Pomalo je čudna pomisao da se strani diplomati i politički predstavnici sastaju s predsjednikom demokratske zemlje u zgradi koja još miriše na totalitarizam. Još je čudnije promatrati one antifašiste koji su stvorili pravi antifašistički biznis, mali privatni raj, koji im omogućuje propagiranje vlastitih ideologija u medijima i širenje netrpeljivosti prema, gle ironije, drugim antifašistima, onima kojima Tito ne predstavlja nikakvog boga. Tito za ove posljednje nije nikakvo božanstvo, nego samo jedan povijesni lik koji je s njima sudjelovao u bitkama, a neposredno nakon rata strijeljao dužne i nedužne bez presude, nacionalizirao (čitaj: otuđio, ukrao) privatne posjede, progonio neistomišljenike i ubijao ljude koji su prisilno morali napustiti zemlju. Ovim je nedjelima Tito nominiran za nagradu jednog od deset najkrvavijih svjetskih diktatora.
Piše: ________Ivan Pepić/blog VL
Ipak, pravo je pitanje je li silnim braniteljima antifašizma, likovima koji su stvorili kojekakve udruge koje se odazivaju na imena poput Antifašistička liga i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA RH), stalo do Tita kao njihovog boga Aresa – grčkog boga rata – ili do stečenih privilegija i narcisoidne moći koju osjećaju nastupima u medijima? Prije bih rekao da je Tito instrument tih ljudi. Slučajno mi pada na pamet Stjepan Mesić, počasni predsjednik SABA-e RH, koji siše iz skromnog nam proračuna oko 900 tisuća kuna godišnje kako bi zastupao hrvatske interese putovanjima u Cazinu, Shengjinu i Ašgabatu. Složit ćete se, mjesta su to vitalnog interesa za hrvatsko gospodarstvo koje je bivši predsjednik obišao 2013. i 2014. godine. Uz taj biznis Mesić je razvio i svoju antifašističku karijeru. Vrh njegove borbe bio je početkom studenog prošle godine na Kućibregu, gdje je izjavio kako je „desnica vladajućim nametnula mišljenje da je komunizam zločin“ te da „postoji razlika između fašizma i komunizma, jer ovaj drugi nije ubijao na osnovi rase“. U kojoj se europskoj zemlji još mogu čuti slične izjave? Koja država Srednje Europe hvali period 1945.-1989., a kudi 1939.-1945.? Nijedna. Nakon svih potvrđenih negativnih podataka o komunizmu i konsolidiranja demokracije, kako to da Titovi zločini „koji nisu na osnovi rase“ uspijevaju preživjeti kao pozitivni u Hrvatskoj?
Odgovor ne treba tražiti u dugovječnosti komunističkog režima ili u simbolima, trgovima i bistama, koji su oko nas. Treba kopati mnogo dublje. Upravo je promatranje raznih interesa, prije svega financijskih pa onda ideoloških, ključ koji vodi do odgovora zašto se u Hrvatskoj komunizam izjednačava s antifašizmom.
Nedavni skandal koji je potresao švicarsku banku Julius Bär iz Züricha može poslužiti kao primjer za razumijevanje interesnog lanca koji se danas nastoji skriti iza Titove biste. Netom prije pada Berlinskog zida komunistička kasta, prije svega tajni agenti jer do njih dolaze prve informacije, nanjušila je kako će doći zeznuta vremena i da je bolje otvoriti tajne račune u sigurnim švicarskim bankama. Prošle su godine vlasti iz Berlina istragom došle do podatka kako se u spomenutoj banci krije oko 135 milijuna eura, svota koju su lukavi djelatnici NDR-ovih službi skrili i nikad nisu prijavili. Njemačke su vlasti prethodnih godina, također iz švicarskih banaka, pokupile 254 milijuna eura i vratile taj novac u proračun.
Još jedan primjer može objasniti živi zid oko Titovih trgova i bisti. Pet godina nakon pada komunizma na relaciji Njemačka-Italija-Švicarska izašla je na vidjelo jedna skandalozna afera. Zahvaljujući suradnji Stasija s talijanskim Partito Comunista Italiano (PCI), Njemačka Demokratska Republika koristila je vrlo zanimljiv interesni lanac. Naime, uz pomoć Stasija 1973. godine u Torinu se otvara tvrtka Eumit, koja se bavila metalima. Ta tvrtka ujedno služi PCI-ju da dođe do financijskih sredstava, ali i Stasiju da dođe do vrijedne valute u zamjeni za bezvrijednu istočnonjemačku marku. Mehanizam je bio jednostavan, s obzirom na to da je Stasi držao 40% te tvrtke: iz NDR-a se šalje valuta koja se reciklira preko Eumita i PCI-ja te se nakon toga skriva u švicarskim bankama. Operacija Stella del Sud, kako su je Nijemci zvali, omogućila je Stasiju da u razdoblju 1987.-1990. skrije oko 5 milijardi lira ili današnjih 3 milijuna eura u bankama u Luganu, Ženevi i Zürichu. Zanimljivo je kako je torinski Eumit promijenio naziv u Intereurotrade Srl, čija se filijala početkom 1990-ih nalazila i u Sarajevu. Naravno, takvu efikasnu mrežu morao je netko organizirati, a talijanske istrage vode izravno do Schalcka-Golodkowskog, jednog od najznačajnih Stasijevih agenata, nešto poput našeg Ivana Lasića, te ni manje ni više nego do Ericha Honeckera, komunističkog vladara NDR-a koji je kasnije osuđen za kršenja ljudskih prava.
Ovi su primjeri vrlo jasni i o njima nema velike rasprave ili onog klasičnog izvlačenja „da, ali…“. Taj novac ne dolazi od nekakve megakomunističke proizvodnje ili ekstra profita, nego od malverzacija i nacionalizacije na komunistički način. Lanci pranja novca uspostavljani su kroz guste mreže iz matičnih država, preko tajnih službi matice nazočnih u zapadnim zemljama sve do bankarskih oaza. Zašto građani Republike Hrvatske ne bi trebali znati postoje li ovakvi primjeri krađe, malverzacija i otimanja njihovih dobara od strane UDBA-e? Otvaranje arhiva i obuhvatna analiza podataka, lustracija i potraga za kapitalom sigurno bi dovela do sličnih i, s obzirom na ubojstva sjekirama, možda i gorih podataka koji bi Hrvatskoj zapravo pokazali kakva je njena prošlost i koji su interesi iz bivšeg komunističkog režima preneseni u današnju demokratsku Hrvatsku.
Upravo je odlazak Tita s Pantovčaka jedan od znakova početka ozbiljnijeg suočavanja s prošlošću i lustracije. Sumnjam da antifašisti ljube Tita do te mjere da će prihvatiti svaku funkciju, ogromne svote novca od bilo koga (makar taj novac stizao od albanske mafije i finskih menadžera?) ili iz hrvatskog proračuna. Ne treba li sumnjati u iskrenost onih koji se motaju po kojekakvim udrugama, pumpajući osobni ego svakodnevnim nastupima na HRT-u ili po novinama?
Čini mi se da Tita brane upravo takvi, biznisantifašisti. Titovu bistu uglavnom brane oni koji ne žele ispustiti iz ruku svoju moć. Titove trgove brane oni kojima zbog vlastitih interesa nije stalo do podataka i otkrivanja motiva koje je UDBA imala za razna ubojstva. Takva su ubojstva omogućila skrivanje ogromnog kapitala po financijskim oazama kroz sudjelovanje u mnogim prijevarama i krađama, onako kako je to činila Stasi. Zar su „naši“ udbaši pošteniji i čišći? Ne vjerujem. Čini se kao da vrijedi ona narodna „neće svoj na svoga“. Zbog takvih branitelja biste u Hrvatskoj zasad je nemoguće vidjeti kakve su se malverzacije događale u INA-i 1980-ih, čiji neki bivši direktori po zapadnoeuropskim zemljama imaju naftne kompanije s temeljnim kapitalom od nekoliko milijuna eura. Od siromašnog seoskog antifašiste preko UDBA-e i INA-e do opskrbljivanja naftom NATO-vih snaga iz Švicarske. Čudni su putevi Božji.
Je li istinskom antifašistu stalo do komunističkog Tita i prljavih privatnih interesa ili do istine i obrane dostojanstva tog pokreta? Pantovčak je upravo postavio to pitanje.