Suvremena politologija poznaje pristup koji se naziva intergovernmentalizam. Prema Saurugger[1], intergovernmentalistički pristup u Europi javlja se zbog opstrukcijske politike[2] Charlesa de Gaullea u Europskoj zajednici tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao reakcija na loša objašnjenja teoretičara funkcionalizma. Intergovernmentalizam naglašava kako politika Europske unije ovisi isključivo o suradnji među državama odnosno o racionalnim subjektima – vladama. One se međusobno cjenkaju i pregovaraju. Intergovernmentalizam dobiva na važnosti zahvaljujući rezultatima istraživanja Roberta Putnama. Njegovi zaključci pokazuju kako su nacionalna i međunarodna politika povezane do te mjere da procesi na međunarodnoj razini uvjetuju ponašanje subjekata na nacionalnoj razini i obrnuto, što se vidi na primjeru sukoba između Europske komisije (nadnacionalnog tijela) s jedne strane i Vijeća Europske unije i Europskog vijeća (međuvladinih tijela) s druge strane, što nerijetko stvara tenzije u odnosima nalogodavac-izvršitelj. Prema Andrewu Moravcsiku države prihvaćaju nadnacionalne institucije kad su one od koristi za njihove interese i ako će smanjiti transakcijske troškove, dok međuvladini pregovori koji se vode predstavljaju sučeljavanje nacionalnih interesa.
Ivan Pepić l poskok.info
Govoriti o intergovernmentalizmu na razini Europske unije znači imati na umu tri glavne institucije: nacionalnu vladu, Europsko vijeće i Vijeće Europske unije. Pregovori koje vlade i predsjednici država vode na raznim summitima i sastancima Europskog vijeća utječu na politički smjer Europske unije. Primjer su ekonomski sukobi na relaciji Pariz-Berlin. Ili političko neslaganje između Berlina i Londona. Možemo iskoristiti jedan primjer kako bismo pojasnili o čemu se radi. Premijer Velike Britanije David Cameron kao predstavnik Velike Britanije izrazio je na sastanku Europskog vijeća svoju zgroženost i nezadovoljstvo kad je prije nekoliko tjedana u javnost izašla vijest kako će Velika Britanija morati uplatiti 2,1 milijarde eura u proračun Europske unije nakon što je donesena odluka o promjeni načina izračuna BDP-a država članica. Britanski premijer je pred ostalim predsjednicima i premijerima iznio da će njegova vlada, ako se nešto slično poduzme na štetu Velike Britanije, donijeti antiimigracijske mjere koje će biti štetne za čitavu Europu i koje vjerojatno neće biti u skladu sa sporazumima EU i Velike Britanije. Naravno, tako se vode pregovori, dovode se u pitanje sporazumi, dogovaraju se politike, traže se partneri među drugim vladama i državama, mjere se snage i traže se povoljna politička rješenja… S druge strane, za razliku od Europskog vijeća, postoje nadnacionalne političke institucije koje su bliže federalističkom duhu Europske unije, a to su Europski parlament kao tijelo koje predstavlja europske građane, i Europska komisija odnosno čuvar ugovora i tijelo koje predlaže propise i vodi pojedine vanjskopolitičke pregovore. Intergovernmentalizam, čini se, najprecizniji je i jedini je pristup koji može opisati aktualni odnos snaga u EU. Upravo su izvršne vlasti glavni politički akteri u toj organizaciji i o njima ovisi koliko će države dobiti, a koliko izgubiti.
Znajući to, možemo si postaviti pitanja bazirajući se na glavne naslove u medijima, i u BiH i u Hrvatskoj. Naime, svi pozdravljaju „bliskost stavova SDP-a i HDZ-a prema Hrvatima u BiH“, pozdravljaju „riječi predsjednika Ive Josipovića“, hvale „amandmane“ Europskog parlamenta i slično. Navodno takva idilična situacija može riješiti sve probleme Hrvata u BiH jer, eto, Zagreb je konačno shvatio kako nije pametno kockati se sa sudbinom bosanskohercegovačkih Hrvata. Istina je da su pojedini intelektualci, znanstvenici i drugi sudionici u javnom životu doprinijeli detabuizaciji i drugačijem razmišljanju političara iz Republike Hrvatske kad je u pitanju to kompleksno političko stanje. Nažalost, to je ujedno i jedini postignuti cilj. Intergovernmentalizam nas uči kako je to nedovoljno. Što imamo od Rezolucije Europskog parlamenta od 6. veljače 2014. o izvješću o napretku Bosne i Hercegovine za 2013. kad će se ona ionako mijenjati? Istina, buduća se rezolucija može bazirati na prethodnu. Što imamo od raznih tekstova i amandmana u kojima se slažu samo dijelovi SDP-a i HDZ-a, kad su ti isti dijelovi danas na marginama spomenutih stranaka? Saurugger tvrdi kako je suverenost kamen temeljac koji uvjetuje funkcioniranje odnosa među državama, a ostali čimbenici su marginalni, što znači da nikakva birokracija ili razni administrativni faktori ne mogu utjecati na vladine odluke. Ova tvrdnja jasno pokazuje kako ključ rješenja političkih pitanja u Europi imaju izvršne vlasti, vlade i predsjednici država. Oni na razini Europske unije zaobilaze nadnacionalne federalističke institucije kao što su Europska komisija i Europski parlament. Međuvladini pregovori su ključni, a političke institucije kao što su Europsko vijeće i Vijeće Europske unije ključna su mjesta u kojima se donose odluke koje grade politički oblik Unije: hoće li se Europska unija širiti? Hoćemo li donijeti političke sankcije i hoćemo li dodati i privremene ekonomske sankcije Rusiji? To su pitanja koja ne ovise toliko o birokratskom aparatu iz Bruxellesa koliko o odlukama nacionalnih vlada.
Kako onda tumačiti tzv. „promjenu“ odnosa Republike Hrvatske prema BiH i Hrvatima u toj zemlji? Učinjen je malen korak naprijed, ali je on nedovoljan i neprimjetan. Institucije izvršne vlasti, Vlada Republike Hrvatske i Predsjednik Republike Hrvatske, apsolutno nisu pokazale da su spremne, niti im je stalo, doći do konačnog rješenja političke sudbine bosanskohercegovačkih Hrvata pred međunarodnim institucijama. A tu se donose odluke koje će zacrtati daljnji put Europske unije i eventualni politički pritisak na Bosnu i Hercegovinu kako bi došlo do donošenja novih izbornih zakona i demokratske federalizacije zemlje koja će zadovoljiti sve strane. Izvršne vlasti su ključne, a značajno manje stvari ovise o kojekakvim odborima Europskog parlamenta. Ključ je u Zagrebu, na Pantovčaku i na Markovom trgu. Zašto na sastancima i summitima Europskog vijeća hrvatske vlasti nemaju čvrst i gotovo beskompromisni stav kad je u pitanju demokracija u BiH? Kad ste čuli da je aktualni predsjednik spomenuo pred čelnicima drugih velikih država važnost rješavanja demokratskog deficita odnosno hrvatskog pitanja u BiH? Je li ikad govorio o tome u UN-u? Nije, nego je, kako je prenio HRT 25. rujna 2014. Josipović, u vezi sa stanjem “u Ukrajini izjavio kako Hrvatska snažno podupire načela međunarodnoga prava vezano uz suverenitet i teritorijalni integritet te zemlje. Neki se sukobi mogu i predvidjeti i izbjeći adekvatnom akcijom međunarodne zajednice, rekao je Josipović. Hrvatska smatra da je imperativ postići i stabilan i održiv mirovni sporazum Izraelaca i Palestinaca na Bliskome istoku. Svijet se u zadnje vrijeme suočio s brojnim prirodnim katastrofama koje zahtijevaju brzu i spremnu nacionalnu i internacionalnu reakciju, dodao je. Najvažnije je ublažiti štetu, pobrinuti se za stradale i dostaviti humanitarnu pomoć”. Hrvatski predsjednik se slično ponašao i na svim drugim sjednicama međunarodnih institucija. Umjesto da se brine o domaćim problemima svog naroda i iskoristi svaku priliku kako bi upozorio glavne međunarodne aktere na ono što se događa u BiH, on priča o Palestini i elementarnim nepogodama. A vrlo vjerojatno nije ni u snu u pet godina svog mandata pomislio poslati pismo ili prosvjednu notu članica upravnog odbora PIC-a. Doduše, zašto bi mu to savjetovao njegov predsjednik Savjeta za vanjsku politiku Budimir Lončar, koji je ujedno bio i savjetnik Stjepanu Mesiću od 2000. godine? Slično se ponaša i predsjednik Vlade RH. U Europskom vijeću nije došlo do nametanja teme o evidentnom demokratskom deficitu i o nizu neustavnih odluka u BiH. Rezultat toga je da se Europska komisija nije suprotstavila diskriminirajućem izbornom zakonu u BiH, pa su Opći izbori i ove godine provedeni u istom ozračju kao i do sad (svi vidimo kakvi su rezultati tog zakona). Nisu dovoljne prazne riječi, razni parlamentarni amandmani, posjete franjevačkim samostanima i srušenim stranačkim institucijama u Mostaru tijekom prosvjeda, kao što nije dovoljno ni jeftino smijuckanje u Međugorju s tenisačem Čilićem. Iako predsjednik želi prikazati kako je učinio puno, intergovernmentalističkim pristupom dokazuje se kako Ivo Josipović nije doprinio „internacionalizaciji“ političkih izazova koji se javljaju kad su u pitanju demokracija i institucionalna neravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Dakle, istinska promjena je tek vidljiva zbog sve češćeg prikazivanja hrvatskog pitanja u medijima i zahvaljujući većem pristupu informacijama, zahvaljujući napose pojedinim intelektualcima, znanstvenicima i portalima koji su razbili dugogodišnji monopol. Međutim, govoriti kako su „ova vlada i predsjednik učinili više nego bilo koja druga“ istinski je suicid, jer znači kako ćemo i dalje biti zadovoljni s političkom kurtoazijom i toplim gestama. Po čemu su oni bolji? Jesu li predsjednici Josipović, Leko i Milanović zaustavili egzodus Hrvata iz BiH? Jesu li ekonomski pridonijeli razvoju područja gdje su Hrvati većina? Jesu li izvršili politički pritisak na hrvatske poduzetnike da otvore svoja poduzeća u Usori, a ne u Gradačcu? Sumnjam. A o političkom angažmanu pred međunarodnim političkim tijelima da i ne govorimo. Ukratko, ove su vlasti kontinuitet nečega što je već postojalo prije, za vrijeme Mesića, Račana i Sanadera, samo što je percepcija drugačija jer mediji više ne pišu o korumpiranim Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, nego o majoriziranom narodu. Također, treba primijetiti porazni podatak kako su HDZ-ove vlade 2000ih učinile doista malo, ako ne i manje od aktualnih vlasti na međunarodnoj razini, bez obzira na potporu koju uživa ta stranka u BiH.
Članstvo u EU donekle je promijenilo taj odnos, i to isključivo zbog rasprave o hrvatskom pitanju u BiH u Europskom parlamentu. Predsjednik Republike Hrvatske i Vlada Republike Hrvatske nisu odlučni, niti žele konačno predstaviti sve goruće političke probleme pred državama PIC-a, Europskim vijećem, tijelima Vijeća Europske unije ili, zašto ne, pred UN-om. Što ujedno dokazuje da nismo nikakav lider „u regiji“ ako to ne znamo pokazati i vani.
Milanović je gotiva jer se šetao Mostarom s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, zato što je odgovorio na provokaciju Jasmile Žbanić i zato što pije kave po Bugojnu, a Josipović je cool predsjednik jer je za razliku od Mesića bio u većinski hrvatskim dijelovima u BiH i zato što ponavlja pet puta mjesečno istu isforsiranu rečenicu o Hrvatima u BiH za RTL, HRT i Novu TV (uostalom, da je Josipović iskren ne bi si nikad dozvolio gaf tvrdeći kako je kampanja protukandidata loša jer su program napisali „neki stručnjaci iz Mostara“). Sve dok Hrvati iz Bosne i Hercegovine budu tako razmišljali i ne budu shvaćali intergovernmentalistički pristup koji objašnjava kako se dobivaju političke bitke – međuvladinim pregovorima i angažmanom izvršnih vlasti na nadnacionalnoj razini, a ne laprdanjem – politička situacija neće se mijenjati.