Gledam ovih dana često u nebo, posebno popodne, ono kad je najljepše, o zalasku. Miriše Hercegovina, a iznad nje čudesne nijanse, čovjek bi točno umro u takvoj ljepoti.
Umro od miline i dragosti.
Prekrasno nebo šaraju bijelim tragom mnogi avioni. Možeš ih u petnaestak minuta pobrojati i po pet, šest. Nekad ih bude i više.
Elegantno nas zaobilaze. Nose poslovne ljude i turiste u neke druge krajeve, mi smo im, ovakvi kakvi jesmo, samo fusnota. Mravi u travi. Nebitna stvar.
Praše nas, majku im! To je vazda volio reći jedan moj dobar prijatelj, s kojim se slažem u mnogo stvari, ali tu i tamo ga ponese, pa bih rekao da je njemu sve postalo teorija zavjere.
Praše nas i gotovo, nikako mu objasniti da ti što nas eventualno i praše, zapravo, ne lete iznad nas. Njegova teorija da nam je sve što ne valja bačeno odozgo, iz aviona, kao i da nas stalno zaprašuju, čvrsta je k’o kamen.
Iz njegove perspektive nesalomljiva. Uvjeren je da se tu nema ništa dokazivati, kad, eto, svako malo čuješ da se netko razbolio, umire mlad svijet. Zaprašuju nas rakom. Truju nas na naše oči.
Pokušao sam par puta sa onim što smo učili u školi, da mu barem objasnim kako aerosol ne pada drito na mjesto iznad kojega je bačen, nego putuje strujama puno dalje, jer su i ovi putnički avioni na puno većoj visini nego, recimo, mali avion koji baca letke. Puno iznad kišnih oblaka. A gdje su leci, a gdje male kapljice nečega?
Nije išlo. Ne samo da je prespavao nastavu iz fizike, nego me uvjerava da smo u školi učili sve sama sranja. Svašta su nas učili, osim istine. Probao sam često, čak ne iz puke zajebancije, pitati tko koga tu zaprašuje, kad se tragovi aviona mogu vidjeti svuda, i iznad Washingtona i iznad Londona, i iznad Tel Aviva i Moskve, da ne spominjem Čajniče i Foču, o vedrom danu i povoljnim uvjetima gore u visini.
Zrak i kišu dijelimo svi, i bogati i siromašni, kako onda objasniti da nema selekcije? Ne zanima njega to, kazao bi mi samo kratko da sam dosadan i da mu pokušavam dokazati da nešto što je očito nije očito.
Ubijaju nas i gotovo. Cilj im je iskorijeniti nas i otjerati. Ne mogu fino, pa onda to tako mučki rade. Depopulacija se to zove.
Eto, rekao bih mu. Ne ubija nas alkohol kojeg pijemo u zabrinjavajućim količinama, ne ubijaju nas cigarete koje su ovdje mnogima važnije od svega, ne ubija nas loša prehrana, jeftinjaža, puno brašna, puno soli, previše nitrata, nitrita i rafiniranog šećera.
Ne ubija nas vlastito smeće, otpad koji bacimo u prirodu i ostavimo tako da nam se lijepo kišom procijedi do pitke vode. Ne ubijaju nas lijekovi kojima smo napojili zemlju, odbačene gume i plastika, kese i ambalaža kojom gnojimo okoliš.
Ne ubija nas ni to što šutimo desetljećima i u dubini duše stišćemo, tamo gdje stanuje tupa bol u stomaku i oštra bol u prsima, sve naše posljedice nemoći, nepravde i nedjelovanja. Ne ubija nas to što znamo, a nismo u stanju smognuti snage vrisnuti.
Ne ubija nas to što ne znamo, nego se linijom najmanjeg otpora ravnamo po najgorem, utvarajući si da pratimo najpametnijeg.
Ne ubija nas glagolski pridjev trpni. Ne ubija nas korištenje automobila i za tek 200 metara udaljenosti, paljenje klime na maksimum čim malo zagrije i tradicionalna neumjerenost u jelu i piću, u zemlji gdje je sramota reći da nemaš, a još veća sramota ne proždrijeti triput više nego je ljudski.
Ne ubija nas zavist, pohlepa i stalna potreba da mrzimo boljeg od sebe. Ne ubija nas sreća kad vidimo tuđu nesreću. Ne ubija nas doživotna šutnja i tiha svađa zbog nevjerojatnih sitnica, zbog metra ograde i ni malo reprezentativnog nasljedstva.
Ne ubija nas jer ne znamo voljeti, razumjeti, poštovati. Ne ubija nas laka riječ i teška psovka. Ne ubija nas odraz u ogledalu. Ubijaju nas, eto, zaprašivanjem. I tako, gledam ja to naše nebo zadnjih dana. Zapravo, čuj naše, nebo nema veze s nama. Jer da slučajno ima, jebali bi mi njemu znanje već odavno.
Gledam bijele tragove iza mlažnjaka, putuju ljudi, ne može ih se zaustaviti u želji da vide, osjete i udahnu. Da nauče. Ne zaustavljaju ih ni pandemija, ni ratovi. Čim se vratilo iole normalno, eto njih gore.
A mi? Mi gledamo odozdo i gatamo. Mi gnjilimo i gledamo tragove na nebu. K’ oni domoroci s Pacifika što su imali kargo kult. Ali za razliku od tih tamo domorodaca, mi imamo teorije po kojima nitko nije kao mi. I da baš zato nas hoće jebat’. Zaprašit’. Pa da nestanemo.
Da nas nema više na ovoj mirisnoj i krasnoj zemlji. Da pocrkamo, a oni dođu i pokupe kajmak.
I gledam tako nebo, srijeda, sedam i sedamnaest popodne. I taman mi dođe da zovnem ovog mog prijatelja.
Konačno sam došao do rješenja kako mu na lakši način objasniti kako nastaje onaj bijeli trag iza aviona. Da razumije i on, koji je onomad prespavao fiziku, ali nekako na lijepe oči navukao dvicu. Međutim, nekako glupo mi ga dušit’ tamo u Njemačkoj sad zbog toga. Možda radi. Možda odmara.
A možda je u međuvremenu i sam skužio kako nije otišao jer su ga povazdan zaprašivali teorijom zavjere odozgo iz aviona. Nego je otišao zbog puno prizemnijih i lako dokučivih stvari. Ali, eto, lakše je kad su kriva nebesa, a ne ljudi, od krvi i mesa.
Piše: Boris Čerkuč l Bljesak.info
wpDiscuz
