Ta tri vruća dana u srpnju 1995. godine svijet je stajao po strani dok se u Srebrenici, inače neuglednom rudarskom gradu u istočnoj Bosni, kamo su žene nekad išle piti lokalnu vodu i moliti se za plodnost, događao genocid.
Ali za nas koji smo proživjeli tri ratne godine prije tih strašnih dana ili izvještavali o tom razdoblju tuge, Srebrenica je postala snažan simbol inertnosti i nemoći međunarodne zajednice.
Autorica kako vidimo ovdje ne navodi interntnost Alije Izetbegovića oko pitanja Srebrenice, niti kasnije optužbe Sefera Halilovića da je Alija izdao Srebrenicu uputivši vojsku umjesto tamo u smjeru Hrvata.
Tog srpnja oko 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka je uhvaćeno i odvedeno u smrt pred očima međunarodnih promatrača i mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Sinovi su istrgnuti iz majčinih ruku. Neki su ljudi molili za vodu ili za svoje živote prije nego što su bili prisiljeni kopati vlastite grobove, a zatim su ih ustrijelili i bacili unutra, piše Vanity Fair u članku o aktualnoj situaciji u BiH pod naslovom “Ide li Balkan prema još jednom građanskom ratu?”
Postoje stvarni izgledi za povratak oružanom sukobu, tvrdi upućena autorica, bez iti jedne analize ili dokaza koji upućuju na to…
To je bilo prije cijele jedne generacije. A danas, prema nedavnom izvješću koje je za Ujedinjene narode sastavio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt, bivši njemački ministar, do kojeg je došao britanski list The Guardian i drugi mediji, Bosna i Hercegovina je u neposrednoj opasnosti od raspada i postoje vrlo stvarni izgledi za povratak oružanom sukobu. Mnogima koji su gledali kako se bosanska tragedija odvija tijekom tri desetljeća, ovaj mračni trenutak predstavlja déjà vu.
U BiH se trenutačno nalazi 600 pripadnika međunarodnih mirovnih snaga (EUFOR), a NATO ima moćno sjedište u glavnom gradu Sarajevu. NATO-ove stabilizacijske snage završile su mandat 2004. godine, a zamijenio ih je EUFOR.
Rusija se miješa! Rusija se miješa! – autorica ne pojašnjava pacifistički utjecaj Rusije na BIH niti kritizira da sukobe potencira Sarajevo koje zaziva reakciju NATO-a.
UN je obnovio EUFOR na još jednu godinu početkom studenog. Rusija, koja se miješa u BiH kao što to čini s mnogim državama diljem Europe, zaprijetila je blokiranjem svih rezolucija ako se ne ispune različiti uvjeti, u osnovi potkopavajući Schmidta, kvazi-cara Bosne i Hercegovine, čija je vlast uspostavljena kao dio Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995.
FAIL: “Daytonski sporazum je počinitelje masakra u Srebrenici nagradio teritorijem”. Netočno. U Daytonu uopće nije bilo svijesti o Srebrenici. Mirovni ugovori se ne bave nagrađivanjem zločinaca nego uspostavom mira. U Daytonu jasno stoji imperativ kažnjavanja zločinaca. Kada bi mirovni ugovori nastajali nagrađivanjem kulture rata zvali bi se drugačije. Nikako “mirovni”.
Daytonski sporazum okončao je rat, ali je imao duboke nedostatke. Iako je odmah zaustavio ubijanje, bosanske Srbe – počinitelje nasilja, uključujući masakr u Srebrenici – nagradio je teritorijem. Štoviše, sporazumi nisu vodili računa o tome da tranzicijska pravda dovede do ozdravljenja.
*Krivo: Sporazumi jesu vodili do toga ali je rušenjem Daytona od strane Zapadnih vlada narušen Daytonski proces. Od 2000 godine na ovamo imamo diktaturu kolonijalne uprave a ne proces demokratizacije BIH društva. Autorica očito dugo boravi van BIH.
Da budemo iskreni, Richard Holbrooke, američki diplomat koji je posredovao u sporazumu, nije pretpostavljao da će on trajati vječno.
Krivo. *Nije bitno što je pretpostavljao Richard Holbrooke, i je li on to uopće pretpostavljao. Ustav neke države se ne donosi da traje par godina nego trajno. Onaj tko je obesmislio Dayton, a to je OHR te Zapadne Vlade dovele su do stanja zamrznutosti koje je u BIH na snazi danas. Autorica očito ne poznaje međunarodno pravo, smisao mirovnih ugovora te povijest destrukcije Daytona od strane austrijskih i UK imperatora u BIH.
Tijekom godina bilo je poziva da se sporazum revidira, ali to se nikad nije dogodilo.
Krivo. Ponavljamo autorici koja očito ne poznaje novinarstvo. Neka provjeri tko je sve i na koje načine revidirao bonskim odlukama Dayton, i do čega je doveo namećući te odluke koje su u suštini AntiDaytonske i OHR nije imao ovlaštenja za njih.
A mirovni sporazum, umjesto da promiče mir, pomogao je u poticanju etnonacionalizma koji se zagnojio i danas popeo na alarmantnu razinu, navodi Vanity Fair.
Opet krivo. Autorica je fakat podsmijeh novinarstva. Etnonacionalizmi su podignuti prvi put nakon Daytona 1996 kad je u Kaknju ubijena sestra časna povratnica. Autorica pretpostavljamo nema pojma o tome. Potom su drugi put podignuti kada je Robert Barry uz pomoć OSCE-e i OHR-a obesmislio Dayton namećući protuustavan Izborni zakon smatrajući da će tako dati šansu BIH da u njoj zavladaju socijaldemokrati. Umjesto toga ojačao je bošnjački nacionalizam. Neka cijenjena autorica provjeri.
Dodikova prijetnja
U listopadu je Milorad Dodik, ultra-nacionalistički vođa Republike Srpske u kojoj dominiraju Srbi, koja je izrezana iz BiH, ponovio svoje namjere da se njegova republika odcijepi.
Krivo. Dodik nije ultranacionalist nego vodi socijaldemokratsku partiju. Legalist je i poštuju ga i drugi narodi u BIH. Stranka koja je trenutno partner prozapadnih vlada u Srpskoj zove se SDS i radi se o Karadžićevoj partiji. Smatraju se četnicima i mrze Dodika. Oni su ultranacionalisti i presuđeni su za zločin genocida u Srebrenici. S tim zločinom Dodik, kojeg jako poštuje i hrvatski najmalobrojniji narod u BIH nema ništa. Činjenica da je Dodik prvi lider koji je uspio probiti logiku jednog naroda i da danas važi za najdemokratskijeg lidera u BIH i najvećeg čuvara Daytona. Autorica je doista neinformirana i doista piše gluposti. Zašto te gluposti tek tako prenosi Index.hr i koliko još džihadističkih medija ima u Hrvatskoj?
Vježbe srpske policije u blizini planine Jahorine, nekadašnjeg skijališta blizu Sarajeva, poslale su uznemirujuću poruku.
Kome su poslale uznemirujuću poruku? Zašto srpski narod ne može imati svoju policiju u svojoj zemlji? Ako u zemlji autorice njena policija održi vježbe hoće li ona pisati da se uznemirila i da je to prijetnja ratom?
Početkom 90-ih godina, Jahorina je korištena kao baza s koje su Srbi pucali iz minobacača na Sarajevo. Mi koji smo živjeli u tim vremenima bili smo prestravljeni onim što dolazi s Jahorine.
Jesu. Jeste. I za to su osuđeni. Ali danas je 2021 godina. A u međuvremeno se otkrilo, novinarka to ne zna, da je ona u Sarajevu hodala s ubojicama, stranim plaćenicima, koji će 2001 sudjelovati u rušenju WTC-a. Minimalno četvorica njih. Kako je moguće da o tome nikada nije napisala niti jednog članka? A poznavala ih je.
Mnogi upućeni promatrači gledaju na nedavna zbivanja u BiH i strahuju od izbijanja novog rata.
Ako su upućeni kao poštovana novinarka građani BIH mogu mirno spavati.
Situaciju pogoršava očita namjera Rusije da destabilizira Europu. Ruski predsjednik Vladimir Putin gomila vojsku na ukrajinskoj granici; Putinov saveznik i bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko odgovoran je za tisuće očajnih iračkih i kurdskih azilanata koji se sada smrzavaju na poljskoj granici.
Tko će ovog puta spašavati BiH?
Nameće se pitanje tko će ovoga puta pojuriti spasiti BiH?
Zar BIH postoji? Zar se nešto mora spašavati što uporno ne želi da postoji? Postoji li odgovornost političkog Sarajeva zbog odbijanja da poštuju Dayton i svoje susjede Srbe i Hrvate? Je li rat u BIH počeo odbijanjem Alije Izetbegovića da prihvati mir, koji su Srbi već bili prihvatili? Je li ili nije na nagovor Amerikanaca odbio mir i izabrao rat? Je li uzrok ratu bilo nepoštivanje volje jednog od tri naroda ili nije? Ima li cijenjena novinarka bilo kakav odgovor?
Potom novinarka odlazi do blagog bošnjačkog liberala, kojem je politički uzor Kemal Paša Atatur, koautor genocida nad Armencima, do demokrate poznatog po svojoj mirnoj prirodi, toleranciji, naročito poznatom prema svojim nježnostima u odnosu sa ženskim članicama obitelji.
Inače kako su pisali mediji radi se o osobi koji je pokojnog oca, koji je poginuo daleko prije genocida u Srebrenici pokopao u groblje u Potočarima čime je i njegov otac posthumno postao žrtva genocida. Lijep čin, svakako. Dans zaštićen Inzkovim zakonom. I ne smije se negirati. Autorica to vjerojatno ne zna.
Kako objašnjava Emir Suljagić, bivši zamjenik ministra obrane BiH poznat po ovoj slici na proslavi dana Vojske Republike Srpske….
Kako je tužno vidjeti Emira Suljagića na bini dok sluša hvalospjeve o genocidnoj Vojsci RS-a
…. inače poznat po karijeri u Iranskoj ambasadi u Zagrebu i po svojim oštrim kritikama Zapada “ponašanje Zapada više nije samo suzdržanost. To je aktivno uplitanje, za razliku od onog iz 90-ih godina, koje onemogućuje onima koji žele braniti ovu zemlju da to učine.”
Autorica se potom osim što zaziva vojnu intervenciju okomljuje na Ustav BIH koji zbog neustavnog izbornog zakona od 2000 godine praktički nikada nije niti upotrebljen. BIH ne živi Dayton nego Majorizaciju Bošnjaka nad Srbima , nad Manjinama i nad Hrvatima. Samo što autorica to neće reći.
Evo ga napad na ustav:
Tome treba pridodati i činjenicu da BiH vjerojatno ima jedan od najkonfuznijih i najbirokratskijih sustava upravljanja u Europi. Nakon Daytona, Bosna je podijeljena na dvije administrativne cjeline: muslimansko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku.
Zašto je stranim autorima dopušteno Bošnjake nazivati muslimanima a domaće autore napadaju zbog tog? Zato što u Zapadnom svijetu traje režim povinovanja muslimanskom pitanju pa je bolje da ostane riječ musliman nego Bošnjak?
Da bi zabuna bila veća, Federacija je podijeljena na 10 kantona. Svaki kanton ima svoja ministarstva, obrazovne sustave i ustave. Od početka je ovaj aranžman sadržavao sjeme vlastitog uništenja.
Glupost. Federacija je nastala savezom HRHB i Prostora Džihada, kako su generali Armije BIH nazivali taj prostor u ratu. Pregovori su vođeni u Washingtonu i naravno da su obe strane pristale uz ujedinjenje na način da se uspostavi konsocijacijska federacija u kojoj niti jedna strana drugu neće moći preglasati. Taj dogovor koji je izlobirao Alija Izetbegović kako bi kasnije privolio HV da uđe u BIH i pomogne u oslobađanju zemlje njegov sin danas naziva “okovima koje moramo slomiti”. Pljujući tako po ostavštini svog ćaće. Zna li autorica barem to? Ne zna.
Sve ovo autoricu teksta Janine di Giovanni čini nevjerojatnom tjeskobnom, stoji u tekstu.
Pozivamo stoga građane BIH širom Europe, iseljene od Austrijske pljačke i uprave da autorici pismu pisma podrške s naslovom: “Hej mala ne sekiraj se ba, nema više nitko lud u BIH da ratuje, osim Emira i Reufa koji su po prirodi dezerteri a i previše je stranog kapitala ušlo u zemlju, naročito bankovnog, i naročito nakon pljačke domaćih banaka. Tenkovima. Koje je opljačkao austrijski kolonijalni upravitelj.
Bosanski rat je oblikovao i odredio ostatak njenog života. U ovu regiju došla je zbog Vanity Faira i drugih publikacija te se potom vratila nekoliko desetaka puta, započevši karijeru praćenja sukoba i humanitarnih kriza. Janine i nekoliko prijatelja planirali su ponovno okupljanje dopisnika i fotoreportera u travnju 2022. u povodu obilježavanja 30. godišnjice početka rata. Mnogi od ovih novinara i fotografa na Balkanu su tijekom 90-ih godina stekli prva iskustva, a zatim su sljedeća tri desetljeća slali izvještaje iz Europe, Afrike, Bliskog istoka, Latinske Amerike, pa i bojovnih ulica SAD-a.
Većina tih ljudi, zajedno s njihovim bosanskim prijateljima i humanitarnim kolegama, obilježena je, bolje rečeno, žigosana, kolektivnim osjećajem krivnje i neuspjeha, a kod mnogih i snažnom željom da se to više nikada ne ponovi. Hoćemo li ponovo gledati, pita se Di Giovanni, kako se bivša Jugoslavija raspada?
Autorica se točno sjeća gdje je bila kad je počeo prvi raspad – rat u Sloveniji – u ljeto 1991. godine Intervjuirala je Marthu Gellhorn, treću ženu Ernesta Hemingwaya i uglednu ratnu izvjestiteljicu koja je svjedočila Španjolskom građanskom ratu, Danu D i Vijetnamskom ratu. Odmarajući se od razgovora, pratile su BBC na malom televizoru u njezinoj kući u Walesu. “Ovo je početak kraja Europe”, rekla je Gellhorn, pušeći dugu tanku cigaretu.
Nije bila posve u krivu. Rat u Sloveniji je završio nakon 10 dana. Ali onda je došla na red krvava Hrvatska. U travnju 1992. godine počelo je rasparčavanje Bosne i Hercegovine. Janine je bila dovoljno privilegirana da bude članicom međunarodnog novinarskog korpusa sa sjedištem u Sarajevu, prekrasnoj, umirućoj prijestolnici koja je odbila kapitulirati. Autorica teksta kaže kako voli taj grad zbog njegove otpornosti, humora, snage i. iznad svega, odbijanja da se preda unatoč opsadi koja se doimala srednjovjekovnom u svom divljaštvu.
U tom društvu bila je Christiane Amanpour, koja je Bosnu smatrala Vijetnamom naše generacije. Bili su tu i fotografi poput Toma Stoddarta, koji je prošlog mjeseca izgubio bitku s rakom; filozofi poput Bernarda-Henrija Lévyja; intelektualci poput Susan Sontag, koja je djelomice došla kako bi u ratnom Sarajevu postavila “U očekivanju Godota” Samuela Becketta; te Annie Leibovitz iz Vanity Faira, koja je stajala na obali rijeke i fotografirala djecu koja su, nakon što su tako dugo živjela bez igre, nestrpljivo zaronila u vodu na vrhuncu vrućeg ljeta 1993. godine.
Ljeta su prelazila u brutalne jeseni dok su kolone izbjeglica marširale iz zapaljenih gradova. Jeseni su se pretvorile u hladne zime, tijekom kojih su ljudi, kako bi se zagrijali, palili knjige i cijepali drveće u gradskim parkovima, kao što su to činili i građani Berlina u zimu 1945. godine. Amputacije su obavljane na tisućama ljudi koji su zadobili ozljede od snajpera ili bombardiranja. Nogometno igralište pretvoreno je u groblje. Djecu su granate ubijale dok su izlazila na igru, a njihova krv je bojala snijeg. Bosanci, pripadnici kulture konzumenata mesa, opstajali su na riži od koje su pravili sir, kruh i vino.
A etničke napetosti ipak su bile posvuda. Susjedi su se okomili na susjede. U pojedinim četvrtima grada vodile su se borbe prsa o prsa i rovovske borbe koje su podsjećale na Prvi svjetski rat. Vrlo mladi vojnici s kojima je Di Giovanni klečala u blatu mogli su s druge strane vidjeti lica svojih školskih prijatelja, ali pod drugom zastavom. “Kako je tvoja sestra?” jedan bosanski Musliman – student-vojnik u tenisicama – doviknuo je svom kolegi iz razreda koji se samo nekoliko metara dalje od njega bori na srpskoj strani. Bio je to prije svega dvorišni rat.
Kada je 1995. završio rat u Bosni i Hercegovini, nije završio i za one koji su preživjeli. Niti je završilo za Janine. Bosna je ostala duboko u njenoj psihi, nešto čega se nije mogla osloboditi. Vraćala se u Sarajevo i druge gradove i sela kako bi zabilježila što se dogodilo sa zemljom nakon sukoba i ušla u trag ratnim zločincima koji su nestali u malim gradovima i šumama.
Razgovarala je sa žrtvama silovanja, zatočenicima koncentracijskih logora, onima čiji su životi zauvijek slomljeni. U godinama koje su uslijedile, neki od ultranacionalista koje je susretala u kafićima u Banjoj Luci, jezivoj prijestolnici Republike Srpske pod kontrolom Srba, upozoravali su je na novi rat koji je pred nama. Nije mogla vjerovati svojim ušima.
A da su Avaz i Index, koji prenose ove ratnohuškačke i antidaytonske novinske pisanije jednostavno napisali:
Imamo jedan propagandni tekst, van svake realnosti, duboko emotivne, u ratnom vremenu ostale osobe, kojoj je puna glava rata i koja u BIH vidi odnose jako slične onima 90-ih ne shvaćajući da ako išta u BIH nije moguće nije moguć rat iz razloga jer je upravo rat, kao tema – top tema svih ovih godina.
Sjećanja su jako svježa i svatko onaj tko bi zazveckao ratom bio bi uništen od pripadnika vlastite nacije. Autorica je mogla primjetiti i Dodikovu izjavu da se Srpska neće vojno braniti bude li napadnuta.
Autorica je uostalom mogla napisati objektivan istraživački članak. Umjesto toga uzela je izjavu Emira Suljagića.
I ta činjenica govori sama za sebe. I ne treba joj nikakav drugi dodatak.
Autorica je umjesto analitičkog teksta u eter izbacila svoja sjećanja i emocije. U decembar 2021 godine. Lijepo je to za romantiku i empatiju, no ništavno za objektivnu stvarnost.
Ocjena članka stoga je -7. Otprilike smo mu pobrojali toliko failova. Pozitivnih dijelova ne.