Znaš, uvijek se iznova divim načinu na koji politika pronađe način da nas slomi i uvuče u vrtlog koji nam ne treba, vrtlog u kojem zaboravimo sami sebe, u kojem ne znamo jesmo li mi još uvijek mi. Pa tako gledam fotografiju Dragana Primorca s našim starim predsjednikom u kolicima i razmišljam kako će, bez obzira na sve, neki BH Hrvati opet glasati za njega. I to bez pogovora, bez postavljanja suvišnih pitanja, samo po inerciji, po nekoj vrsti čudnog lojalnog automatizma.Ima nešto tužno u toj slici. Kao da više nije ni važno tko što simbolizira, tko gdje sjedi, tko gura kolica. Jer, mi smo valjda naučili gurati – gurati teret prošlosti, gurati političare koji se smiješe na fotografijama, gurati i gurati, dokle god nas tjeraju.
I onda se pitam, za koga ti ljudi glasaju? Jesmo li postali toliko imuni na uvrede, na cinizam, na taj prepredeni osmijeh iza kojeg se ne skriva ni trunkica empatije? Možda nismo ni jazavci plameni, možda smo nešto mekše, nešto umornije. Poput starih drvenih stolica koje svi prevrću, ali nikad ne poprave. Možda su BH Hrvati samo ljudi koji se zagrle, zatvore oči i govore: Bit će bolje, mora biti bolje, iako duboko u sebi znaju da neće.
A ti, Dragane, guraš ga, guraš nam ga mamicu ti tvoju izdajničku, smiješiš se, i svi to gledamo. No, kada te sljedeći put vide BH Hrvati, možda ti neće reći ništa.
Možda će samo šutjeti, ali neće prestati gurati – gurati taj nepodnošljivi teret tišine i loših odluka.
autoricA: Emina Zanki (Hrvatica po majci i ocu)
wpDiscuz
