Zalutali u kapitalizam

Ovih  dana se lome koplja oko toga je li posla zbilja nema ili se mladi u BiH nisu baš pretrgli od rada. I Nijemci nas odmjeravaju i ne napisaše fine stvari.  Ispali smo neradnici, zar ne?
Zagovornici toga da posla nema spominju korumpirani sustav, nepotizam i stranačku podobnost kao glavne uzroke očajnog stanja, a ovi drugi su spremni reći kako je mentalitet mladih i njihovih roditelja kriv što se „nisu snašli“.
Pritom i jedni i drugi potkrepljuju stajališta primjerima iz vlastite okoline. Istina je, osvrnete li se oko sebe možete vidjeti i jedno i drugo, čak osobno poznajete oba slučaja – i tatine sinove i kćeri koji su samo morali napraviti lagani slalom kroz fakultet da bi upali na već osigurano radno mjesto – i vječne spavače koji čekaju da im roditelji „ulete cenera“ i kojima je ispod časti raditi neki posao za koji nisu završili školu. I jedni i drugi upirući prstom na one drukčije od njih zapravo brane svoje pozicije.
Naravno, ovo bi bila samo dva najistaknutija primjera, dva klišea, između kojih je niz različitih ljudskih sudbina i primjera u kojima ima i jednog i drugog, ali i nečega trećeg. Jednostavno, u moru bez mogućnosti za sve, svi plivaju kako znaju i umiju, neki u jatu, a neki solo, a neki tek plutaju unaprijed se pomirivši sa sudbinom. No, najvažnije je da je krivac uvijek netko drugi ili „oni odozgo“.
A stvarnost je takva da nema posla za sve. Nije ga bilo ni prije rata, a kamoli sada kada smo se nabrzaka riješili velikih industrijskih giganata, kada ne može biti onoliko vojnih lica kao prije, kada su se pogasile tvornice čarapa po seoskim zabitima i peradarske farme po obroncima planina. Kapitalizam u kojem jesmo je društvo mogućnosti, to ste već sto puta čuli u priči o Američkom snu, ali za one snalažljive i one s idejom. Pa čak i ovdje u BiH.
Kapitalizam je, ukratko ovo – Onaj koji ima mogućnost koristi je. Onaj koji ima ideju, on traži onoga koji ima mogućnost da mu je ostvari. Onaj koji nema mogućnost mora se za nju izboriti. Onaj koji nema mogućnost ili nema ideju, on stagnira. Onaj koji previše i predugo stagnira – propada! Onaj koji propadne, nema mu više spasa. Socijalna država? Da, ali samo ako ima puno više onih koji rade od onih koji su na socijali ili u penziji.
Nažalost, kod nas i dalje mnogi misle da je socijalizam još uvijek na snazi i da je država po završenom fakultetu dužna zaposliti ih, jer  je negdje i nekad obećala naći im posao.
Prevrnite zakone, pregledajte knjige – to nigdje ne piše! Završena škola ne znači ideju ili sposobnost.  Diploma ne znači da vrijedite, nego da imate predispoziciju da to možete biti. Nažalost, i to je sve više kondicional. Uzalud diploma ako se ne nametnete. A mnogi u nas sjede, sviraju klincu i mašu diplomom. Kapitalizam takve ne gleda. Odnosno gleda tamo gdje vuku ljude za rukav da rade, jer posla ima. U nas nije da nema posla, ali su mnogi bili brži od drugih. Oni koji su shvatili da rad, red i disciplina pale na svakom jeziku i u svakoj zemlji, oni već rade. Zar ne?
A rekli smo, takva je zemlja, nema posla za sve. Da, krivi su tajkuni i bogatuni, reći ćete, ali slični njima su stvorili i Ameriku. Mislite da je mnogima tamo lova čisto pala s neba ili su bili snalažljivi, znali zaobići zakon ili ga sami napisati po svom kroju?
Previše ljudi u ovoj zemlji čeka da ih netko zaposli. I u čekanju im prođe voz. Ponavljam, 1990. godine ste kolektivno pozvali kapitalizam, zaokružili ste ga – većina je željela kapitalizam i živite već dva desetljeća u kapitalizmu. Ponavljam, kapitalizam je društvo mogućnosti, ali društvo u kojem onaj koji stoji otpada. samo što mnogi u nas to nisu skontali.  Kapitalizam je društvo u kojem moraš imati zube i gristi. BiH je tranzicijska zemlja, a i to smo zaboravili. U tranziciji moraš gristi još jače. U tranziciji je puno toga stradalo, a neke stvari su se održale. Administracija, naprimjer. Golemi aparat koji siše javni novac identično je struktuiran kao onaj u socijalizmu, samo nisu više sekretarice, nego su tajnice.
On  je izravna posljedica kompliciranog društvenog uređenja i kao takav lijen, sam sebi dovoljan i, na žalost mnogih, za sada teško dodirljiv. Administracija je ogledalo nas samih, gdje pokazujemo da smo lijeni i neradnici. Koliko nas je prvo pokušalo srediti neki papir, pa tek onda razmisliti može li se početi neki posao?  Nemojte vi meni o nama poštenima pričati. Rat je dao stradalnika kao da smo napali Rusiju. A zašto? Jer smo svi požurili uhljebiti se! To je taj mentalitet, preživio je socijalizam, probao se zakvačiti i u kapitalizmu, ali ne može vječno!
Ni mijenjanje vlasti ne bi promijenilo sistem, samo bi stavilo novi red onih koji žele sjediti u prazne fotelje ili pod skute! Možete se kladiti! Ali ni u tako golemom aparatu nema mjesta ni za trećinu radno sposobnih. A ima ih koji se i dalje nadaju da će uletjeti u taj aparat. To su oni koji nisu shvatili na koji način funkcioniraju stvari. Njihova je bijeda golema. Kao i bijeda onih koji misle da će vječno moći izvlačiti novac iz aparata. Guzica sama sebe jede. Vrijeme je odavno za ideje i ulaganje u njih. To je jedina stvar koja nas kolektivno može izvući iz govana i zavrtjeti  ovo zahrđalo kolo.
Često naiđem na ljude koji kažu kako onaj koji radi i ovdje u nas može naći pristojan posao. Svaki gazda, bio on u nas ili u Americi, voli školovanog i radišnog djelatnika. Koliko u nas ima školovanih, a radišnih, otvoreno je pitanje. Ali ih ima. Znam mnoge koje su poslodavci radije zaposlili nego vlastitog sina ili, ne daj Bože, rođaka. Posla nema za sve, ali uvijek će ga biti za one koji ga doista žele i koji ne birkaju kao kakva tetka. Posao se ne čeka, posao se traži, presreće, podapinje mu se kad prolazi. Posao se traži u sebi. Posao se pokreće. Mnogima je, priznajmo, lakše danas završiti fakultet i čekati da ga netko prepozna kao šaraf za veliku mašinu, nego da u sebi pokušati prepoznati tu istu veliku mašineriju. Podsjeća to na čekanje Godota. U nas je lakše sjesti i pasti u sevdah nego se nametnuti! Upravo zbog sevdaha ne postoji pritisak da se mijenja način razmišljanja. Ne da se mijenja vlast, nego način razmišljanja, gdje onda, kad se on promijeni,  nije bitno tko je vlast. A zate kako to mi radimo, važnija nam je kozmetika od suštine. Uvijek smo bili površni.
Sve velike priče sa Zapada, priče o velikim izumima, legendarnim proizvodima i vrhunskim brendovima priče su o ideji jednog čovjeka ili ideji jednog i novcu drugog čovjeka. Svaki je umjetnik morao imati svoga mecenu, svaki je inženjer morao imati svog financijera. To je, dragi moji, sistem koji ste izabrali. Kapitalizam. A za sebe će svatko ovdje reći da je genijalan. Pa, izvolite, genijalci, nametnite se! Netko je uložio obraz, snalažljivost, pao pod tuđu kletvu da bi ugrabio novce. Ne možemo to svi. Ali, možemo probati te iste novce vratiti tamo gdje bi se mogli oploditi i donijeti više svrhe kopletnom društvu.
Stoga, da vas posavjetujem nešto – čitali ste neki dan da nam se povećao broj bogataša u BiH. Ne budi vam teško, ako mislite da zaslužujete posao, ako imate ideju kako napraviti nešto novo, ako imate kakav izum ili znate što bi se moglo prodati da bude pravi bum, kontaktirajte nekog od njih. Mislite da vam, ako stvar zbilja hoda, nitko od njih neće reći – Odlična ideja, prihvaćam!? Pa da je sto puta lopov, kako ga volite zvati po defaultu, vjerujem da ima smisla za zaradu.
Ako nemate ideje, ako nemate muda, ako vam se nešto neda, ili vas je stid, ako vam je mrsko, ako mislite unaprijed da od toga nema ništa, a imate tek diplomu u ruci…nitko vam pomoći neće! Ne zavaravajte se!  A ako nemate diplomu pored svega navedenog, još samo roditelji vam mogu pomoći, barem dok su živi i zdravi.
Na državu i ljude, pa tko god da je na vlasti ili će biti na vlasti, jednostavno ne računajte! Sve dok ne promijenimo način razmišljanja. Ali prva promjena je da krenemo od sebe samih.
 
Z.S. bljesak.info