio svima koji su mu dolazili s takvim idejama: ”Vi Tus ne razumijete povijesne silnice!” A što su bile te silnice koje je samo on razumio?

Tek kad je propala zajednička akcija u Bosni koju je u Beogradu s Miloševićem na redovitoj osnovi dogovarao predsjednički majordom Hrvoje Šarinić, propali su politički i vojni sporazumi što ih je s vodstvom bosanskih Srba – sa samim Karadžićem – u Grazu vodio bliski Tuđmanov suradnik Josip Manolić, a na stožernoj razini s Mladićem operacionalizirao načelnik stožera HVO general Milivoj Petković. Tada je prekinut i šverc oružja i nafte koji se, zbog embarga Srbije, obavljao iz Splita i Ploča preko hrvatskih teritorija pod upravom Mate Bobana, odnosno preko Rijeke i kladuške enklave odmetnug bošnjačkog warlorda Fikreta Abdića.

Pod pristiskom Amerike, potpisuje se Vašingtonski sporazum s Alijom Izetbegovićem i sarajevskom vladom te počinje suradnja i unosni šverc oružja bošnjačkim oružanim formacijama preko hercegovačkog teritorija. No, to su sve bili iznuđene kombinacije, a ne realizacija izvorne strategije. Osnovna Tuđmanova ideja bila je – sa Srbima se možemo dogovoriti, a muslimani su nam vječiti protivnik. U hrvatskoj javnosti, naročito među ljevičarima koji te odnose ne razumiju, to se često objašnjavalo utjecajem Hercegovaca u njegovoj okolini, odnosno snagom ”hercegovačkog lobija”, pa čak i utjecajem Katoličke crve. Ni jedno ni drugo nije točno.

4. HDP vs. HOS. Famozni ”hercegovački lobi” kojim je gospodario ministar obrane Gojko Šušak bio je Tuđmanova opričnina, formirana s kadrovima koje je doveo predratni i poratni šef tajne službe, Josip Perković. Formacija koja je nastala iz emigrantske organizacije HDP imala je pak zadatak da vodi tajni rat s političkim i kriminalanim podzemljem koje se oslanjalo na pravašku političku konkurenciju. Hadepeovci su povezani s ubojstvima ratnih vođa HOS-a i ostalih ”slobodnih strijelaca” koji su se osilili u kaotično doba neorganiziranih početnih proplamsaja Domovinskog rata.

Tuđman je imao neograničenu vlast nad ”dvorskim Hercegovcima“, oni su bili njegovo slijepo oružje koje mu je trebalo da drži pod kontrolom frakcije, bivše udbaše i različite lokalne ratnih poglavica koji su se u ratu osamostalili. Ti su hercegovački stožernici čuvali njegovu vlast prije nego su učvršćene poluge vlasti. No, na nj nisu idejno ni malo utjecali, dok je Katolička crkva, prije svega Vatikan, priželjkivala očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine, što je potvrđeno prevođenjem sarajevskog nadbiskupa u čin kardinala, radi simboličnog izjednačavanja Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, gdje se u Zagrebu isprva koketiralo s idejom o kaptolskom autoritetu nad sveukupnom ”Crkvom u Hrvata”. Kardinal Kuharić koji se s tim identificirao, umirovljen je bez prava da sudjeluje u izboru nasljednika, dovedenim, uvredljivo, iz druge metropolije. Vatikan je vodio ekumensku politiku pa nijedan papa od trojice koji su posjetili BiH i svi otišli u Sarajevo, nije stupio na tlo Hrvatima većinski naseljenog teritorija Hercegovine.

5. Tuđman i muslimani. Je li Tuđman mrzio muslimane? Možda je to prejaka riječ, ali imao je prema njima negativan odnos, puno negativniji nego prema Srbima s kojima je Hrvatska pet godina ratovala. Kad se sagledaju sve njegove izjave i uđe u osobu, što uopće nije teško, jer on svoje ideje i stavove nije nikad skrivao, ni u privatnim razgovorima, ni u javnim nastupima, a ni u onome što je pisao, posve je očito da se njegov svjetonazor zasnivao na pojednostavljenoj doktrini koju je praktično istodobno zastupao Samuel P. Huntington, američki akademik i politički funkcioner, autor suvremene knjige ”The Clash of Civilisations and the Remaking of the World Order” (1996). Njegova postmoderna vizija globalnih trendova, dijalektički se poklopila s retrogradnom balkanskom devetnastostoljetnom, po kojoj je Hrvatskoj suđeno da bude i ostane ”antemuralis christianitatis”, predziđe kršćanstva i zapadne civilizacije, što je Tuđman bezbroj puta ponovio svakom od stranih diplomata s kojim bi došao u kontakt.

Program nacionalnog oslobođenja koji je dizajnirala Austro-Ugarska šireći se na Balkan i donoseći zapadnu civilizaciju, pokretao je ratove i ustanke protiv Otomanskog imperija.

Nimalo slučajno, praktično istodobno izlaze u Zagrebu ”Smrt Smail-age Čengiića” (1845.), zatim (1847.) antiosmanski programatski ep ”Lazarica” u Novom Sadu (prva publikacija koja sadrži kosovski ciklusu) i onda, u Beču, iste godine tiska se Njegošev ”Gorski vijenac”. To su tri epa o vojevanju s Turcima, a spominje se i ”istraga poturica”. Ugrađeni su u temelje nacionalne svijesti balkanskih narcija. J. J. Strossmayer, utemeljitelj jugoslavenskog pokreta, deriviranog ilirizma, postaje 1847. dvorski kapelnik austrijskog cara Franje Josipa I. Nadbiskup Sarajeva sa sjedištem u Đakovu, bit će balkanski ministar kulture u sjeni, a njegova Jugoslavenska akdemija imat će zadatak da širi uljudbu na istok. Sasvim očito, sve je to austrijski državni projekt nacionalnog preporoda Balkana pod habsburškom krunom.  

Koncepcija ”antemuralis christianitatis” o granici dvaju svjetova, oslanja se na podjelu Bizanta i Zapadnog rimskog carstva u ranom srednjem vijeku, no uspostavljena je na još starijem provincijskom limesu na kojem su se vodili rimski građanski ratovi. Ali, u devetnaestostoljetnom smislu, to je naprosto šifra za borbu protiv Islama u Europi na balkanskom potkontinentu. Dovršena je u Prvom balkanskom ratu 1913., četiri stoljeća poslije izgona muslimana s Iberijskog poluotoka u reconquisti dokončanoj 1492. godine. Zatvaranjem tih kliješta, Islam je uklonjen s kontinenta sve do današnjih dana postkolonijalnog multikulturalizma. Ostala su jedino bosanska enklava i jedna turska oblast u Bugarskoj.

Temeljito etničko čišćenje muslimana provedeno je u Srbiji poslije stjecanja pune nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878., kad je srušeno oko tisuću džamija i protjerano svo muslimansko stanovništvo. Poslije balkanskih ratova 1912-1913 posvuda se progone oni preostali, a zadnji pogrom dogodio se u Ratu za jugoslavensko nasljeđe 1991-1999, kad je u Bosni srušeno 614 džamija. Posljednja u Srbiji, Bajrakli-džamija u Beogradu, zapaljena je 2004. godine.

Izloženi sustavnim četničkim i partizanskim pokoljima na svojim teritorijima na zapadnoj obali Drine, muslimani su u Drugom svjetskom ratu u velikom broju prilazili njemačkoj vojsci. Formirali su dvije SS-divizije i stupali u ustaške jedinice.

No, u srednjoj Bosni koju su nastanjivali, razvio se također partizanski pokret. U tom građanskom ratu unutar oslobodilačkog i svjetskog rata, muslimani su kao i Hrvati bili veoma brojni na obje sukobljene strane. Ali, poslije rata, bez obzira na načelo bratstva-jedinstva, koje je najagilnije promovirano u Bosni i Hercegovini gdje je došlo do djelomičnog pretapanja stanovništva u miješanim brakovima, Bošnjaci su na političkoj pozornici imali drugorazredni status. Sam Tuđman u svojoj partijskoj i generalskoj karijeri nije imao ni jednog prijatelja među Bošnjacima-komunistima, ali u svom personalnom režimu nastojat će privući istaknute pripadnike te zajednice u Hrvatskoj. On je prema tome ”drugome” imao stav kao Talijani u odnosu na Židove, ne kao rasist, ne kao ustaše i Nijemci prema Židovima – muslimane je, naprotiv, ako su bili uklopljeni, doživljavao kao kulturalno istovjetne dionike hrvatske i zagrebačke sredine. Agramer se postaje bez obzira na porijeklo. No, prema Islamu i muslimanskoj Bosni, zadržao je zazor što se podudarao s rezervama beogradskih koterija koje su okruživale Miloševića. To je bila zajednička platforma za dogovor i zajedništvo.

Tuđman, dakle, možda nije mrzio muslimane, ali im nije vjerovao – lako se oko svega dogovarao sa Srbima, razumio se i s Raškovićem i s Miloševićem, ali s Alijom i Silajdžićem, nikako nije mogao uspostaviti iskren odnos i u svim pregovorima, onima što su prethodili vašingtonskom i dejtonskom sporazumu, ključnu su ulogu igrali Amerikanci. Kad bi s Tuđmanom postigli dogovor, sami su ga morali utanačiti s Bošnjacima ili im ga nametnuti. Nije bilo izravne komunikacije, jedva nešto preko ambasadora u Turskoj Hide Biščevića koji se sam Tuđmanu predstavio kao ”musliman s velikim H”, ne dakle s velikim ili malim slovom ”m”, što razlikuje vjeru od naziva narodnosti. Tursko zauzimanje preko predsjednika Demirela također je imalo neku ulogu, ali to pokazuje da je najbliži musliman s kojim je Franjo bio spreman povjerljivo razgovarati živio u Ankari!

6. Likvidacija HOS-a. S obzirom na sve, jasno je zašto je Tuđman dokinuo HOS, za koji su njegovi najbliži suradnici, bivši udbaši, ionako tvrdili da ga je kreirao konkurentski KOS. Ako nije osobno odobrio da se smaknu ratni zapovjednici HOS-a Paradžik i Kraljević, to je u svakom slučaju učinjeno u skladu s njegovim intencijama. Oni pripadnici HOS-a koji nisu bili spremni skinuti oznake, potrpani su u zatvor, a ostali uvršteni u Hrvatsku vojsku (manja grupica, tzv. IX bojna ”Rafael vitez Boban”, jedan polubataljun sastavljen dobrim dijelom od stranih plaćenika i fašističkih avanturista iz Europe, uspio se u Bosni održati protekcijom nekih nižih zapovjednika HV). HOS je zastupao sve što je Tuđman mrzio ili odbijao, a deviza ZDS bila je za nj čista provokacija, pa je Šušak, njegov glavni opričnik, bio zadužen da je uklanja, što mu je s njegovim familijarnim bacgroundom išlo lakše nego Tuđmanu s prošlošću Titova generala iz JNA. No, da mu se poklič gadio, o tome nema sumnje – bio je partizan. I stoga su sve javne diskusije o ”ustašizaciji” HDZ-a i povratku na Tuđmanove devedesete u ovom kontekstu čisti promašaj – riječ je naprosto o oživljavanju revolucionarnog, prevratničkog pravaštva. Tom pravaštvu nije cilj etničko čišćenje teritorija, jer je već očišćen, nego idejno čišćenje, veliko pranje i pospremanje historije, politike i javnog diskursa, uključujući i nazive ulica. Današnji Hosovci spremaju se za građanski, a ne za pravi rat, neizbježne vojne intervencije NATO-saveza u islamističkim zemljama u prekomorju. Sve od Sanadera bili su istisnuti na političku marginu, dok ih Karamarko nije doveo u stranku i u vladu, da bi ih Plenković opet uklonio, samo što ih nije odsjekao, nego ih taktički reže na šnite. Bude li imao vremena, s obzirom na druge izazove njegovoj vlasti – prije svega opasnosti vođenja ekonomije, nema sumnje da će ih naposlijetku politički marginalizirati i svesti na mjeru koju HSP ima u hrvatskom društvu: manje od pet posto, zauvijek izvan parlamentarnog spektra.  

Epohalne idejne koncepcije su, vidimo, nalik na kravate – ako ih dovoljno dugo držiš u ormaru, opet će ući u modu. Globalna kampanja protiv Islama koja je nakon rušenja Blizanaca prerasla u novi stogodišnji rat, zasniva se na nepomirljivim stajalištima i inkopatibilnim vrijednostima. Zapad ne može odustati od privatnog vlasništva, tržišta, vladavine prava i ljudskih sloboda. Pravovjerni Islam ne može prihvatiti profit u poslovanju, ni ravnopravnost žena, dok kalifat i šerijat, nužne institucije poretka, može ostvariti jedino džihadom. To znači da je rat civilizacija neizbježan, ali ne znači da se mora voditi u Bosni. Bilo bi jeftinije da se ona pretvori u europski dominion, nego u Siriju u srcu Europe, no hrvatska državna politika morali bi se uzdržati od toga da problem unilateralno adresira, štoviše, od Bosne bi trebala bježati kao vrag od tamjana. Za Hrvate u Bosni bolje je pak da imaju pozadinu u europskoj Hrvatskoj, nego da zajedno izgube još jednu bitku.