Zašto je Merkel na kraju mandata došla na Balkan koji nije htjela u svom EU

Na kakav je zapadni Balkan u predvečerje svoje vladavine stigla njemačka kancelarka Angela Merkel?! Je li hirovitiji i zapaljiviji od onoga kakav je bio na početku njezina mandata? Sinoć je bila s Vučićem u Beogradu, a danas će u Tirani razgovarati, zajednički i odvojeno, s premijerima šest država Balkana (Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Srbije, Kosova i Albanije). Vjerojatno će se nakon svih tih (ne)iskrenih razgovora vratiti u Njemačku s dojmom kako je sve isto kao 2005. kada je preuzela mandat kancelarke. Možda i gore.

Nije Merkel na Balkan stigla na poziv tamošnjih vlasti, već je, prema diplomatskim izvorima iz Berlina, inicijator putovanja u Beograd i Tiranu bio njemački veleposlanik u Pekingu Jan Hecker, koji je nedavno iznenada umro. Hecker je do kraja srpnja bio najbliži kancelarkin savjetnik za vanjsku i sigurnosnu politiku, a imao je i odlučujući utjecaj na njemačku politiku prema zapadnom Balkanu. Kancelarka mu je “ispunila želju” pa će, iako je još manje od dva tjedna do izbora za Bundestag, pokušati učvrstiti bar “svoje” krhke projekte na Balkanu. Poslala je Christiana Schmidta za visokog predstavnika u Bosnu i Hercegovinu, ali Srbi ga ne priznaju. Uz to su, zbog odluka njegova prethodnika Valentina Inzka o kažnjavanju negiranja genocida, i blokirali državu. Vučića je vjerojatno pokušala uvjeriti da se to promijeni kako bi Schmidt lakše obavio zadaću koju mu je povjerila.

Uz političke teme, puno je i gospodarskih o kojima s uistinu najmoćnijom državom u Europi balkanski lideri trebaju razgovarati. U Njemačkoj je najviše useljenika s Balkana. I mijenjaju se kvote kako bi privukli još više radnika. Čak je četvrtina stranih medicinskih radnika u Njemačkoj sa zapadnog Balkana. Impresivna je trgovinska razmjena, a i velike su donacije koje stižu od početka rata do danas. Koliko je god uloga Njemačke u pomoći zapadnom Balkanu vrijedna divljenja, jednako je razočaravajuća kada je u pitanju njezin otpor da ga prihvati u zagrljaj Europske unije. Osobito su grubo izigrali Sjevernu Makedoniju. Berlin i Bruxelles kao da nisu svjesni da udaljavanje Balkana od Europske unije gura ovaj prostor u unutarnje sukobe koji se lako prenesu preko granica tih država. Na to upozoravaju i događaji posljednjih tjedana.

Srbija se još nije odrekla svojih pretenzija prema Crnoj Gori i dijelu BiH. Umjesto ratne parole kako “svi Srbi u jednoj državi” trebaju živjeti, sada je Vučićev ministar Aleksandar Vulin lansirao jezičnu zamjenu za istu tu tezu – “srpski svet”. Sumnja se da ponajviše tu ideju pokušavaju realizirati preko Srpske pravoslavne crkve. U Crnoj Gori u dobroj su mjeri i uspjeli. Preko vjerskih prosvjeda, “litija”, došli su do vlasti, a sada ustoličenje Joanikija za mitropolita na Cetinju koriste za destabiliziranje crnogorske državnosti. S Rusijom provjeravaju međunarodnu zajednicu do koje mjere mogu ići u provedbi svog projekta. U tom naumu najveća im je zapreka što je Crna Gora članica NATO-a i što želi biti dio EU obitelji. Uz to, testiraju Ameriku i Europu mogu li podijeliti BiH, odnosno odcijepiti RS. Crnogorski i bh. “plijen” bila bi odlična kompenzacija za izgubljeno Kosovo. Koje ova, a vjerojatno ni buduće vlasti neće smjeti priznati barem bez jednoga od tih teritorija.

Ni Albanija nije baš zadovoljna svojim granicama. I ona bi htjela biti veća: za Kosovo, jug Srbije, južni i istočni dio Crne Gore, zapadni dio Sjeverne Makedonije i južni Epir u Grčkoj. Nestabilnom Balkanu svakako treba pridodati i neriješene odnose u BiH. Tri suprotstavljene nacionalne skupine bore se za preustroj države po svojoj mjeri. Prosvjedi proteklog vikenda zbog sumnjivih ubojstava dvojice mladića koja je, navodno, zataškala policija mogli bi prerasti u bunt naroda ne samo protiv pravosuđa već i vlasti. A u toj državi i najmanja iskra zna izazvati velike požare.

Može se očekivati da je Angela Merkel na put u Beograd i Tiranu krenula sa svim tim spoznajama. Od sugovornika će pak čuti različite verzije svih ovih događaja i mogućih scenarija. Nažalost, u dijagnosticiranju njihova stanja nisu se proslavila ni lokalna veleposlanstva. Veoma često slala su izvješća koja su im kreirali lokalni lobisti. Zbog toga je najveća žrtva jedini europski narod na Balkanu – Hrvati u BiH. Hoće li Berlin, umjesto slabljenja, konačno stati u zaštitu “svog”, europskog naroda?! A hoće li nova vlast donijeti novu politiku prema Balkanu, vidjet ćemo već po prvim potezima, čim se iskristalizira sastav nove koalicije u Berlinu.

Bez obzira na dosadašnju politiku, A. Merkel na odlasku treba zaželjeti ugodnu mirovinu. Iako su kao predvodnici EU neosporno mogli i trebali više, dosta su dobroga i ona i njezina domovina napravile u 16 godina. Višemilijunske donacije najzornije o tome svjedoče. Zato na kraju jedne i na početku druge političke ere Balkan, iako ga nije htjela, treba reći: “Auf Wiedersehen, Angela, i danke, Deutschland.”

Jozo Pavković l vecernji.hr