Zašto je David Bowie bio tako moćan i važan umjetnik?

‘David Bowie predstavlja savršen krug vladavine tijela kao ikonosfere u medijskoj proizvodnji stvarnosti. Od Ziggyja Stardusta do Lazarusa, od kiborga i izvanzemaljskoga mesije rock & rolla do uprizorenja konačnoga suočenja s tamom ništavila vlastite smrti – ispunio se život posvećen umjetnosti. Posve je krivo svoditi ga samo na popularnu kulturu. Bowie je od cijeloga svog života napravio cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk), drugo, rušio je moralne i društvene granice između vlastita djela i njegove aure u svijetu jednolične svakodnevice (transgresija), i treće, preobražavao se u mnoštvo identiteta s onu stranu ‘normalnosti’ građanskoga života. Također, njegovo izabrano prezime Bowie, koje znači nož što reže s dvije oštrice, simbolički ukazuje na temelj njegova stvaranja – sintezom i preobrazbom oštrih suprotnosti. Bowie nije pomiritelj svjetova, avangarde i dekadencije, dadaizma i pop-arta, trivijalnosti zabave i uzvišenosti visokoga modernizma. Eksperimentalna novost njegovih svjetova mašte i traumatske stvarnosti društva kasnoga kapitalizma proizlazi iz postupka tog ‘dvostrukoga reza’. Sažeto rečeno, Bowie je utjelovljena ideja suvremene umjetnosti na njezinome kraju. Zatočenik fluidne forme stapanja jezika, zvuka i slike u prostoru spektakularne izvedbe, bizarno ekscentričan, stranac u samome sebi, The Thin White Duke, Aladdin Sane…’, kaže za tportal Žarko Paić.

Na upit da objasni Bowiejevu ‘proizvodnju samoga sebe’ na svim razinama, od glazbe do modnog izdanja, uključivši kontroverznu fazu u 70-ima, koju je proveo u hladnoratovskom Berlinu, u živopisnom Kreuzbergu, odnosno njegovu životnu filozofiju, Pajić je odgovorio da je kod Bowieja sve bilo estetizirano i dovedeno do ruba commedie dell’ arte i kabareta, cirkusa i karnevala, travestije i nastojanja prevladavanja jednolične dosade, a s druge strane njegov je način mišljenja podudaran s mnogim neoavangardnim postupcima i još više s onime što pripada vodećoj filozofijskoj situaciji našega vremena.

‘Pojmovi pluralnosti, razlike, identiteta, tijela, Drugoga, stroja i želje utjelovljeni su na najkreativniji način njegovim albumima, rock nastupima, filmovima, dizajnom i modnim izgledom. Unatoč stvarnome životu i njegovim traumama, apsolutna novost Bowiejeva eklekticizma nije rezultat nikakva kulturnoga nadomjeska za depresiju i narcizam. Štoviše, njegova je sudbina poput suvremenoga Orfeja razotkrivanje prostora slobode unutar društva kontrole, represije i besmisla. Berlinska trilogija sBrianom Enom predstavlja zacijelo jednu od najznačajnijih posveta berlinskome dadaizmu 1920-ih, Brechtu, neoavangardnoj glazbi u sjeni sumornoga doba hladnoga rata. Bowie je konceptualnim albumom/projektom objavljenim tri dana prije smrti pokazao da je pitanje smrti u potrošačkome nihilizmu Zapada iskustvo medijske duboke traume’, kaže Pajić.

Vizualna prezentacija – ideje Warhola i pop-arta spojio je s dekadentnim glam-rockom

Bowie je prvi postavio i nove standarde u vizualnom prezentiranju svoga artističkog rada putem promotivnih videospotova, mode i web dizajna svoje službene stranice te likovnom opremom albuma i nastupima uživo. Kao što moda koju pronosi Bowie nije ‘primijenjena umjetnost’, kaže Paić, nego stvaralački kaos postajanja Drugim, a osobito nadilaženjem spolno-rodnih razlika, tako je i njegov prilog nastajućem dizajnu za postindustrijsko doba medija, informacija i komunikacija svjedočanstvo refleksivnoga odnosa spram vlastite slike u medijskome okružju.

‘Što je ovdje inovativno? Ništa drugo negoli to što je preuzeo ideje Warhola i pop-arta s dekadentnimglam-rockom. Usput, u jednom razgovoru 1980-ih u Berlinu, kad govori o odnosu tehnologije, medija i izvođača na tragovima eksperimenta s proširenim tijelom androgena podrijetla, Bowie se autoritativno poziva na Baudrillardov esej ‘Ekstaza komunikacije’ u kojem se govori o pojmovima koji pripadaju u potpunosti našem digitalnome ili informacijskome dobu: interaktivna samoća, ekran, površina, medijska konstrukcija stvarnosti itd. Ako je dizajn postao kreativnom industrijom koncem 20. stoljeća, onda je zasluga Bowieja ta da je u tom procesu nastanka ‘novoga’ bio autentičnim sudionikom stvaranja ‘slikovnoga zaokreta’ (iconic turn) u svim njegovim fazama i stadijima. Bowie se u javnim nastupima ne služi tijelom kao maskom bez identiteta. Posve suprotno, kada brutalno ‘potkrada’ do zasićenosti citatima druge kazališne ili filmske izvore, poput blage ironije u videospotu za film ‘Absolute Beginners’ iz 1986. s aluzijom na posljednju znamenitu scenu iz filma ‘Casablanca’, uvijek je riječ o onome što čini ‘sveto trojstvo’ postmoderne estetike revivala – hibridnost teksta, eklektičnost stila i sinkretičnost slike. U cjelini, njegova je multimedijalna izvedba stoga poput velikoga ‘kataloga slika”, kaže Pajić.

Aristokratski odnjegovana figura glumca

Bowie se potvrdio i kao glumac u brojnim filmovima, između ostaloga glumio je Nikolu Teslu u Nolanovom ‘Prestižu’. Iako njegovi ostali filmovi, kao što su ‘Čovjek koji je pao na zemlju’, ‘Sretan Božić, gospodine Lawrence’, ‘Labirint’ te ‘Just a Gigolo’ s Marlene Dietrich u vrijeme nastanka nisu bili najbolje ocijenjeni, danas imaju kultni status. Paić smatra da bi bez njega navedeni filmovi bili mogući, ali ne i nužni.

‘Od svih pjevača i izvođača popularne kulture Bowie je glumio najuvjerljivije, po instinktu. Tome je pridonosila i njegova gotovo aristokratski odnjegovana figura, taj zavodnički esteticizam s aseksualnim pristupom svijetu. Bowie je u tim filmovima ekscentrik, netko istodobno onostran kao njegov Ziggy Stardust i ujedno krvavo tjelesan do perverzije i opscenosti. Njegov narcizam je zarazno sredstvo protiv gomile i mediokritetstva. To je autorski način spasonosne obrane od vulgarnosti masovnoga ukusa kojemu se nikad nije poklonio. I u tome je najveći paradoks Bowiejeve tzv. karizmatske pojave u svijetu masovnih medija. Obožavan, ali s distancom i bez mesijanskih izljeva pobune bez ishoda. Hladan čelik ‘dvostrukoga reza’ bio je odveć estetiziran da bi se njegovom glazbom i teatrom kiborga, harlekina i dekadenta rušilo barikade. Bowie je u svemu bio prokleto savršen, pa tako i u svojem narcizmu kulturnih razlika. To mu je bila jedina mana’, poručio je Paić.

Propitivanje seksualnosti na vlastitoj koži

Bowie se također među prvima poigravao poimanjem spola deklariravši se kao androgena i biseksualna osoba, što je u nekim krugovima izazivalo zgražanje, a u drugim oduševljenje. Primjerice, na naslovnici singlice ‘The Man Who Sold The World’ fotografirao se u svom ženskom izdanju u haljini i s kovrčama, što je podiglo prašinu, a u New Yorku, dok se družio s Andyjem Warholom, nosio je grafički dizajnirane haljine i tajice. Na upit koliko je na društvenoj razini važno njegovo propitivanje seksualnosti na vlastitoj koži, Paić je odgovorio da je to najsloženije pitanje njegova cjelokupnoga djelovanja.

‘Bowie je svojim utjelovljenim androginskim stilom, biseksualizmom i travestijom spola uzoran primjer prelaska svih granica. Pogledamo li što je sve činio u tom pogledu, vidjet ćemo da je to najbolje označiti pojmom transverzalnoga tijela: od Kine do Japana, od Afrike do transseksualnosti, u svakom svojem nastupu Bowie je zagovarao pravo na različitost. Zato nije slučajno da je odabrao za svoje modne dizajnere konceptualiste i dekonstruktiviste – Yamamota i McQueena. Ok, sigurno nije zastupnik politizirane kritike nasilja nad LGBT pripadnicima. Ali ono što je možda važnije od toga jest njegova radikalna gesta transgresije. Posljednja je istina užitka u eksperimentu s tjelesnošću iskustvo apsolutne slobode. U bezdanu slobode skriva se čudovišna istina da je čovjek zapravo na svojem kraju i da je seksualnost u svojoj biti nadomjestiva tehnološkom reprodukcijom Stvora/Stvari. Sjetimo se izvedbe ‘Life on Mars’ već na samome početku njegova tehnofetišizma 70-ih. To je to. Pitanje spolno-rodne razlike ne iščezava u doba tehnosfere, nego se radikalno mijenja’, zaključuje Paić.

Intrigantne modne transformacije

O Bowiejevom stvaralaštvu priređeno je zadnjih godina nekoliko velebnih izložbi, primjerice 2013. u Victoria & Albert muzeju u Londonu otvorena je multimedijalna izložba ‘David Bowie is the Subject’. Na toj izložbi prikazani su, između ostaloga, njegovi brojni scenski kostimi koji svjedoče o intrigantnim transformacijama. Tako je Bowie predstavljen na početku pjevačke karijere, kada je kao fini brit pop dečko nosio odijela i urednu frizuru kao školarac, po uzoru na Beatlese, zatim su prikazani njegova faza Ziggy Stardust i glam-rock izdanje, sve do savršenog stila dandyja koji je poput pravog britanskog džentlmena zadržao do kraja života. Također, tom prigodom objavljen je u katalogu esej ‘Theatre of Gender: David Bowie and the Climax of the Sexual Revolution’, u kojem ga je autorica teksta, feministica Camile Paglie usporedila s Oscarom Wildeom, napisavši da je od vlastita života učinio karneval radikalnih promjena. U svakom slučaju, David Bowie je svojim modnim transformacijama definitivno revolucionirao svjetsku modu i dizajn, a s druge strane inspirirao je kreatore, primjerice Rafa Simonsa, koji je ove godine za kuću Christian Dior dizajnirao kolekciju inspiriranu Bowiejevim osebujnim stilom iz 70-ih.

Na pitanja da smjesti Bowiejeve modne stilove i transformacije u umjetnički i kulturni kontekst našega vremena i da nam kaže koji su se utjecaji prelamali u njegovoj modnoj ikonografiji, Paić je odgovorio da je po njemu Bowie najznačajniji predstavnik postmoderne, dakle razdoblja od kraja 60-ih do početka 90-ih prošlog stoljeća.

‘Bowie je prošao kroz tri faze u svojem performativno-konceptualnome zaokretu. Prva je vezana uz kraj 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća i odgovara tehnofetišizmu Ziggyja Stardusta i berlinske eksperimentalne avangarde. Drugu određuje američki stil preklapanja pop-arta i uvođenje britanskogaglam-rocka s istančanim smislom za teatralizaciju glazbe i njenim nastavkom u dizajnu i modi ekscentričnih rubova, što se poklapa s krajem 70-ih do sredine 80-ih. Nakon toga slijedi treća i završna faza, koju karakterizira totalna izvedba s onu stranu stvarnosti, retro futurizam i pokušaj da se umjetnost othrva magičnome zagrljaju tehnologije. U toj posljednjoj fazi vidljiv je zamor, sve je postalo previše artificijelno i bez prave subverzije, premda je u komercijalnom smislu očit zavidan rezultat. Bowie je na kraju, kao i Alexander McQueen, ali u posve drukčijem i čudovišno bolnome performansu projekta Lazarus dovršio ‘veliku priču’ o čovjeku bez kojeg bi suvremena umjetnost ostala mitom bez vlastitih heroja. Meni je najimpresivniji onaj prvi, arhetipski Bowie, androgeni superheroj koji pjeva hladno i suvereno o kontroli na Zemlji, o životu na Marsu, o tijelu bez organa, o slobodi i o želji da se dohvati Mjesec’, ističe Žarko Paić.

Budući da je Bowie prisvajao različite, gotovo suprotstavljene poetike i stilove, njegov utjecaj danas je vidljiv, smatra Paić, na isto tako šarolik spektar izvođača. ‘Pogledajmo ovaj niz – New York Dolls, Iggy Pop, Lou Reed (uzvratni utjecaj na Bowieja), Culture Club, Brian Eno, New Romanticism, Madonna, Lady Gaga. Što nam to govori? Da je glazba totalni eksperiment, a ne puka masovna zabava i da je izvedba kao samoprikazivanje tijela s onu stranu ‘normalnosti’ važnija od života samoga. Čime je završio prvi i jedini pravi planetarni humanitarno-glazbeni spektakl Live Aid 1985. na Wembleyju? Njegovim nastupom i istinom ideje spektakla u ovo doba medija, terora i agonije stvarnosti: ‘We can be heroes just for one day!”, zaključio je Žarko Paić.