Bezvlađe

Činjenica je da imamo sasvim solidne zakonske okvire, kao što je činjenica da te zakone nema tko sprovoditi ono je što možemo nazvati bezvlađem. Bezvlašće nam još nije dohakalo jer tzv. narod koliko toliko vlada samim sobom u situaciji koja bi neke druge ljude, manje svikle na nevolju i crnilo, dovelo do potpunog gubitka razuma i raznih patoloških obrazaca ponašanja. Stravično je i ovo što se događa, stvari kojima svjedočimo ali ne onoliko koliko bi mogle biti s obzirom na situaciju i činjenicu da veliki dio stanovništva ima težak oblik PTSP-a koji nije tretiran na bilo koji način, već mu je pušteno da buja i divlja kao korov. Visok je tu stupanj osobne odgovornosti u situaciji kada svjedočimo potpunoj neodgovornosti onih koji su se navodno angažirali kako bi organizirali društvo na najbolji mogući ili najmanje loš način.

Sila povijesti

Što je sila povijesti u odnosu na naše male, osobne tuge i tragedije? Zašto nam se sudbina „našeg“ naroda natura kao bitnija od naše osobne sudbine? Tamo gdje to nije slučaj, uvjeren sam, u vremenu bezvlađa jako bi brzo zavladalo potpuno bezvlašće. Ali, trenutačno, to je manje važno. Trebalo bi, nameće se kao bitno, razmatrati situaciju oko uspostave upravnih struktura u zemlji koja nikako da postane država. Noć je i kako kiša pada sve jače ja sve imam sve manje volje razmišljati o tome.

Jednom je čovjeku danas iskopana vječna kuća a sada ju natapaju debeli snopovi mostarske kiše kroz koju je jezdio svojim dječjim bićem sve do u starost koju nikada nije dočekao unatoč godinama koje je doživio. Možda se previše vrzmam po teatrima u zadnje vrijeme tek, čini mi se, dolazak ove zime obilježen je odlaskom ljudi koji su kao životni poziv, profesiju nekada davno odabrali igru pa su ušli tamo gdje im se činilo da se moguće cjeloživotno igrati, dobaciti do penzije a starost ne doživjeti, ostati dijete kada i nisu bila vremena naklonjena djeci u tijelima odraslih ljudi. Jedan za drugim, odoše Davorin Biševac Okac, Davor Janjić i, evo, Velimir Pšeničnik Njirić – Velči. Redom gorko slatki ljudi koji su svijetu svakako dali više nego su od njega dobili zauzvrat. Ali tako to biva ako znaš da je ljubav zapravo pretpostavlja davanje. Bezuvjetno a to znači da trpiš a trpjeti znači podnositi nepravdu. A vrijeme bezvlađa, kod nas cijela epoha duga nekoliko decenija i nije nego vrijeme nepravde koje mrgodnost pretpostavlja osmijehu a neminovnost smrti čudu života. Zato se možemo i trebamo diviti onima koji su u takvom vremenu odabrali igru životu namjesto tupog pravocrtnog marša smrti.

Možda narod ima vlast kakvu zaslužuje ali naš narod, nekad mi se čini, zna ono što su shvatili silni carski namjesnici u ovoj zemlji. Ovdje ti je kazna i dobiti vlast u ruke. Toliki su uvenuli i izludjeli pokušavajući shvatiti da nema te sile niti mile koja će ovdje onako kako on misli da treba. I tako mu vijek prođe u uvjeravanju a da se nikad ne okoristi ničim što je opljačkao ili, nešto rjeđe, pošteno stekao. Jebešliga, nikako ni sam da prokljuvim zajebava li to netko takozvani narod ili narod uporno zajebava njega pa makar i na vlastiti račun.

Za minutu smijeha

Za minutu smijeha valja nekad uložiti sate i sate napornog rada i planiranja. Onako kako se to čini u teatru, kazalištu, pozorištu. Valja, zato, vremenu bezvlađa, dobro plaćenih robova, više uzor tražiti u onima koji se igraju jer jedino lude mogu obznaniti carsku golotinju a da glavu ne izgube. Odlazak lude valjalo bi da je važniji događaj jer je veći gubitak nego činjenica da već dva ili bješe tri mandata one bezočne budaletine i lopurde ne sastavljaju državnu upravu misleći da još netko u ovoj zemlji mari za to. Samo nas pustite da živimo i poslije počivamo u miru. Samo to tražimo, mir i malo vremena bez mržnje, vremena za igru, osmijeh da udahne ovo malo duše što nam šejtan dade da nam bude teže.

Marko Tomaš, Žurnal.info