Za suvremenog Europljanina najstrašniji narativ bio je onaj da će se u slikama noćnog plamena ocrtati moguća priča ujedinjene Europe u prvim desetljećima ovog stoljeća – bezumno urušavanje i unutarnje sagorijevanje, ne uslijed terorističkog čina radikalnih islamista ili vandalskog ludila odmetnutih populista, već vlastitih odluka, nečinidbe, nesmotrenosti, nesigurnosti ili nepažnje. Da smo, nakon stotina godina, svega jedan čik udaljeni od buktinje i pada
U noćnom plamenu nad Notre Dame bilo je lako – prelako – očitati narativ kojim bi se takva neobjašnjiva scena ipak pokušala svesti na nešto objašnjivo, čovjeku blisko. Najistaknutiji simbol zapadne civilizacije i kršćanstva, plamteća baš na početku Velikog tjedna, prirodno je pozivala na tumačenja o europskoj kulturi finalno nagriženoj valovima imigracije, sekularizacije i bijegom od tradicije, a zapaliti su je mogli samo, jasno, radikalni islamisti.
ŽUTI PRSLUCI, ISLAMISTI, POHLEPNI GLOBALISTI, DEŠPERATNI POLITIČAR
Stoga, uživo emitirani pad predstavljao je konačni slom liberalnog-globalističkog ustroja, a iza njega mogli su stajati samo notorni francuski populisti, žuti prsluci. Uz to, nanizalo se opskurnih teorija, utemeljenih na samo autorima dostupnim informacijama: stoljetne drvne grede katedrale pripalio je, dakako, Emmanuel Macron, da preusmjeri pažnju s vlastitih neuspjeha, ili pristaše Donalda Trumpa, s više ili manje istom namjerom.
I moj osobni favorit, čest na domaćim komentarima, “netko mora oprati lovu”: pokušaj zatomljavanja traga financijskih sredstava, dakle pranja love, kroz uživo emitirano demoliranje jedne od pet najpoznatijih zgrada na svijetu spadalo bi, gotovo sigurno, u najmanje inteligentan pokušaj pranja novca još od izuma novca.
Koji god narativ odabrali, privlačnost im leži u mogućnosti jednostavnog ocrtavanja mogućih antagonista, i kolektivne galvanizacije oko njih: žuti prsluci, islamistički teroristi, pohlepni globalisti, dešperatni političar. No, što je noć više odmicala, doimalo se, da nam ozbiljno prijeti bitno kompleksnija sudba: nasumičnost.
RAZINA DESTRUKCIJE NALAGALA JE DA IZA SVEGA IPAK STOJI NEKI NAUM
Određenu, iako nastranu utjehu pronašli bismo u tome da je plamen bio jeziv i potresan, ali osmišljen i naciljan – protiv nečega u što, na ovaj ili onaj način, vjerujemo, što baštinimo i zastupamo, kao posljednji put kada smo uživo pratili agoniju gorećih tornjeva, onih njujorških. Ljudski um koji je to osmislio možda nismo mogli razumjeti, ali razina destrukcije nalagala je, da iza toga ipak stoji neki naum, perverzna inteligencija, monstruozna kreacija – nešto, a da nije baš ništa. Sinoćnji plamen prijetio je da bude samo jeziv i potresan.
Za suvremenog Europljanina najstrašniji narativ bio je onaj, da narativa ustvari nema; da će osam stotina godina stara katedrala, najpoznatija na svijetu, nakon svih prevrata i razvrata, horora i terora, križarskog, jakobinskog, nacističkog i islamističkog, pasti omaškom, bez ikakvog šireg konteksta ili dubljeg značaja, lišena epskog i uskraćena za herojsko, stotine godina zapadne civilizacije, znanja, intelekta i umijeća, nestale jer je neki škembavi majmun, angažiran na debelo zakašnjeloj obnovi, taj dan baš posebno nadrkan, nakon žemljice s parizerom krajnje šlampavo ugasio čik.
Da će se, dakle, u slikama noćnog plamena ocrtati moguća priča ujedinjene Europe u prvim desetljećima ovog stoljeća – bezumno urušavanje i unutarnje sagorijevanje, ne uslijed terorističkog čina radikalnih islamista ili vandalskog ludila odmetnutih populista, već vlastitih odluka, nečinidbe, nesmotrenosti, nesigurnosti ili nepažnje. Da smo, nakon stotina godina, svega jedan čik udaljeni od buktinje i pada.
No, Notre Dame sinoć nije pala. Notre Dame je opstala.